Pjesnik, esejist, prevodilac, predavač, ali ponad svega pjesnik, i to jedan od najvažnijih i najutjecajnijih među živućima u Kini, Xi Chuan je rođen 1963. u gradu Xuzhou, u istočnoj kineskoj provinciji Jiangsu, pod imenom Liu Jun. Odrastao je u Pekingu, gdje živi i radi i danas. Diplomirao je na Odsjeku za anglistiku na Pekinškom sveučilištu, a u to doba sebi je i nadjenuo ime pod kojim je znan kao autor, u prijevodu: „Zapadna rijeka“. Niz godina bio je profesor književnosti i glavni knjižničar na Središnjoj akademiji lijepih umjetnosti, a danas je profesor u Međunarodnom spisateljskom centru u sklopu Pekinškoga pedagoškog sveučilišta. U međuvremenu je bio pokretač i urednik raznih časopisa, glumio u jednom avangardnom filmu (Jia Zhangke, Platforma), objavljivao prijevode Ezre Pounda, Jorgea Luisa Borgesa, Czesława Miłosza, Olava Haugea, Garyja Snydera i drugih, predavao na raznim svjetskim sveučilištima, putovao po Aziji, Evropi i Americi. Dobitnik je niza kineskih i međunarodnih nagrada.
Na pjesničkoj sceni pojavio se sredinom osamdesetih godina, kao pripadnik naraštaja koji je uslijedio nakon tzv. „maglovitih“ ili „neproničnih“ (menglong) pjesnika koji su obilježili razdoblje nakon Kulturne revolucije i čiji je novi, na suvremenu zapadnu poeziju oslonjen imaginarij, bio povezan s manje ili više izričitim protestom protiv diktature Komunističke partije. Rano pak Xi Chuanovo pjesništvo krajnje je suptilna, gustom metaforikom nabijena lirika koja zrcali stanovitu vjeru u univerzalnu, bezvremenu i vizionarsku poésie pure, poezija krajolika i u isti mah apstraktne urbanosti, poezija kao uzvišeno, bezmalo religiozno iskustvo: „krilata životinja“.
A onda je došla 1989., vrijeme kresanja krila, teška godina za mlade intelektualce u Kini, a napose za Xi Chuana, sudionika krvavo ugušenog pokreta za radnička prava i građanske slobode, čiji je prijatelj i pjesnički srodnik Haizi, najglasovitiji kineski pjesnik modernog doba, iste godine legao na željezničku prugu u Shanhaiguanu i sačekao jureći vlak u dobi od samo dvadeset pet godina. (Xi Chuan će njegovu čudesno obimnu pjesničku ostavštinu kasnije priređivati za objavljivanje.) Dva mjeseca poslije, koji dan prije nego što će se tenkovi zakotrljati trgom Tiananmen, preminuo im je tek nešto stariji zajednički prijatelj i također važan pjesnik Luo Yihe.
Ništa više nakon toga nije bilo isto, pa ni Xi Chuanova poezija: premda i dalje, kako sam kaže, povremeno piše „dobre pjesme“, modernističku liriku odmijenile su refleksivne, počesto opširne pjesme u prozi ili lirski eseji (sâm je iznjedrio kovanicu „poeseji“) koji dovode u međuigru kinesku tradiciju i suvremeni zapadni kanon, nerijetko na rubu satire, satkani od paradoksa, prepuni povijesnih, književnih i filozofijskih referenci. Ponajbolji je primjer takve forme i takvog sadržaja ciklus Orlove besjede, svojevrsna ironično-svečana, u suvremeni ambijent smještena verzija Konfucijevih Analekta, čiji se muzikalni aforizmi čas vinu u eteričnu enigmu, čas se pak stropoštaju u grotesku, a sve to u jeziku koji iz arhaičnog idioma prelazi u uličnu šatru i natrag.
Nije slučajno što László Krasznahorkai, po svoj prilici najznačajniji prozaik današnjice, u svome prozno kamufliranom kineskom putopisu pod naslovom Razaranje i jad pod Nebom (2004.) svom pripovjedaču i protagonistu Lászlu, sekularnom Danteu koji putuje Kinom u potrazi za onim što je ostalo od njezine nesagledive tisućljetne tradicije, odnosno za onim što on misli i predmnijeva da bi ta tradicija imala biti, upriličuje susret i opsežan razgovor upravo sa Xi Chuanom, koji razočaranog Lászla u isti mah prosvjetljuje i prizemljuje ukazujući mu na ključne zablude što ih je uprtio u svojoj zapadnjačkoj popudbini.
1. Čuo sam da je u nekom selu zbog nekakve bolesti sve ljude spopalo odumiranje mozga, samo je mozak seoskoga glavara odumro napola. Stoga bi ljudi često u ponoć odjurili do glavareve kuće, izvukli ga iz postelje i naložili mu: „Razmisli o ovom umjesto mene!“
2. Kao što vidiš, razmišljanje je teret i škodi dostojanstvu.
3. Čuo sam za dječaka koji je imao naviku da se sakrije u željezni lonac ili ptičje gnijezdo kako bi razmišljao o ljubavnim jadima, a njegova majka bila je uvjerena da ne može umaknuti iz njezina okrilja. Dok jednoga dana nije posve iščeznuo: ni on sam nije znao gdje je, a kamoli njegova zabrinuta majka.
4. Kao što vidiš, razmišljanje je i štetno i zastrašno.
5. Ono što znaju zvati „lošim navikama“ beziznimno očarava i utažuje.
6. Moj je predak nekoć napisao pismo svome vladaru s prijedlogom da zabrani razmišljanje, i vladar je taj prijedlog sa zadovoljstvom prihvatio. Ali nedugo potom ipak je odlučio odgoditi njegovu provedbu.
7. Pogriješio je. To jasno pokazuje da je bio zakinut u pogledu mišljenja. Jer nitko ne može sa sigurnošću tvrditi da će, kad otvori vrata mišljenja, s druge strane izaći ljepotica a ne tigar; nitko nije siguran da ljepotica neće zarikati, a tigar pokazati nježnost.
8. Stoga je bolje nasmijavati nego razmišljati! Zato su ljekarnici izmislili tablete za spavanje. Tablete za spavanje mogu otjerati zloduha mišljenja, samo što na bočicama za lijekove to nikad ne piše.
9. U besanoj noći čuo sam nekoga kako me doziva po imenu. Pratio sam odakle dopire povik, gacao protiv vjetra kroz vodu, zamalo se poskliznuo, ali nisam dostigao nikoga. Pa sam zaključio da je to početak moje opsjednutosti.
10. Stoga se stadoh šuljati podno zida, kao da kod sebe držim ključ kakve riznice. Neprestano sam se osvrtao za onime koji me možda prati, dok se nisam zabio u stablo, dok nisam nabasao na nekog drugog za koga se činilo da drži ključ od riznice kod sebe.
11. Mislim da sam zastranio: užitak je opovrgnuti samoga sebe. Kad opovrgnem samoga sebe nikad nisam sretan, no srećom opovrgavam samoga sebe.
12. U zrcalu vidim samoga sebe, ali ne vidim svoju misao; ako bih je ugledao, moja bi misao zastala i zapela.
13. Mjesec potiče žudnju, luk potiče pohotu, lijek potiče bolest, upala očiju potiče želju za umiranjem. Što se teka tiče, ne umijem odrediti potječe li od mene ili od glista u mojoj utrobi. Što se glista tiče, ne umijem odrediti jesu li djelatne u mojoj svijesti.
14. Stojeći sučelice žudnji, sučelice vladaru, pod vlašću žudnje luda će pokazati i svoju lukavost. Iako uopće ne znaš što to sve prohuji s vjetrom, ipak znaš da ti je žudnja posvema prazna: iz nje ulaziš kroz vrata samoće.
15. Ili napuštaš kuću da iskušaš svoju izdržljivost. A kad se umoriš od nedaća i poželiš se ponovo vratiti svojoj radosti, otkriješ da štakori su u toj kući izgradili svoj sustav: odande ulaziš kroz vrata samoće.
16. Ili iz dana u dan sve više sumnjaš u sebe, pa se počneš slijepo kažnjavati. Kao da si svojim rukama posadio suhonjavo jabukovo stablo, a onda se od po glavi ti popadalih jabuka srušio u nesvijest (jabuke te zamijenile za Newtona): odande ulaziš kroz vrata samoće.
17. Ili dvoličnim ustima prokazuješ dvolični svijet. Ili si ti u krivu, ili je svijet u krivu. Natjerao si samom sebi crvenilo u obraze, ostao bez argumenata, pokazao pravo lice: odande ulaziš kroz vrata samoće.
18. Ili izmišljaš sebi poslanje pa prianjaš na posao poput radnika u podzemlju. Ali to poslanje na koncu ti ugrozi život: odande ulaziš kroz vrata samoće.
19. Samoća, vlastiti labirint. U tom labirintu bilje ne cvate zato da zavede, zato da se proda (ima druge razloge): plodu tog bilja se ne kliče, ne pjeva mu se i ne pleše (kako bi ta unutarnja radost bila raspoznatljiva).
20. Držiš pticu da pretvoriš taj labirint u krletku; držiš psa da pretvoriš taj labirint u štenaru. Kad poželiš poreći da sâm si ptica, tad si sa pticom u sporu: kad poželiš poreći da si pas, tad mora da kao pas laješ.
21. Opasni samotniče, bole li te još šuljevi? Ta nas bol podsjeća da vrijeme nije hipoteza nego ritam krvi, vrtnja stroja, trvenje među supružnicima, gubljenje duševnih moći. Dugotrajan pljesak nuka samotnika da nastavi kliziti po ledu.
22. Jer si propustio gozbu, uvalio si se u tučnjavu. Jer nisi mogao postati mudrac, namrtvo se opijaš na ulici. Pjevaš, a drugi misle da urlaš. Zahtijevaš, a na koncu nudiš sebe. Tip koji te pratio zajedno s tobom upada u zamku.
23. Samoća je golemog obujma.
24. Labirint samoće je prenapučen.
25. Da malo čitamo ovaj zemljovid? Tuga je prvo račvanje putova: jedna cesta vodi pjevu, druga vodi izgubljenosti; izgubljenost je drugo račvanje: jedna cesta vodi nasladi, druga vodi u ništavilo; ništavilo je treće račvanje: jedna cesta vodi u smrt, druga vodi potpunom uvidu; potpuni uvid je četvrto račvanje: jedna cesta vodi u ludilo, druga vodi u spokoj.
26. U mračnoj sobi prislanjam uho uza zid, pomno slušam, ali ne čujem nikakav zvuk od susjeda. No odjednom začujem kako i netko s druge strane prislanja uho uza zid. Žurno odvojim uho, obuzdam se tako da budem pristojan.
27. U mračnoj sobi ne trebam se buditi iz lijepog sna dok se moj otac budi iz ružnog sna. On me kudi, pokuda mu je opravdana; dubinski se propitujem, ufam se da sam sinovski odan. Ispričam mu lijepi san, tako da i on može usnuti svoj, ali on taj lijepi san zaboravi u kupaonici.
28. Izbjegavši smrt, isposnik postane kicoš.
29. Naočiti mladić ubije drugu dvojicu naočitih mladića samo zato što sva trojica izgledaju isto.
30. U mračnoj sobi jednostavne stvari obavijam maglom tajanstva i prizivam duhove. Neka luda zaista uđe kroz vrata i preda mnom se baci na koljena. Izbacim je šutnuvši je nogom i nastavim sa svojim užicima, a onda još jedna luda obije vrata i uperi u mene kuhinjski nož s namjerom da me svrgne.
31. U mračnoj sobi palim radio. Romantična radio-drama izazove u meni samosažaljenje. Uto mi se neki tat došulja od ispod kreveta i najprije zapodjene sa mnom raspravu o smislu ljudskog života, a onda mi se zakune da će okrenuti novu stranicu u životu.
32. Revni čitalac Konfucijevih Analekta pobije do daske drugog revnog čitaoca Konfucijevih Analekta.
33. Du Fua su odviše veličali, tako da svaki drugi Du Fu nužno ostaje praznih ruku.
34. U mračnoj sobi ulagujem se mrtvom čovjeku. On mi nije predak, nego susjed. Izmišljam mu veleban život, pepeljasto lice oblijeva mu se rumenilom. Poslije mnogo godina prejedam se u kući njegova unuka.
35. U mračnoj sobi slikam portret izmišljene djevojke. Prijatelj mi kaže da poznaje djevojku sa slike: ona živi u okrugu Dongcheng, u Ulici proljetne trave na broju 35. Nađem to mjesto, a njezin susjed kaže da je netom otišla na dalek put.
36. Poletni pljačkaš grobova nailazi na ispražnjeni grob i nema više što raditi.
37. Nemajući što raditi, kuhar se vraća u svoju mračnu sobu.
38. U mračnoj sobi moj zlatni prsten, nasljeđivan kroz tri naraštaja, pada na pod i zauvijek se gubi iz vida. Stoga slutim da ispod moje mračne sobe postoji još jedna mračna soba; stoga slutim da svi koji nose zlatni prsten žive ispod mene.
39. U mračnoj sobi neki svat uđe na pogrešna vrata i pokuša iz toga izvući najbolje. Spusti naprtnjaču, umije se, opere zube i potom mi naredi da odem. Ja kažem da je to moj dom, moj život, da ne idem nikamo. Zbog toga se u mraku počnemo hrvati.
40. Ružno lice se smiješi, lišeno otmjenosti; može li ga se usprkos tome zvati „dobrohotnim“? Netko pjeva u falsetu, i premda ga je ugodno slušati, može li se to nazvati „iskrenim“? Cui Yingying nikad ne očijuka naokolo, ali čini grijeh preljuba, a prodavaču ulja lice blista od sreće, ali nema djevojku.
41. Ptičica leti uz vjetar, lađar vesla niz rijeku. U dvorani, na groblju, gazde i gazdarice obavljaju svoje dužnosti, sluge i provodadžinice odaju se svatko svojim užicima.
42. A s obje strane pruge razbojnici čekaju pomilovanje; u prijestolnici, pak, bezdušni bogataši čuvaju se bankrota... Zlikovci mi se katkad grohotom smiju. Da ne bi ispali budale, dobrotvori se katkad grade zlobnima, a zlikovci se srame zla.
43. Dobro mi nanosi štetu, divim se debljini filmskih zlikovaca, priželjkujem njihove povlastice. Samo stoga što sam kadar uplesti se u opaku urotu, vraćam se svojoj čestitoj obitelji i podučavam njezine članove estetici zla.
44. Vidiš da sitni kradljivci ne mogu uništiti svijet; a oni su što su milosrdni i dijele milodare ne traže da se dokine patnja.
45. Ta dobrota na sve strane, bože moj, koliko osrednjosti! A zlo – koliko nadahnuća iziskuje!
46. Izjavljujem da nisam od okrutna soja, iako nesmiljeno gonim toga krotkog zeca i onda ga još jedem. A on je zacijelo potajice odlučio da u sljedećem životu pojede mene, da se jednom dobrano zasiti. Ali nade u uspjeh su mu slabe, jer u sljedećem životu ja kanim letjeti.
47. Ili netko sâm kao duh hoda tisuću kilometara, pošteđen kletvi mudraca i kreposnika. Mudrac kaže: „Zli ljudi rado žive zajedno.“ Ali u njega i među njima načelo dobra prenosi se podignutom rukom: taj što sâm kao duh hoda tisuću kilometara izgleda kao da ima zadnje namjere.
48. Iskrzani slamnati šešir padne mudracu na glavu i postane svet, a komarca treba ubiti čim popije malo mudračeve krvi. Ukazivanje na to jedno je od zala koja izazivlju nevolje.
49. Kad zlikovac oda suučesnike, kazna za zločin može mu se ublažiti, a kada dobar čovjek obaspe svoje suučesnike hvalom, moramo reći da je više nego dobar. Ukazivanje na to drugo je od zala koja izazivlju nevolje.
50. Ah, u čiji ću se čelični nož pretvoriti i sraziti se s protivnikom? S čijim ću se željeznim kopljem sudariti tako da iz njega frcnu iskre? I čiji će strah, čija radost vitlati tim čeličnim nožem?
51. Načas sam se našao iza svojih leđa. Ti kažeš: „To je nemoguće!“
52. Nikada, dakle, ne objavljujem svoj zakonik, samo oglašavam početak suđenja (Hamurabi je objavio svoj zakonik i zato mu je kraljevstvo propalo), a zakonik koji nikad nisam proglasio gromovi su i munje, cvijeće.
53. Zato izbjegavam male gradove, izbjegavam zbrkane misli, slijedim sjenu koju jedan orao baca na zemlju. Izbjegavši te male gradove i misli, shvatio sam nesmiljenost plamena i pokora.
54. Zato pomalo počinjem vjerovati da u meni postoji ja, baš kao što u orlu postoji orao. Žarulja u mom tijelu osvjetljava društvo. Čim mi se tijelo zatrese, iz utrobe mi se začuje zvuk polomljenog posuđa.
55. Nakon što mi riječna voda prinese valiće, stijena mi prinese kvarc. Iako od njih nemam koristi, zahvalan sam im. Zauzvrat im prinosim pjev koji njima uopće ne treba.
56. Zato sam izbjegavao svoje tijelo, pretvorio se u kap parfema i nenadano utopio mrava. Zato sam se pretvorio u mrava, ušao slonu u mozak i izludio ga tako da je toptao svim četirima nogama. Zato sam se pretvorio u slona i iz cijelog tijela širio mi se smrad. Zato sam se pretvorio u smrad, a oni koji su me njušili prekrivena nosa bili su ljudi. Stoga sam se opet pretvorio u čovjeka, kojemu se sudbina sveudilj ruga.
57. Voli prirodu i ukidaj joj smisao, voli čovječanstvo i ukidaj mu ćudoređe. Kad je posrijedi svijet u dubini, što je ljubav dublja, to je predrasuda teža. Preci su se tome smijali na sav glas. Sred beskrajnih mijena oni su nas zaobišli i ušli u domove naših potomaka.
58. Zato se pretvaram u svoje potomke i puštam da kiša iskušava moju vodonepropusnost. Zato se pretvaram u kišu i padam na ćelavo tjeme intelektualca. Zato se pretvaram u tog intelektualca, cinika i preziratelja, podižem kamen sa zemlje i bacam ga na ugnjetavača. Zato se u isti mah pretvaram u kamen i u ugnjetavača, i u času kad samoga sebe pogodim moja dva mozga u isti mah zaurlaju.
59. Šutnja. Samo šutnja može s bučnim svijetom biti u razmjeru.
60. Skriveni zakoni bučnog svijeta ulaze mi u uši preko mojih ženskih susjeda, bezdušno udarajući po mome mekosrđu. Stoga, dok prašina prlja moje bijele rukavice, ne podnosim tužbe, ne žalim se, nego se poput goveda trsim zamišljati ih kako su, onako besprijekorno bijele, navučene na ruke moje duše.
61. Na truloj rižinoj slami, dok motrim zemljin reljef, značaj mi se zaokružuje.
62. U sumrak razdvajam dvije zavađene skitnice i tako ispravljam vrat i stupam u prijateljstvo s ljudima.
63. Možda ću se na koncu prosvijetliti, a prije toga ću sastaviti rječnik tako da ljudi mogu brzo iskazati svaku stvar, tako da mogu smjestiti svijet u jezik.
64. Simbol, dakle, koji nije bremenit nikakvom mišlju – je li to orao? No ja se još uvijek nisam pretvorio u orla, a sve lisice pretvorile su se u ljude. Ja sam se prerušio u orla, a postoji i čovjek prerušen u mene. S gledišta pjesništva, mi besprijekorno surađujemo.
65. Prerušio sam se u orla, ali nisam poprimio njegovu plahost; prerušio sam se u orla, ali ne umijem se boriti i obrušavati kao on. Čak i u borbi on je u svojoj srži daleko od borbe, i stoga je to skupa ptica; čak i dok se obrušava on je u srži spokojan, stoga se bezmalo približava božanskom.
66. Prhne sa strehe mog sna: jedna riječ, jedna tlapnja. Ne volim njegov šiljati kljun ni njegove oštre kandže, ali između njega i zemlje vladaju žalostivo razumijevanje i surova ljubav.
67. Lebdi visoko, leti kao neko ja, kao vlastita sjena, u srcu zatomljuje urlik. Širi krila poput izglačane košulje, ovaj put sâma zemlja leti.
68. Prema legendi, orao i zmija pali su u borbi s neba i razbili Sofoklu tikvu. Bi li se bili dohvatili da su znali koga će ubiti? Bi li krivotvorili smrt, surovoj tragediji pridodali crtu sudbine?
69. U orlovom oku, troje otmičara koji su ubili taoce vratili su se u svoju čajanu; na pustopoljini se ponovo snima film. Na cesti koja spaja grad i selo, stoka ponovo ispušta izmet bez mirisa u pjesničku maglu.
70. Orla krasi mudrost krvi, i stoga je on nikad ne posjeduje.
71. U konačnici, glad ga podsjeća da lebdi, da se obrušava i grize, kao gladno sunce, redovnik, redovnikov željezni štap, kao orao. U konačnici, glad ga primora da prestane lebdjeti, da postane hrana muhama, da postane orlova koža dvometarskog raspona u dnevnoj sobici ljepotice s bijelim ovratnikom.
72. Orlu se tijelo razori u prostoru, u vremenu se ponovo s njime sastane.
73. U konačnici to je smrt, bez razlike, bez podjela. Nije to metafizička, nego tjelesna smrt: gnojne rane, ukočeno truplo. U času smrti tijela, mi u njoj sudjelujemo.
74. Ali ustrajno se ulagujemo bogu smrti, a ubojicu u našem srcu ostavljamo nekažnjenog. Orao to razumije i zato nikad ne lije suze. Suze lijemo mi. Usto, češće gomilamo osmijehe – za koga?
75. Između tebe i mene leti orao, između misli i života spava stvarnost. Stoga pričekaj prije nego što uvrstiš orlovo meso u jelovnik.
76. Sve je toliko ispravno, i stoga apsurdno; sve toliko apsurdno, i stoga stvarno. Stoga trud da ispravno bude još ispravnije i apsurdno još apsurdnije nije pravi način da se prikaže stvarnost.
77. Stoga sam opisao jednog orla samo zato da mu odrubim glavu; a to sam učinio da pokušam dokazati drevni mit. U slučaju da doista ima moć da uskrsne, tada današnji svijet nije lišen čudesa.
78. „To je nemoguće!“ reče vrana. „Kako to da nisam znala da mogu biti opisana kao orao?“ I udari glavom o zid: glava joj je i dalje tu, ali je napravila rupu.
79. Planiranje, prisiljavanje, zadirkivanje, napadanje i hvaljenje: to su sredstva za samoobranu u razmišljanju koja se mogu povremeno koristiti.
80. Stoga planiraj svoje postojanje, ali dušu svoju planirati ne možeš. Stoga prisili siromaha da proguta zlato i tako ga primoraj istovremeno na smrt i bogatstvo. Stoga zadirkuj čvorka, a ako kaže istinu moraš ostati staložen.
81. Rano izjutra pas je došao do moga kreveta na raport. Kao i obično, nemilosrdno sam ga udario nogom, kako bi postao još više pas.
82. Kako bi budala dotjerala svoju glupost do krajnosti, i kako bih napokon bio ravan onim mudracima, dao sam sve od sebe da ga nahvalim. Pošto mu je pohvala pružila nenadmašan užitak, domalo je izjavio da je budala, baš kao što je Sokrat izjavio da ništa ne zna.
83. Istina, ekstravagantna riječ, kukavna riječ, bespomoćna riječ, nije u mom rječniku.
84. Ali jest u mojim igrama riječima. Igram se riječima tako da se nebo i zemlja preokreću, ali mogu li se doista igrati? Plaču li noću bogovi i duhovi te jezičnu stvarnost koju stvaram mogu barem sablasti prihvatiti?
85. Sablasti su ohole, ne razumiju apsurd. Kad začepim nos i pokrijem usta, kad se odjednom probudim otrgnut s ruba smrti, tada priznam da je crveno crveno i onda navučem masku, a ta je maska i rošava i naborana.
86. Toliko je stvarno! I stoga je sve ispravno; sve toliko ispravno, i stoga apsurdno.
87. Ako si umoran od formalnosti, samo na masku natakni još jedne tamne naočale. Samo trebaš tiho prošaptati: „Istina nas ne može spasiti.“
88. U mnoštvu ljudi neki ljudi nisu ljudi, baš kao što u jatu orlova neki orlovi nisu orlovi; neki su orlovi primorani tumarati uskim uličicama, neki su ljudi primorani lebdjeti na nebu.
89. Čim se smrači padam u san, čim se razdani ustajem. Uvijek najprije sanjam liječnika u vrućici, zubobolnog poštara, potom ih srećem; zato, da bih sreo sebe, moramo prvo sebe sanjati. Ali sanjati sebe doista posramljuje.
90. Jednom sam sanjao slijepca kako me pita za nekog. Odgovorio sam mu da sam čuo za tog čovjeka, ali ga ne poznajem. Probudivši se, zapanjeno kriknuh: ja sam bio taj kojega je slijepac tražio!
91. Tek kad mi se čavao zario u ruku, moja ruka pokazala se zbiljskom; tek kad su mi suze potekle od gušenja crnim dimom, doživio sam svoje biće. Jašući na bijelom konju, deset vila rastrgalo mi je srce.
92. Radi toga sam promijenio ime i prezime, prikrio identitet, potucao se posvuda, prepuštao se sudbini.
93. Jednom sam od gazdarice konačišta zatražio da ja postanem gazda konačišta. Na njezino beskrajno čuđenje, još sam od nje zatražio da mi pruži besplatan smještaj i hranu. Ona će: „Tko si ti? Odakle dolaziš?“ Kažem joj: „Ja sam upravo onaj koji postavlja ta dva zahtjeva. Ti izaberi.“
94. Jednom sam se izgubio u sablasnom zdanju, kao plaćeni ubojica koji je unio pomutnju u red tog zdanja, kao razbojnik koji je isprepadao mlade dame. Tada sam okusio drukčiju izgubljenost – izgubljen za sreću, zaboravio sam tako na svoju pomutnju i prepast.
95. Jednom bijah zatočen u opsađenom gradu, jednom nabasah na vremešna učenjaka. Kad sam mu istaknuo našu „nepriliku“ i „samotnost“, kazao je da mu je jedina briga dobrobit ljudi pod kapom nebeskom. Stoga sam pljunuo vrani u usta.
96. Jednom sam nekog dužnosnika upitao u čemu je kvaka, kako se postiže promaknuće, a on mi je savjetovao da se vratim kući i budem dobar građanin. Upitah ga: „Ne biste li željeli znati kako se kamen pretvara u zlato?“ Dok mu se u pogledu otkrivala pohlepa, rekao sam: „I ja znam čuvati tajnu.“
97. Ako možeš sjediti sjedi, ako možeš ležati lezi. Da skucam za život, svaki dan radim više od tri posla. No kad god odradim posao netko drugi ubere moju plaću.
98. Mudri kažu: „Let opija orla.“ Netočno, let uopće ne opija orla, baš kao što hod ne opija čovjeka.
99. Stoga mi, molim te, dopusti da sat vremena ostanem u tvojoj sobi, jer jedan orao planira provesti tjedan dana u mojoj klijetki. Ako me primiš, rado ću poprimiti obličje koje god želiš, ali ne zadugo, u protivnom će mi pravi lik biti razotkriven.
listopad 1997. – travanj 1998.
New Delhi – Peking