Koja je najbedastija tvrdnja svih vremena? Premda je konkurencija žestoka, mislim da je odgovor na to pitanje jednostavan. Neki su ljudi porekli postojanje svijesti: svjesno iskustvo, subjektivnu narav iskustva, onaj osjećaj »kakvo je nešto« koji iskustvo pruža. U usporedbi s tim opovrgnućem – a ja ću ga nazivati Opovrgnućem – svako poznato religijsko uvjerenje tek je neznatno manje razborito od uvjerenja da je trava zelena.

Opovrgnuće je nastalo u dvadesetom stoljeću, a danas se nastavlja u nekoliko izoliranih područja u okviru filozofije, psihologije i informatičke tehnologije. Njegov nastanak imao je dva uzroka: uspon biheviorističkog pristupa na području psihologije i onog naturalističkog na području filozofije. Te su pojave na svoj način bile dobre, no uskovitlale su se i izmakle kontroli te tako omogućile rađanje Velike Bedastoće. Prvo bih želio razmotriti te glavne uzroke, a potom i reći nešto prilično neveselo o trećem, dubljem, mračnijem uzroku. No prije svega toga moram prokomentirati ono čije se postojanje opovrgava – svijest, svjesno iskustvo, riječju: iskustvo. 

Što je to? Ako smo ikad vidjeli, čuli ili omirisali nešto, znamo o čemu se radi; ako nas je ikad nešto boljelo, ako smo osjećali glad, ako nam je bilo vruće ili hladno, ako smo osjećali grižnju savjesti, bili obeshrabreni, nesigurni i pospani ili ako nam je sinulo da smo zaboravili otići na kakav sastanak. Sve te stvari obuhvaćaju nešto što se ponekad naziva qualia – naime, različite vrsti i svojstva svjesnog iskustva. Ono što nazivam Opovrgavanjem podrazumijeva opovrgavanje toga da je itko ikad zapravo imao takva iskustva.

Možda nas i ne treba iznenaditi to što Opovrgavatelji većinom opovrgavaju da su opovrgavatelji. »Naravno, slažemo se s tim da svijest i iskustvo postoje«, kažu oni – ali pri tom misle na nešto što napose isključuje qualia. 

Tko su ti opovrgavatelji? Mislim na one – barem na njih – koji u potpunosti prihvaćaju nešto što se naziva »filozofskim biheviorizmom«, kao i na one koji u potpunosti prihvaćaju nešto što se u filozofiji uma naziva »funkcionalizmom uma«. Svoje opovrgnuće eksplicitno je izrazila tek nekolicina njih, ali u one koji su to učinili ubrajaju se Brian Farrell, Paul Feyerabend, Richard Rorty i općenito divni Daniel Dennett. Ned Block jednom je primijetio kako Dennettov pokušaj da svijest ili qualia uklopi u svoju teoriju stvarnosti »podrazumijeva onakav odnos prema qualia kakav je Američko ratno zrakoplovstvo imalo prema onim silnim selima u Vijetnamu: uništava ih kako bi ih spasilo«.   

Jedna od najčudnijih opovrgavateljskih tvrdnji jest to da nema nikakva pravog svjesnog iskustva, premda se čini kako ono postoji: to što se čini zapravo je iluzija. Ta je tvrdnja problematična po tome što je svaka takva iluzija već sama po sebi nužno zbiljski primjer onoga što je navodno iluzija. Recimo da vas pod hipnozom uvjere da osjećate snažan bol. Netko bi mogao reći da vas zapravo ništa ne boli, da je taj bol iluzoran, jer vaše tijelo zapravo nije pretrpjelo nikakvu ozljedu. No to što vam se čini da osjećate bol znači da vas odista boli. Ovdje nije moguće otvoriti procijep između dojma i stvarnosti, odnosno između onoga što se čini i onoga što jest. 

Neki ljudi ne opovrgavaju samo postojanje svijesti; oni tvrde i da ne znaju ono za što se predmnijeva da postoji. Block tim opovrgavateljima odgovara navodeći ono što je Louis Armstrong navodno odgovorio kad su ga pitali što je to jazz (neki taj odgovor pripisuju Fatsu Walleru): »Ak' moraš pitat', ne'š nikad ni s'vatit'.« Postoji još jedan odgovor, gotovo jednako dobar, premda ga osuđuju neki Wittgensteinovi pobornici. Ako vas netko upita što je to svjesno iskustvo, recite mu: »Znaš to iz vlastita iskustva.« (Možete dodati: »Evo i primjera«, pa dotičnoga propisno udariti nogom.) Kod svjesnog iskustva mi osjećamo na jednoj dubokoj razini te nas taj osjećaj potpuno uvlači u iskustvo samim tim što ga osjećamo. Iskusiti znači upoznati. Stoga ljudi koji kažu kako je svijest zagonetka – griješe, jer mi znademo što je to. To nam je nešto najbliže što imamo – bez obzira na to koliko nam je teško opisati to riječima. 

Ljudi koji kažu da je svijest zagonetka često misle da je zagonetno to kako svijest može biti naprosto stvar fizičkih procesa u mozgu. No pri tom čine Vrlo Veliku Pogrešku, rečeno terminologijom mede Winnieja zvanog Poo – pogrešku jer misle kako o fizičkim sastavnim dijelovima mozga znamo dovoljno da bismo imali valjana razloga misliti kako ti sastavni dijelovi ne mogu sami po sebi biti odgovorni za postojanje svijesti. A mi to ne znamo. 

*

Prvi uzrok Opovrgnuća, biheviorizam, nastao je prije otprilike stotinu godina kao program metodološkog istraživanja na području eksperimentalne psihologije. Psiholozi su bili ustanovili kako ne mogu valjano istraživati svijest jer su podaci dobiveni introspekcijom bili nepopravljivo nejasni. Kako bi održala ozbiljnost jedne znanstvene grane, psihologija je bila primorana držati se javno vidljivih, precizno mjerljivih biheviorističkih pojava. Vlada suglasnost da je temelj biheviorizma rad Psychology as the Behaviorist Views (1913.) Johna Watsona. 

Metodološki biheviorizam bio je dobra i plodonosna ideja. I nekoliko je godina sve išlo dobro. A onda su na scenu stupili filozofi te preobličili metodologiju u metafiziku. Uzeli su umjereni metodološki biheviorizam, koji svijest ostavlja po strani i znanstveno proučavanje uma ograničava na ljudsko ponašanje, te ga napumpali do sumanutog metafizičkog biheviorizma koji obuhvaća tvrdnju da je svijest tek puki oblik ljudskog ponašanja i dispozicija. Prema riječima filozofa C. D. Broada iz 1925., radi se o obliku »reduktivnog materijalizma«.   

Pobornici tog stajališta uporno tvrde kako njihov nazor ne odbacuje svijest nego je tek svodi na nešto drugo. I u pravu su, formalno govoreći: svesti X na Y ne znači reći da X ne postoji. To naprosto znači reći da je X »ustvari samo« Y, da X nije »ništa više od Y«, da X nije »ništa drugo doli Y«. A budući da se pretpostavlja da Y postoji, jednako se smatra i za X. Jer premda X nije ništa više od Y, ono nije ni ništa manje od Y. Kad kemijske procese svedete na fizikalne, vi time ne opovrgavate postojanje kemijskih procesa. 

Sve je to točno. A ipak, svesti svijest na ljudsko ponašanje i dispoziciju znači odbaciti je. Reći da svijest ustvari nije ništa više od ljudskog ponašanja i dispozicije znači reći da ona ne postoji. Redukcionisti to mogu nastaviti opovrgavati ili tvrditi da to izlazi iz suštine pitanja – da pretpostavlja istinitost zaključka koji izvodi. Formalno govoreći, to odista izlazi iz suštine pitanja, a izlazak iz suštine pitanja dobro je poznat teoretičarski grijeh. Međutim, ponekad se radi baš o pravilnom odgovoru.

Kako bismo to uvidjeli, pomoći će nam usporedba redukcionističke teorije o svijesti bihevioristâ s redukcionističkom teorijom o svijesti pizzaistâ: da je svijest zapravo samo pizza. Formalno govoreći, teorija pizze u potpunosti dozvoljava postojanje svijesti, jer sigurno je da postoji pizza. Stoga, jednako tako, filozofski biheviorizam u potpunosti dozvoljava postojanje svijesti, jer sigurno je da postoji ljudsko ponašanje. No reći da je iskustvo samo pizza odista znači opovrgnuti postojanje svijesti, jer znademo da svjesno iskustvo postoji, znademo kakvo je ono te znademo da ono nije samo pizza. Jednako, stoga, vrijedi i za tvrdnju da je svijest jednaka ljudskom ponašanju. 

To je, dakle, filozofski biheviorizam, prva, glavna verzija Opovrgnuća. Izazvao je reakcije već kad je Russell objavio Analizu uma (1921.), a o njemu je otvoreno povedena rasprava kad ga je Broad osudio u The Mind and its Place in Nature (1925.), zabrinut da bi ga se moglo »optužiti da trati snagu na nešto nebitno«. Možda se rad relativno malog broja psihologa mogao svrstati u čisti filozofski biheviorizam, no zaraza se proširila. Godine 1923. psiholog Karl Lashley nastojao je »pokazati kako reći 'svjestan sam' ne znači ništa više od reći 'u meni se odvijaju ovi i oni psihološki procesi'«. Ipak, čak i ozbiljni eksperimentatori poput E. G. Boringa, jednog od vodećih »operacionističkih« psihologa polovice 20. stoljeća, 1948. čvrsto su se držali uvjerenja da su iskustvo ili »svijest ono što čovjek neposredno doživljava«.

Međutim, dvije godine kasnije Brian Farrell osudio je Boringovu tvrdnju kao »komičnu i patogenu opasku«. Farrell je smatrao kako dolaze bolja vremena. Kad bi zapadnjačka društva odista usvojila postignuća relevantnih znanstvenih grana, »tada bi bilo prilično moguće da se pojam 'iskustva' općenito odbaci kao varljiv«. Kako stvari stoje, jedino »ograničavanjem upotrebe riječi 'iskustvo' na 'sirove osjećaje' [možemo] nastaviti braniti stajalište prema kojem 'iskustvo' i 'ponašanje' nisu međusobno identični; a ta je linija obrane beznadna«. U našem jeziku, s obzirom na njegovo trenutno stanje, »ideja 'iskustva' može se prikazati tako da nalikuje okultnoj ideji poput 'vještičarenja' u kakvoj primitivnoj zajednici koja je u procesu kulturološke prilagodbe Zapadu«. Na sreću, znanost »je gotovo na rubu odbacivanja [iskustva]... kao 'nestvarnog' ili 'nepostojećeg'«. 

Na ovom mjestu utrke čiji je cilj ludilo filozofi ostavljaju za sobom psihologe u prašini. Farrellove misli poput jeke ponovili su, između ostalih, radikalni filozof znanosti Paul Feyerabend (1962.) i Richard Rorty (1965.); a njih dvojica imala su utjecaja u silnoj, burnoj raspravi o svijesti, koja je uslijedila nakon objavljivanja radova Is Consciousness a Brain Process? (1956.) psihologa Ullina Placea i Sensations and Brain Processes (1959.) australskog filozofa Jacka Smarta. No dotad se već pokrenulo nešto drugo. Jer filozofe u opovrgavanju postojanja svijesti nisu – barem ne primarno – motivirala bihevioristička razmatranja. Njihova je misao, u jednom ključnom pogledu, pošla mnogo gorim putom. Jer ona je barem proizišla iz filozofskog biheviorizma prema kojem svijest zapravo ne postoji, dok je te filozofe motiviralo nešto – odanost naturalizmu – iz čega ni približno ne proizlazi da svijest ne postoji.  

*

U okvirima naturalizma tvrdi se da je sve što zbiljski postoji – potpuno prirodno; ne postoji ništa natprirodno niti bilo što na drugi način ne-prirodno. Budući da znademo da svjesno iskustvo postoji, kao naturalisti mi moramo pretpostaviti da je ono u potpunosti prirodno. A budući da smo napose materijalistički ili fizikalistički naturalisti (kao i gotovo svi naturalisti), moramo prihvatiti da je svjesno iskustvo u potpunosti materijalno ili fizičko. I tako nam i valja učiniti, jer iskustvo – ono za što je W. V. Quine rekao da je »iskustvo u svem njegovu obilju... opojna bujnost iskustva« boje, zvuka i mirisa – jest, izvan svake razumne sumnje, u potpunosti stvar zbivanja unutar živčanog sustava: u potpunosti prirodno i fizičko. 

Istina je da ne razumijemo kako iskustvo može u potpunosti biti stvar zbivanja unutar živčanog sustava, kad nam je ishodišna točka definicija mozga u okvirima fizike ili neuropsihologije. Ključno je, međutim, to da nema razloga da načinu na koji fizika ili neuropsihologija doživljavaju mozak dademo prednost u odnosu na način na koji ga doživljava čovjek o čijem se iskustvu radi. Upravo obrnuto, kao što je Russell istaknuo još 1927.: mnoge je iziritirao te izazvao i izvjestan podsmijeh kad je iznio ideju da nam samo svjesno iskustvo može pružiti ikakav uvid u intrinsičnu prirodu moždane građe. Njegov je zaključak bio jednostavan: prvo, znademo nešto temeljno o suštini svjesnog iskustva samim tim što to iskustvo doživljavamo; i drugo, ako su materijalističke ideja istinite, svjesno iskustvo doslovno je dio fizičke građe mozga.              

Pravi su naturalisti onda po pitanju svijesti čisti realisti koji prihvaćaju kako su na mnoštvo načina duboko neupućeni u temeljnu prirodu onog fizičkog. Oni shvaćaju u kojem pogledu taj veliki naturalistički projekt s fizičarima na čelu nije umanjio nego uvećao naše neznanje – upravo zahvaljujući svojem napretku i uspjehu. Ne razumijemo kvantnu mehaniku, »tamnu energiju« ni »tamnu tvar«, a ni mnoštvo drugih stvari. Pa neka.  

No onda se – sredinom dvadesetog stoljeća – dogodilo nešto izvanredno. Članovi malobrojne ali utjecajne skupine analitičkih filozofa domislili su se kako istinski naturalistički materijalizam isključuje realizam u pitanjima svijesti. Isti su propisno zaključili da svijest ne postoji. Do tog zaključka došli su unatoč činjenici da je svjesno iskustvo u potpunosti prirodna pojava čije je postojanje sigurnije od postojanja bilo koje druge prirodne pojave te s kojom smo, barem u izvjesnim temeljnim pogledima, izravno upoznati. Ti su filozofi, stoga, prihvatili Opovrgnuće. 

Problem nije u tome što oni smatraju da naturalizam povlači za sobom materijalizam – to je potpuno opravdano. Problem je u tome što prihvaćaju tvrdnju prema kojoj svjesno iskustvo nikako ne može u potpunosti biti fizičko. Oni misle da to znaju, premda pravi naturalizam to ni na koji način ne opravdava. Stoga oni, kao i bihevioristi, tvrde kako svijest ne postoji premda mnogi od njih to prikrivaju time što pri upotrebi riječi 'svijest' izostavljaju osnovno svojstvo svijesti – qualia, onu »opojnu bujnost«.  

Situacija postaje i čudnija kad čovjek promisli o tome da gotovo svi njihovi materijalistički nastrojeni prethodnici od prije 2000 godina, sve od Leukipa i Demokrita, u cijelosti odbacuju stajalište prema kojem iskustvo ne može biti fizičko te umjesto toga drže (kao što svi ozbiljni materijalisti i moraju) da je iskustvo u potpunosti fizičko. U pogledu toga Russell je 1927. iznio ključno opažanje: »Ne znamo dovoljno o intrinsičnoj naravi događaja koji se odvijaju izvan nas da bismo rekli da se ona razlikuje ili ne razlikuje od intrinsične naravi 'mentalnih događaja'« – koju poznamo. On nijednom kasnije nije odstupio od tog stajališta. G. 1948. zapisao je da nam fizika naprosto nije kadra reći »razlikuje li se fizički svijet od intrinsične naravi svijeta našeg uma ili ne«. G. 1956. primijetio je da »o intrinsičnim svojstvima fizičkih događaja ne znamo ništa osim kad se radi o mentalnim događajima koje proživljavamo izravno«. No opovrgavatelji nisu slušali, a ne slušaju ni sada.  

Zašto Opovrgavatelji zanemaruju dugi niz svojih prethodnika u materijalizmu te se udružuju sa zakletim neprijateljem Descartesom i smatraju da iskustvo nikako ne može biti fizičko – čime se obvezuju prihvatiti Opovrgnuće? Čini se da odgovor leži u činjenici da s Descartesom dijele jednu veliku pretpostavku: da o fizičkom znademo dovoljno kako bismo znali da iskustvo ne može biti fizičko. 

Lako je shvatiti kako se u Descartesovo vrijeme moglo činiti da su te dvije pretpostavke očigledno točne. Tvar se, u okvirima »korpuskularne« mehanike u to vrijeme, sastojala od sitnih čestica različitih oblika, koje su se međusobno sudarale i povezivale na različite načine. Poimanje tvari svodilo se na to pa se činilo jasnim kako ona nikako ne može predstavljati iskustvo niti biti odgovorna za nj. Čini se da tadašnjem intuitivnom poimanju možemo oprostiti više nego današnjem, jer danas kvantna teorija polja više ne priznaje pješčane čestice iz prošlosti. 

Kartezijanci su potom »postavili za načelo da nam je suština tvari potpuno poznata«, kako je to Hume rekao 1738. Bila je to velika pogreška koju je 250 godina kasnije ponovio vodeći filozof materijalizma David Lewis ustvrdivši kako je »fizička priroda obične tvari u blagim uvjetima vrlo dobro shvaćena«. Istina, u toj tvrdnji ne spominje se potpuna upućenost, no radi se o varijanti kartezijanskog stajališta, za koju se pretpostavlja da opravdava tvrdnju prema kojoj znademo dovoljno o fizičkom da bismo znali da iskustvo ne može biti fizičko. Naturalistički materijalisti iz toga neposredno izvode neumoljiv zaključak: svijest zapravo ne postoji. 

Širenje Opovrgnuća utemeljena na naturalizmu u drugoj polovici 20. stoljeća čudno je i po tome što se njime zanemaruje jedna stvar vezana s fizikom, stvar koja je nekoć bila svakidašnja, a koju ja nazivam »kad fizika utihne«. Fizika je veličanstvena: mnogi njezini zaključci ili su potpuno istiniti ili su istini vrlo blizu. No svi njezini zaključci o fizičkom izraženi su brojevima ili jednadžbama. Oni izražavaju kvantitativnu istinu o odnosnim strukturama koju dokazima potkrepljuje konkretna stvarnost; a ta istina ne govori nam baš ništa o osnovnoj prirodi građe stvarnosti, građe čiju strukturu proučava fizika. Evo opet Russela (1948.): »Fizički svijet poznamo samo s obzirom na izvjesna apstraktna svojstva njegove prostorno-vremenske strukture... Osim njihove prostorno-vremenske strukture, o zbivanjima koja čine tvar ne znamo ništa.« Stephen Hawking 1988. složit će se s njim: fizika je samo »skup pravila i jednadžbi«, koji ne odgovara na pitanje »što... raspiruje vatru u jednadžbama te tvori svemir koji one opisuju«. O stvarima koje se ne mogu izraziti općim pravilima i jednadžbama fizika nema što da kaže. 

To je »kad fizika utihne« – jednostavno pitanje koje razara stajalište mnogih koji danas prikriveno ili otvoreno prihvaćaju Opovrgnuće. Kad shvatimo taj muk fizike te se, skupa s Eddingtonom, upitamo »što to znademo o prirodi atoma a da izražava ikakvo neslaganje s tim da isti atomi tvore misleći [tj. svjesni] objekt«? Odgovor je jednostavan: ništa. Lažni naturalisti tu činjenicu zanemaruju. Oni se oslanjaju na izmaštanu sliku fizičkog, sliku koja bitno odstupa od svega što nam fizika govori ili uopće može reći. Prema Russellovim riječima oni su »nesvjesno i unatoč činjenicama koje izričito govore suprotno krivi za zbrku u svojoj izmaštanoj slici« stvarnosti. Ako su materijalistički stavovi istiniti, može se dokazati da je ta slika pogrešna jer iz materijalizma proizlazi da je iskustvo u potpunosti fizičko, a on ga isključuje iz te slike. 

*

Iznijeli smo činjenice o Opovrgnuću te prikazali iz čega one proizlaze: prvo, iz pogrešna tumačenja biheviorizma; zatim, iz pogrešna shvaćanja onoga što iziskuje naturalistički pogled. No smatram da još nismo došli do zadovoljavajućeg objašnjenja Opovrgnuća, jer još nam nedostaje zadovoljavajuće objašnjenje toga kako je do tih pogrešaka uopće moglo doći. Kako je itko mogao doći na tako bedastu ideju da opovrgne postojanje svjesnog iskustva, jedine općenitosti u čije smo postojanje sigurni? 

Objašnjenje za to jednako je staro koliko i jednostavno. Kako kaže Ciceron, ne postoji »zaključak dovoljno apsurdan da do njega ne bi došao nijedan filozof«. S tim se 1637. slaže i Descartes: »Nemoguće je zamisliti misao suviše čudnu ili nevjerojatnu da je kakav filozof ne bi izrekao.« To 1785. potvrđuje i Thomas Reid: »Ništa nije dovoljno apsurdno da ne bi moglo predstavljati stajalište kakva filozofa.« A 2007. Louise Anthony kaže to ovako: »Nema... banalnosti dovoljno banalne da bi je baš svi filozofi opovrgnuli.«

Descartes dodaje da će se u spekulativnim pitanjima »učenjak... utoliko više ponositi [svojim stavovima] ukoliko oni više odstupaju od zdravog razuma... jer morao je uložiti mnogo više vještine i dovitljivosti kako bi ih prikazao vjerodostojnim«. Ili, kako će to reći C. D. Broad nekih tristo godina kasnije: neke su ideje tako »protivne zdravom razumu i bedaste te su ih se mogli domisliti samo vrlo učeni ljudi... Pod bedastom teorijom smatram onu koja je održiva dok čovjek o njoj govori ili piše kao stručnjak, ali koju bi samo štićenik kakve ludnice pokušao primijeniti u svakodnevnom životu«.    

Znademo da se bedastoće događaju, no nije isključeno da se i dalje pitamo kako je to moguće. Možda bismo se trebali obratiti individualnoj psihologiji: može biti uzbudljivo imati stajališta koja se tako jasno protive zdravom razumu – ima u tome nekog edipovskog ushita ako je otac postariji gospodin koji se zove Uobičajeno Mišljenje. Herbert Feigl dodaje još jednu primjedbu s područja psihoanalize: »Učenjaci u izvjesne ideje ulože tako mnogo emocionalne energije i ego im tako prožme svjetonazor da stanu podizati pomno osmišljene obrambene barikade samo kako bi svoje drage ideje zaštitili od udara (ili sporijih korozivnih učinaka) kritike.«

Ta opažanja mogla bi objasniti zašto, kako je to Hobbes primijetio 1645., »različiti argumenti rijetko imaju učinka na učene i umne ljude koji su već zauzeli suprotno stajalište«. Descartes je ponovno u pravu kad kaže: 

Često se dogodi da nešto, za što znademo da je pogrešno, toliko puta čujemo te nam postupno uđe u naviku smatrati to istinitim. Kod običnih ljudi i onih koji stvari ne ispituju dovoljno pomno [uključujući i filozofe] pouzdana tvrdnja i često ponavljanje dvije su varke često učinkovitije i od najčvršćih argumenata. 

Psiholozi danas to nazivaju »efektom poznavanja« ili »efektom puke izloženosti«. A ovdje se uključuje i Sir Francis Bacon koji 1620. piše: 

Kad ljudski um razvije naklonost prema određenim nazorima, on će sve ostalo uskladiti s njima i postaviti u njihovu obranu. Pojave li se moćnije, suprotne ideje koje će nadjačati njegove nazore, ljudski um neće ih opaziti, prezret će ih ili im pak iznaći suptilne razlike u odnosu na svoje, kako bi ih poništio i time odbio. 

Pa dobro, ali kako je moguće opovrgnuti postojanje svijesti? Russell za to krivi filozofiju. Postoje stvari u koje »mogu uspjeti povjerovati jedino filozofi iza kojih je dugo izučavanje apsurdnosti«. No ne radi se samo o filozofima, kako primjećuje Mark Twain: »Nema ničeg tako grotesknog ili nevjerojatnog a da prosječno ljudsko biće u to ne može povjerovati.«

Tako su filozofi u dvadesetom stoljeću prihvatili Opovrgnuće, najbedastije stajalište u povijesti ljudske misli. »Kad zaškiljim točno kako treba,« piše Dennett 2013., »doista se nekako čini da bi svijest morala biti određen dodatak svemu što ona čini nama i za nas, kakav poseban osobni sjaj ili osjećaj u smislu 'evo me, postojim', koji bi izostajao u robota... No naučio sam da ne treba vjerovati toj slutnji. Smatram da se radi o čistoj pogrešci, o propustu mašte.« Svoje stajalište sažeo je u intervjuu koji je dao The New York Timesu: »To neuhvatljivo subjektivno svjesno iskustvo – crvenost crvenila, bolnost bola – koje filozofi nazivaju qualia? Pusta iluzija.« Ako je on u pravu, nitko nikad nije zapravo patio, unatoč mučnim bolestima, psihičkim oboljenjima, ubojstvima, silovanjima, gladi, ropstvu, bolnim gubicima, mučenjima i genocidu. I nitko nikad nikomu nije nanio bol.

To je Velika Bedastoća. Valja nam nadati se da se neće proširiti izvan granica akademske zajednice niti pridobiti nekog budućeg informatičara ili robotičara koji će imati kakvu veću moć nad našim životima.