Ako si osoba revna u samoprijegoru, ako smatraš da si dugotrajnim i predanim radom stekao prijelomna duhovna postignuća, testiraj stvarne dosege svoga kontemplativnog utonuća. Posjeti svoje roditelje i proboravi s njima dva tjedna, to ti je pouzdaniji lakmus nego četrdeset dana strogoga povlačenja. Da bi valjano preispitao prekaljenost svoje spiritualne odličnosti, ne moraš međutim potegnuti sve do udaljenoga roditeljskog doma; dostaje ti sjesti u automobil i uključiti se u prometnu vrevu u sate pojačanoga prometovanja. Na tome testu sabranosti past ćeš kao zrela kruška: „neuki primitivac!... ubacuje se u moju traku bez žmiganja!… evo još jednog pacijenta!... više nitko ne zarezuje prometna pravila!… e ovaj je prevršio svaku mjeru!… vozi slalom bez pardona!“ U tebi se budi ozlojađena zvijer i posve te obuzima bijes pravednika. Ispaljuješ rafalne hice iz reske automobilske trube. Onamo se kroz otvoreni vozačev prozor nonšalantno uspravlja ruka s istaknutim srednjim prstom što poput daljinskog upravljača trenutačno pokreće tvoje pritajeno tijelo boli. Drugamo pak prijestupnik usporava, pa te s desnoga boka dočekuje prijekorni pogled popraćen salvom siktavih uvreda. Izmjenjujete par nerazgovijetnih urlika i umalo gubiš kontrolu nad vozilom. A gdjekad se znade desiti – ne zgodilo ti se – da obijesni vozač vazda spreman na kavgu, vještim manevrom zalazi iza tvoga repa poput suparničkog pilota iz Top Guna, pa te uporno slijedi u namjeri da te izdeveta kad pristigneš na odredište ili kad ostaneš bez goriva, ne bi li na tebi iskalio svoju neobuzdanu, eksplozivnu drčnost. Mijenjaš zacrtanu rutu, prolaziš pola grada, otarasiti ga se nikako ne uspijevaš. Kada te je već obuzela zebnja beznađa, tvoja se suvozačica i bolja polovica dosjetljivo okreće i kopcu pokazuje zaslon mobitela, simulirajući dozivanje one službe koja djeluje pod parolom „sigurnost i povjerenje“. Istoga trena prirepak nestaje s vidika. I tada ti konačno sine: ako dotični nevoljnik i jest kojim čudom na vozačkome ispitu prošao ispod radara, ti si se na svom upravo održanome duhovnom testu pokazao kao obična baraba. I tako biva povazdan, i uvijek tako iznova. A istovrsnih kolokvija ne manjka i u drugim prigodama i na drugim mjestima. Štoviše, čini ti se ponekad kao da ti život iza svakog ugla namješta zasjedu, da su se svi urotili protiv tebe ne bi li te izbacili iz takta, ne bi li te sustavno ometali u tvome marnom uvježbavanju vrline bestrašća. „To je nepravda, prava nepravda“ – mrmljaš sebi u bradu, ne primjećujući da si još jednom pao kao žrtva Kalimerova sindroma. Vraćaš se poražen u sigurnost svoje stambene baze, ne bi li vidao duševne rane prije no što se vratiš na duhovne staze. Tetošiš svoje ucviljeno nutarnje dijete, tepajući mu jalove utjehe i isprike: „sutra je novi dan“ i „nitko nije savršen“. Drugi put se pak utječeš rezigniranome prihvaćanju svoga voljnog deficita: it's beyond my control. Pomišljaš: opasne su to veze – te obiteljske, ali i ostale međuljudske spone. U mreže si njihove uhvaćen i tako sapleten jedvice mrdaš. Ponekad ipak protežeš noge i odlaziš preko vikenda van grada, onamo gdje je čeljad manje bijesna, gdje je promet tim rjeđi što si bliže gòri. Ideš u šumu na osamu, da se sabereš, da sebi samome budeš bliži. „Bit će dobro, čovječe“ – bodriš se tamo ispod glasa – „Bogu si posvuda jednako blizak, makar hodao ispod zvijezda tako nizak“.