Senator

Znoj koji je me obliva, stvara mi osjećaj klonulosti i rastakanja, kao da hodam po dnu vrelog mora. Zato prilazim česmi uz zid Roznamedži Ibrahim-efendijine džamije, siv od žega, kiša i prohujalog vremena, umivam ruke, lice i vrat, kvasim grlo i kosu. Kada bih, prije rata, dolazio u ovaj dio grada, obično bih prelazio preko mosta Ive Lole Ribara, pa onda, ulicom Mladena Balorde na Carini, pored niza butika i kafića, išao do kina Zvijezda ili Robne kuće Razvitak, u čijem se suterenu, krajem osamdesetih, otvorio Duty Free Shop, posebna radnja s blještavim izlozima i policama nakrcanim robom sa zapada. 

Dug je bio spisak stvari, ponajviše ploča i kaseta, koje sam tamo kupio štedeći novac od džeparca, od daidžinih i dedinih milodara, ili ga pak potajice izvlačio iz majčinog i Mitinog novčanika. Sjećam se i sintetičkog mirisa odjeće na odjelu za sportsku opremu, gdje sam jedne prilike satima neuspješno nagovarao majku da mi kupi bokserske rukavice, jer sam poslije uspjeha Damira Škare na Olimpijskim igrama u Seoulu, bio uvjeren da je boks moje sudbinsko određenje i jedini pravi životni poziv. 

U jesen 1992., prošao sam ovim dijelom grada, tada potpuno pustim, tražeći kuću u kojoj je stanovao rođak jednog mog drugara i sjećam se našeg uzbuđenja kada smo, prvi puta nakon što su je srpski fašisti tog ljeta do u temelj spalili, nas dvjica prolazili pored avetne Razvitkove zgrade. Bilo je to jedno od onih čuda koja se u životu dese samo jednom i nikada više. Jer sve je u našim glavama bilo moguće – mogle su padati komete, razdvajati se mora i presušivati oceani, mogli su se sudariti sunce i mjesec, otvoriti se zemlja ili se raspoloviti nebesa – i u sve bi do onomad bili spremni povjerovati, ali da onakav i onoliki Razvitak može izgorjeti, da od sveg onog glamura i blještavila može ostati samo crna, vlažna garež, to je mom drugaru i meni do tog časa bilo sasvim nepojmljivo. 

Srknem gutljaj vode iz dlana, pogledam u prozore na četverospratnici preko puta. 

Na kojem spratu bješe Ademov i Zejnin stan? 

Toga se ne sjećam. 

Kada bih to znao, pomislim, možda bi ove tegobe i ovog zla nestalo. Da vjerujem u čuda, iz ovih bih stopa prešao cestu i bacio pogled na interfon, iako, znam, čim zamaknem za ugao, počet ću da prigovaram sebi zašto to nisam učinio. Ili je, možda, veće čudo to što očekujem da mostarska policija pronađe i kazni one koji su me izložili javnom linču? 

Kakav sam to ja muž i otac? 

Svjesno sam doveo u opasnost one do kojih mi je stalo i, sad, očajan i izgubljen u ovom slomljenom gradu, izmišljam čuda kojima bih ih mogao spasiti. Jer spasa nema, tako mi se čini, osim ako ne saznam na kojem spratu su živjeli Zejna i Adem, one 1993. godine, kad se čitav kosmos dijelio na svoj istočni i zapadni dio, na svoj istočni i zapadni Mostar, a ja se pitao kojemu od ta dva Mostara pripadam. 

Mogao bih ući u stubište i to provjeriti, kažem, Zejna je još živa, tu su i njihova djeca, ali sada je već kasno, trenutak u kojem je čudo bilo moguće nepovratno je minuo, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da, kvaseći grlo mlakom vodom s česme, započnem novi krug kajanja i samooptuživanja. Da me neko jutros, za kafom, upitao šta bih učinio da se riješim muke koju osjećam, bez razmišljanja bih mu odgovorio: sve, a eto, kad se stvari tako uproste i svedu na najbanalniju moguću mjeru, ispada da nisam bio u stanju napraviti ni deset koraka od Roznamedžijine česme do Ademove i Zejnine zgrade.

Sjedam na suhi, sjenoviti rub korita i zatvaram oči. 

Tražim prolaz u sebe, otvaram slike, mirise i glasove iz onoga dana, kada se okonačo moj avenijski život. Sjećanje je sada tu kao privremeni spas, kao potreba da na neko vrijeme zaboravim ono o čemu ne želim misliti. Jedna slika se izdvaja: vojni policajac, koji stoji na raskrižju ulica Stjepana Radića i Vladimira Nazora, nizak i nabijen, rukom daje znak UNPROFOR-ovom transporteru na čelu kolone da se nastavi kretati. Drugi, nešto viši, zabačenih ramena i podignute brade, kao da je na pozornici, nadmeno posmatra cijeli prizor i svojim stavom, svojim nabreklim vratnim žilama, svojom uniformom, što na njega prenosi moć novonastale velikohrvatske države, pokušava da ostavi utisak fizičke snage. U trenutku dok autobus ide prema njemu, pogled mi, sasvim slučajno, zastane na njegovim Ray Ban naočarima. 

U sjećanju mi, tada, bljesne lik onoga hrvatskog vojnika, s očima, hladnim i praznim, poput očiju neke skulpture isklesane u kamenu, i s istim takvim Ray Ban naočarima okačenim o džep vojničke košulje. Tu je i Mito, ufalcovan u komad uskog hodnika, između majke i natkasne na kojoj već danima ne zvoni crveni Iskrin telefon, s onim svojim širom rastvorenim licem i osmijehom iza kojeg stoji dugogodišnje iskustvo tržničnog trgovca orahovom jezgrom i jajima.

– Di ti je auto?

– Kakvo auto?

– Opel. Ti imaš  Senatora, je li tako?

– Imam.

– Pa di je?

– U gazde mi je, u Džidića. Ma sigurno znate Džidu? Morate ga znat. Džida legenda. Ima vulkanizer na Rudniku. Dobar mi je drug.

– Slušaj balijetino. Sutra u šes ću doć po auto. Ne bude li ga pred zgradon, svi ste mrtvi. A najprije njih dvojica. Jesi me čuo?

– Jesam, jesam. Biće auto pre zgradom, ne brinte vi ništa.

Je li to čovjek koji je Miti oteo auto i koji je, izgovorivši njih dvojica, uperio cijev kalašnjikova prema otškrinutim sobnim vratima, odakle smo Jasko i ja posmatrali šta se događa? 

Odlučim da se ne okrenem, iako bi mi ugao gledanja, tokom oštrog skretanja udesno, vjerovatno omogućio da ga jasnije vidim. Ali kada autobus iz Radićeve uđe u ulicu Vladimira Nazora, ne mogu da se suzdržim od pogleda i odamh shavatam da to ne može biti niko drugi nego on. Pod dojmom tog neočekivanog otkrića, čitavo moje biće kao da se počinje skupljati u jednu tačku – tačku mržnje. 

Ne, ne vjerujem da sam u stanju nekoga ubiti – iako bi mi, možda, bilo lakše misliti da jesam – ali osjećam da bih tog vojnika, čak i danas, toliko vremena poslije, mirne duše mogao gledati kako umire. 

Rattle And Hum

Duboko uzdahnem, potiskujući mržnju u dugi, čujni izdisaj. Pogledam oko sebe, osluhnem: odozdo, s Tepe, ulicom, s djetetom u naručju, grabi Rabija, Romkinja, kamečeći milostinju od gostiju, koji sjede u bašti slastičarne. Iz suprotnog pravca, od Pošte, nadire grupa turista, Azijata, naoružana lepezama, suncobranima i fotoaparatima. Jedan pas dovuče se do mojih nogu, onjuši mi patike i otetura prema bunurskom mostu. 

Ponovo zatvaram oči. 

Negdje smo u ulici Vladimira Nazora i vozač naglo koči. 

Tijela oko mene zaljuljaju se prema naprijed, pa onda, kao ispaljena iz zategnutog luka, snažno zateturaju unatrag. Talas iznenađenja i straha preplavi autobus, a jedan piskutavi ženski glas ispred mene počinje da proklinje sve što ima veze s Tuđmanom, Šuškom, Bobanom, Herceg-Bosnom i Hrvatskom. Ne vidim jasno toj ženi lice, ali vidim pjege na maloj, staračkoj šaci, kojom se drži za rukohvat. Gdje sam vidio tu šaku? 

Znam: na ruci mamine prijateljice Janje Smoljan, jedne omalene, punije žene sa sprata iznad, u čijem sam se stanu skrivao u prvim danima nakon devetog maja. 

Moja dobra teta Janja.

Pamtim one njene kratke, debele prste koji preda me spuštaju keksove i sokove, salame i sireve, knjige i fotografije, ili s nekim čudnim, unutarnjim mirom, kao da se napolju ništa ružno ne dešava, prebiru po tipkovnici daljinskog upravljača. Sjećam se i kako je za svaku nepravdu na svijetu pronalazila odgovarajuću biblijsku zapovijed, tješila me govoreći da budem strpljiv i da vjerujem u ono u šta sam vjerovao čitavog života, šta god da to bilo. Bog je jedan i on će se, na kraju, pobrinuti za svakoga ko čini dobro, pa bio on katolik, musliman ili ko već. 

Sjećam se i svojih nespretnih pokušaja da joj obrišem stol, operem suđe ili usisam stan, ne zbog toga što sam imao naviku da to radim kod kuće, nego zato da bih osjetio da barem malo zaslužujem njenu dobrotu i krov pod koji me je primila. 

Ko bi rekao da će sa mnom, u istočni Mostar, prelaziti i Janjine grube, radničke šake?

Podne je još daleko, ali ulica se već polako prazni, sjeni se skupljaju kao oprane košulje i uskoro će vani ostati samo oni najizdržljiviji. U nosnice mi prodire blagi miris košćele, posađene prije pet, šest godina, pošto je prethodno posječena ona koja je, još od Šantićevog doba, cvala na ovom istom mjestu i koja je u ratu iskaišana mecima i šrapnelima, što je ubrzalo njeno truljenje. 

Ponovo odvrćem česmu i umivam vratne žile. 

Koliko li je samo u zemlji istruhlih grla skvasila voda s ove česme, otkako je, prije skoro tačno četiri stotine godina, jedan dvorski blagajnik s Djevojačkog vrela doveo vodu u ovaj dio grada i potom dao sagraditi česmu koja je u to vrijeme služila, prije svega, za uzimanje abdesta polaznicima medrese, naknadno dozidane džamiji? U ono vrijeme, bit će, ljudi su vjerovali da javne česme, između ostalog, služe i tome da, kada život jednom mine i dođe vrijeme selidbe na ahiret, kroz otvor na vrhu pipe Bog udicom u džennet povuče dušu onoga koji ju je sagradio, pa ako Boga u Mostaru danas još negdje ima, sve mislim, onda ga ima s one strane Roznamedži Ibrahim-efendijine česme, s koje evo već četiri vijeka žedni tope grlo i miju lice. 

A ima ga, siguran sam, i u onoj davnoj Mitinoj rečenici, tužnom refrenu našega rastanka, koji mi ponovo sklizne u misli: 

Želja, ako Boga znaš, pusti bar još ovog malog.

Ne pitam se otkud, ni zašto, moja svijest je poput otvorene kutije iz koje, kao zečevi iz mađioničarevog šešira, iskaču prošlost, sadašnjost, budućnost. Stvarnost i fikcija. Mito je ponovo tu, kraj mene, mogu da osjetim njegov nikotinski dah koji se miješa s mirisom njegove odjeće i vonjem ljudskog znoja koji mi pecka grlo. Čujem ga kako iznosi tu molbu sasvim umiljato, kao ulični prosac koji zna kako da i najškrtijoj gospodi iskamči koji dinar. 

Taj njegov Želja svoj je posao do tada radio birokratski hladno, upisujući u bilježnicu lične podatke onih koje bi pustio u autobus. Nije dopuštao da mu se bilo ko obraća, osim onda kada bi trebalo odgovoriti na njegova pitanja. Zapečaćenog lica, najprije je pogledao Mitu kao da ne želi da ga prepozna i u tom trenutku, u tom djeliću sekunde koji je trajao duže od svih mojih šesnaest do tada proživljenih godina, ja sam bio spreman na sve, osim na ono što se dogodilo.

– Ta nije on mali, vid mu brade, čim pređe tamo jamiće mitraljez.

– Ma kakav mitraljez, Želja, šta ti je? Dijete je to još, bolan.

– More jedan, ili ti ili mali, dvojica nikako.

Dižem se s korita, gledam gore, prema zgradi u kojoj se nekada nalazila čuvena prodavnica tvornice slatkiša Kraš, i mislim o tome kako možda moj ubica sada sjedi pod tendom nekog kafića, za jednim od stolova poredanih uzduž istočne strane ulice braće Fejića, i kako ovaj put nema nikoga ko bi mogao da me spasi. 

Među rebrima, pod desnim pazuhom, kao da osjećam omot ploče Rattle and Hum, irskog pop-rock benda U2, čiji me oštri rub probadao iz Filine sportske torbe, koja mi je tokom prelaska u istočni dio grada, visila o ramenu. Kada sam tog jutra napuštao stan, obuzeo me je neki nejasan utisak, više osjećanje, da ću u svom budućem životu moći da živim isključivo kroz čežnju za Avenijom, što me je navelo da pomislim kako u toj ploči, koja je, zapravo, trebala biti rođendanski poklon jednoj Marijeli, mojoj tajnoj simpatiji, ima sasvim dovoljno Avenije za vrijeme koje ću provesti u predgrađu, prije nego se vratim. 

Tako je ploča završila u torbi, pa sada njen špicasti rub što mi se tare o rebra osjećam kao neku davnu, neodživljenu nježnost, kao Marijelin dodir koji se nikada nije desio, jer je, preko noći, nestalo i grada i svijeta u kojem je to bilo moguće. 

Ko bi tada mogao i pomisliti da sam one večeri uoči devetog maja, dok smo nas dvoje sjedili na stražnjim stepenicama susjednog solitera, propustio posljednju priliku da joj kažem da je u tom trenutku za mene bila najvažnija osoba na svijetu? 

Dugo sam poslije osjećao čežnju za tim uskim prostorom uvučenim u fasadu, za onom ljubičastom svjetlošću koja je prozore na okolnim zgradama činila slijepima, za onim mekanim predvečernjim zrakom prepunim mirisa proljeća, za onim ljudima koji su prolazili pored nas zaronjeni u svoje misli i nesvjesni našega prisustva na samo korak ili dva od njih... 

Cijelo vrijeme, ona je držala dlan na mom koljenu i naslanjala glavu na moje rame, nije čak ni skrivala koliko joj se sviđam, ali sam ja, goreći od želje da je zagrlim, bio potpuno paralisan utiskom koji su na mene ostavljale njene zelene, pomalo istočnjački kose oči, i ona njena duga, indijanski ravna kosa, zbog čega sam se, u svoj svojoj nemoći i ljubavnoj groznici, vješto pretvarao da se između nas ne događa ništa što nije uobičajeno, ništa što bi moglo narušiti naš već uspostavljeni prijateljski odnos. Iz trenutka u trenutak odgađao sam ono što smo oboje željeli, sve dok vremena u kojem se to moglo desiti nije nestalo, zauvijek. 

Zbog nje je granica između dvije vojske i dva Mostara, tih majskih dana 1993., prolazila ravno kroz moje srce.