Octavio Paz (1914.–1998.), meksički pjesnik, esejist, prevodilac, nobelovac, prema svemu sudeći najdublje je i najobuhvatnije od svih pjesnika Zapada zadro u Istok. Nakon njemačkih romantičara i američkih transcendentalista koji su na osnovi šturih obavijesti o Istoku mahom tek manje ili više plodno fantazirali, nakon pjesnika-putnika koji su tumarali Indijom i drugdje sveudilj fascinirani egzotikom, poput Henrija Michauxa, pa jednog T. S. Eliota koji je neko vrijeme čak proučavao sanskrt, Allana Ginsberga kojega je koketiranje s Istokom dovelo do Tibeta i zenbudističke prakse, i na kraju Victora Ségalena, po svoj prilici najupućenijeg istraživača, kojemu je, međutim, u središtu pažnje bila Kina, i nakon nekolicine drugih tragača, Paz je Indiju iskusio i upio kao nijedan zapadni pjesnik prije njega. Zapad je kod njega ostao Zapad, zadržavši jezgro svoje baštine uz latinoameričku distancu i posredovanje, dok se Istok rastvorio kao Istok, ne kao projekcija ili fantazma Zapada, a u svome djelu i iskustvu Paz je ustrajno gradio most između ta dva pola, most koji će istom omogućiti njihov istinski susret.
To istočno iskustvo trajalo je više od četrdeset godina: Paz je u Indiju prvi put otputovao 1951. kao službenik u sklopu prvoga meksičkog diplomatskog poslanstva u zemlji koja je nedugo prije toga izborila neovisnost. Iz toga doba potječe njegovo prvo Istokom inspirirano djelo, poema posvećena drevnome gradu, Krišninome rodnom mjestu Mathuri, koju je, kao što je u jednom pismu povjerio prijatelju, napisao „da se obrani od metafizičkog iskušenja Indije“. Godine 1962. u Indiju se vratio kao meksički ambasador nadležan ne samo za Indiju nego i za Pakistan, Afganistan i, kako se tada zvao, Cejlon. Ondje će provesti šest godina, proputovati rečene zemlje uzduž i poprijeko, posvetiti se proučavanju indijskih filozofija i umjetnosti te upoznati ženu svog života. Ostavku na diplomatsku funkciju dao je 1968. u znak prosvjeda zbog masakra studenata koji su prosvjedovali u Tlatelolcu, nedugo prije održavanja Olimpijskih igara u Meksiku. Od tada će Octavio Paz imati dva doma, ujedno fizička i duhovna: rodno selo Mixcoac (danas dio Ciudad de Méxica) i kuću u Delhiju; ta će dva mjesta utjelovljivati ona dva pola. U Indiji će nastati neke među njegovim najvažnijim pjesničkim zbirkama, zapravo jedno cjelovito djelo sačinjeno od tri dijela: zbirke Istočni obronak (Ladera este) čije izabrane dijelove predstavljamo, kraće zbirke Prema početku te kompozicijski i tematski kompleksne, hipnotičke poeme Bijelo.
Za i poslije boravka na Potkontinentu Paz će napisati i brojne eseje nadahnute iskustvom Istokom, kao i osebujno meditativno prozno djelo Majmun gramatičar potaknuto hodočašćem u hram boga Sunca u radžastanskom mjestu Galti. Organizirat će prvu izložbu tantričke umjetnosti na Zapadu, a već potkraj života Indiji će posvetiti i cijelu knjigu ogledā pod naslovom Odsjevi Indije (Vislumbres de la India), no sâm je uvijek isticao kako sva ta proza i esejistika predstavljaju tek fusnote uz njegove pjesme. Zaljubljen i zadubljen u indijsku tradiciju, Octavio Paz će prepjevavati i klasičnu sankrtsku poeziju, kao i kasnije kinesku i japansku, doduše preko engleskih i francuskih prijevoda.
Prividno heterogena do proizvoljnosti, zbirka Istočni obronak zapravo odražava jedva sagledivu heterogenost indijskoga potkontinenta. Knjigu otvara eliptičan stihovni opis najneposrednijeg iskustva, pogleda s pjesnikova balkona u Delhiju, koji se potom pretapa u slike hramova, gradova, ljudi, prirode, odlomke indijskoga govora, pisma i meditacije posvećene srodnicima, erotske prizore, „Zapadne prekide“ u kojima do njega dopiru vijesti iz „vanjskog“, u ovom slučaju „zapadnog“ svijeta, fragmente štiva, slušane glazbe, a cijela ta kolažna kompozicija zatvara se stihovima o Śunyati, budističkoj „praznini“ i, možda neočekivano, pjesmom „Mladost“. (Dinko Telećan)
Istočni obronak (1962. – 1968.), izbor
Tih
usred noći
nije nošen stoljećima
nije razvučen
nego pribijen
kao fiks-ideja
u središtu usijanja
Delhi
Dva visoka sloga
okružena pijeskom i nesanicom
Tiho ih izričem
Ništa se ne miče
ali ura raste
rasteže se
Ljeto je
raspršuje se graja
Čujem treperenje donjeg neba
nad obamrlim ravnicama
Bezmjerne mase bestidne skupine
oblaci krcati kukcima
pritišću
neodlučne kržljave spodobe
(Sutra će imati ime
kuće bit će podignute
sutra će biti stabla)
Ništa se ne miče
Ura je veća
ja samiji
pribijen
za središte vrtloga
Ispružim li ruku
mekušno tijelo zrak
zbrkano biće bez lica
Nalakćen na balkon
vidim
(Ako si sam,
ne naslanjaj se na ogradu,
kaže kineski pjesnik)
Nije to visina ni noć i njen mjesec
nisu oni beskonačni pred očima
nego pamćenje i njegove vrtoglavice
Ovo što vidim
ovo što se vrti
zasjede su zamke
iza nema ničega
to su datumi i njihovi vihori
(Prijestolje od kosti
prijestolje podneva
onaj otok
Na njegovoj riđoj litici
načas sam vidio istinski život
Imao je lice smrti
bili su isto lice
raspršeno
u istome treperavom moru)
Ono što si proživio danas za tobom žudi
nisi ondje
ovdje
tu sam
u svom početku
Ne odričem se sebe
održavam se
Nalakćen na balkon
vidim
tmaste oblake i dijelak mjeseca
ono što je ovdje vidljivo
kuće ljudi
prisutna stvarnost
svladana satom
ono što je ovdje
nevidljivo
moj obzor
Ako jest početak ovaj početak
ne počinje sa mnom
s njim započinjem
u njemu se ovjekovječujem
Nalakćen na balkon
vidim
ovu tako blisku daljinu
Ne znam kako je imenovati
iako je dodirujem mišlju
Noć koja tone
grad kao srušeno brdo
bijela svjetla plava žuta
nagli farovi zidovi ljage
i strašne hrpe
ljudi i životinje nabacani po tlu
i gustiš njihovih spletenih snova
Stari Delhi smradni Delhi
uličice i trgići i džamije
poput probodena tijela
poput pokopana vrta
Već stoljećima prašina kȉši
ogrtač ti je kovitlac prašine
jastuk ti je slomljena opeka
Na smokvinom listu
jedeš ostatke svojih bogova
tvoji hramovi su bordeli neizlječivih
prekriven si mravima
napušteni obor
istrunuli mauzolej
gol si
kao oskvrnuto truplo
strgnuli su s tebe dragulje i pokrov
Bio si prekriven pjesmama
cijelo tvoje tijelo bilo je pismo
sjeti se
povrati riječ
lijep si
umiješ govoriti pjevati plesati
Delhi
dva tornja
posađena na ravnici
dva visoka sloga
Izričem ih tiho
nalakćen na balkon
pribijen
ne za pod
no za vrtoglavicu njegovu
u središtu usijanja
Bio sam ondje
ne znam kamo
Ne zemlja
vrijeme me
u svojim praznim rukama drži
Noć i mjesec
pokreti oblaka
treperenje stabala
tupilo prostora
beskraj i silina u zraku
bijesna prašina što budi
pale se svjetla u zračnoj luci
žamor pjesma kod Crvene tvrđave
Daljine
koraci hodočasnika blude
preko ovoga krhkog mosta riječi
Ura me podiže
glad utjelovljenja trpi vrijeme
Onkraj sebe sama
negdje iščekujem svoj dolazak
S krpom i nožem
protiv fiks-ideje
protiv bika straha
protiv platna protiv praznine
mlaz
plavi plamen kobalta
1 Prvi stih Góngorinih Samoća.
spaljeni jantar
zelenila istom izišla iz mora
odrazna indiga
S krpom i nožem
bez kistova
s nesanicama s bijesom sa suncem
protiv lica u bjelini svijeta
mlaz
zmijoliko lelujanje
vodeno treperenje prostora
trokut otajstvo
strijela zabodena u crni oltar
naprasite abecede
kap mastila krvi meda
S krpom i nožem
mlaz
iskače meksički crvena
i postaje crna
iskače indijski crvena
i postaje crna
usne zacrnjuju
crnilo Kali
žuta i njene sažežene zvijeri
oker i njegovi podzemni bubnjevi
zeleno tijelo crne šume
plavo tijelo Kali
spolovilo Gospe od Guadalupe
S krpom i nožem
protiv trokuta
iz oka šiklja
mlaz znakova
zmijoliko lelujanje se nastavlja
plima skorašnjih utvara
Slika je tijelo
odjeveno samo u svoju razgolićenu zagonetku
Bijela je palača,
bijelo jezero crno.
Lingam i joni.
Kao boginja boga
ti me okružuješ, noći.
Prohladna terasa.
Bezmjerna si, bezmjerna
po mjeri.
Neljudske zvijezde.
Ali čas je naš.
Padam i dižem se,
gorim i utapam se. Zar imaš
samo jedno tijelo?
Ptice na vodi,
zora na vjeđama.
U se zadubljena,
visoka poput smrti,
niču mramorna zdanja.
Nasukavaju se palače,
plimom nošena bjelina.
Žene, djeca
po putovima: rasuti
plodovi.
Munje ili prnje?
Povorka na ravnici.
Zvonko i svježe
po rukama i gležnjevima
pjeva srebro.
U posuđenom odijelu
dječak ide na svoju svadbu.
Čisto rublje
obješeno između kamenja.
Gledaj ga i šuti.
Na grebenu kriče
crvenoguzi majmuni.
Visi sa zida,
gorljivo tamno sunce,
osinjak.
I moje čelo je sunce
crnih misli.
Muhe i krv.
Dvorištem hrama Kali
gazi malo jare.
Iz istog tanjura jedu
bogovi, ljudi i životinje.
Ponad blijedog boga
crna božica pleše,
odrubljene glave.
Vrućina, rascijepljeni čas,
i ti truli plodovi manga…
Tvoje čelo, jezero:
glatki, bez misli.
Skače pastrva.
Svjetla nad vodama:
duše koje brode.
Lelujanja:
okerna ravnica – i ta pukotina…
Tvoja odjeća sa strane.
Nad tvojim tijelom u sjeni
kao svjetiljka sam.
Živa vaga:
tijela isprepletena
nad prazninom.
Nebo nas pritišće,
voda nas drži.
Otvaram oči:
sinoć se rodilo
mnoštvo stabala.
Ovo što vidjeh i rekoh
bijelo sunce briše.
Izmislio je sebi lice.
Iza njega je
živio, umro i uskrsnuo
mnogo puta.
Njegovo lice
danas ima bore toga lica.
Njegove bore nemaju lice.
U pokvarenom Land-Roveru
usred kišnog polja.
Stabla s vodom za vratom
pod tek rođenim nebom
i trome bijele ptice,
rode i čaplje, neokaljane
sred tolikog dramatičnog zelenila.
Uronjeni u močvaru
tupi blistavi bivoli,
gotovo posve usnuli,
jedu bijele lopoče.
Družina
majmuna što prose. Nevjerojatno
uzverani um, žuta koza
na šiljatom kamenu. Gavran
na kozi. I nevidljiva,
iako stalna, panična prisutnost:
ne pauk ili kobra, ono Neimenjivo,
sveopće ravnodušje
gdje nizak i divan oblik
uspijevaju i nište se: uzavrele praznine.
Dvostruki otkucaj u čvrstoći prostora:
sunce uz mjesec. Smrkava se.
Vodomar je časomični topaz.
Ugljen prevladava.
Rastvara se utopljeni krajolik.
Jesam li izgubljena duša ili tijelo što luta?
Rastvara se i zaustavljeni Land-Rover.
Mladi Hassan,
da oženi se kršćankom,
krstio se.
Svećenik ga,
kao vikinga,
nazva Erik.
Sada
ima dva imena
i samo jednu ženu.
1
Da nas vidi kako prolazimo
diže se na prste,
sićušna i snježnobijela
među kokosima,
portugalska crkva.
2
Svijeće cimetove boje.
Diže se vjetar:
disanje grudi.
3
S velom od pjene,
s jasminom u kosi
i naušnicama od zlata,
odlaze na misu u sedam,
ne u Meksiku ni u Cádizu:
u Travancoreu.
4
Pred nestorijanskim patrijarhom
jače zakuca
moje heretičko srce.
5
Na kršćanskom groblju
pasu
dogmatične krave,
možda sljedbenice Šive.
6
Iste oči vide, iste večeri:
bugenviliju s mnoštvom ruku,
elefantijazu i njenu ljubičastu nogu,
između crvenog mora i maslinastih palmi.
Razrezana zemlja:
svojim rukama obilježila ju je zima,
proljeće je bilo ruho od trnja.
Brda tinjca. Crne koze.
Pod mjesečarskim papcima
svjetlucavi, namršteni škriljevac.
Nepomično sunce, zariveno
u golemu brazgotinu od kamena.
Smrt nas misli.
Ako je čovjek prah
oni što hode ravnicom
su ljudi
Kamenje je vrijeme
Vjetar
vjekovi vjetra
Stabla su vrijeme
ljudi su kamenje
Vjetar
se vraća u sebe sama i zakapa se
u kamenom danu
Nema vode ali oči blistaju
Gradimo kanal:
preodgajaju nas radom.
Vjetar se lomi u našim rukama,
mi se lomimo u stijenama.
Bilo nas je sto tisuća, sada nas je tisuća,
ne znam hoće li sutra za me izaći sunce.
Knjiga
čaša
zelenilo nepronično stabljika
ploča
ležaj trnoružice glazba
stvari utopljene u svojim imenima
izgovarati ih očima
u nekom tamo ne znam gdje
pribiti ih
svjetiljka olovka portret
ovo što vidim
pribiti
kao živi hram
posaditi
kao stablo
kao nekog boga
okruniti to
imenom
besmrtnim
smiješna kruna od trnja
Jezik!
Stabljika i njen skorašnji cvijet
sunce-spol-sunce
cvijet bez sjene
riječ
se otvara
u jednom tamo ne znam gdje
besprijekorno proširenje
prozirnost koja održava stvari
pale
uslijed pogleda
podignute
u odrazu
obješene
Lice svjetova
trenuci
zapaljeni grozdovi
lutajuće šume zvijezda
bludeći slogovi
plima
sva vremèna vrȅmena
BITI
djelić sekunde
svjetiljka olovka portret
u jednom ovdje ne znam gdje
Jedno ime
počinje ga
grabiti saditi izricati
kao misleća šuma
utjelovljivati ga
jedan rod počinje
u jednom imenu
jednom adamu
kao živi hram
ime bez sjene
pribijeno
kao jedan bog
u ovom ovdje ne znam gdje
Jezik!
Prestajem u njegovom početku
u ovome što govorim
prestajem
BITI
sjena trenutačnog imena
SVOJ RASPLET NIKAD NEĆU ZNATI
Usne i ruke od vjetra
srce od vode
jedan eukaliptus
logorovanje oblaka
život koji se rađa svakoga dana
smrt koja se rađa svakoga života
Trljam kapke:
nebo hodi zemljom
Što je drži, odškrinutu
zanoćalu jasnoću,
svjetlost rasutu po vrtovima?
Sve grane, savladane
tjeskobom ptica,
naginju se prema tami.
Iznad ograda – netaknuti:
i dalje blistavila –
zadubljeni trenuci.
Da prime noć
mijenjaju se drvoredi
u šutljivim mlazovima.
Jedna ptica pada, trava
tamni, granice se brišu,
vapno je crno,
svijet je manje vjerojatan.
Nepomičan
ne na grani
u zraku
Ne u zraku
u trenutku
kolibrić
Pročitano
rastopljeno:
Music without measurements,
sounds passing through circumstances.
U sebi ih čujem kak
prolaze vani
izvan sebe ih vidim
kako prolaze sa mnom.
Ja sam okolnost.
Glazba:
čujem unutra ono što vidim vani,
vidim unutra ono što čujem vani.
(Ne mogu se čuti kako čujem: Duchamp.)
Ja sam
arhitektura časomičnih
zvukova
nad
prostorom koji se raspada.
(Everything
we come across is to the point.)
Glazba
izumljuje tišinu,
arhitektura
izumljuje prostor.
Tvornice zraka.
Tišina
je prostor glazbe:
prostor
bez protežnosti:
nema tišine
osim u umu.
Tišina je ideja,
fiks-ideja glazbe.
Glazba nije ideja:
gibanje je,
zvukovi što hode ponad tišine.
(Not one sound fears the silence
that extuingishes it.)
Tišina je glazba,
glazba nije tišina.
Nirvana je samsara,
samsara nije nirvana.
Znanje nije znanje:
nanovo steći neznanje,
to znanje znanja.
Nije isto
čuti korake ovoga popodneva
među drvećem i kućama
i
vidjeti isto popodne sada
među istim drvećem i kućama
nakon što se pročita
Silence:
nirvana je samsara,
tišina je glazba.
(Let life obscure
the difference between art and life.)
Glazba nije tišina:
nije zborenje
onog što tišina zbori,
nego zborenje
onog što ne zbori.
Tišina nema smisla,
smisao nema tišinu.
Nečuvena
glazba klizi između obojega.
(Every something is an echo of nothing.)
U tišini moje sobe
šum moga tijela:
nečuveno.
Jednog dana čut ću njegove misli.
Popodne
se zaustavilo:
pa ipak – hodi.
Moje tijelo čuje tijelo moje žene
(a cable of sound)
i odgovara mu:
ovo se zove glazba.
Glazba je stvarna,
tišina je ideja.
John Cage ja Japanac
i nije ideja:
sunce na snijegu.
Sunce i snijeg nisu isto:
sunce je snijeg i snijeg je snijeg
ili
sunce nije snijeg niti je snijeg snijeg
ili
John Cage nije Amerikanac
(U.S.A. is determined to keep the Free World free,
U.S.A. determined)
ili
John Cage je Amerikanac
(that the U.S.A. may become
just another part of the world.
No more, no less.)
Snijeg nije sunce,
glazba nije tišina,
sunce je snijeg,
tišina je glazba.
(The situation must be Yes-and-No,
not either-or)
Između tišine i glazbe,
umjetnosti i života,
snijega i sunca
postoji čovjek.
Taj čovjek je John Cage
(committed
to the nothing in between).
Kaže jednu riječ:
ne snijeg ne sunce,
riječ
koja nije
tišina:
A year from Monday you will hear it.
Popodne je postalo nevidljivo.
Pala je kiša.
Ura je beskrajno oko.
U njoj hodimo kao odrazi.
Rijeka glazbe
ulazi mi u krv.
Ako kažem: tijelo, odgovara: vjetar.
Ako kažem: zemlja, odgovara: gdje?
Otvara se svijet, dvostruki cvijet:
tuga zbog dolaska,
radost zbog bivanja ovdje.
Hodim izgubljen u vlastitom središtu.
Crtam ova slova
kao što dan crta svoje slike
pa puhne u njih i ne vraća se
Gore voda
dolje šuma
vjetar po putevima
Spokoj zdenca
Kocka je crna Voda čvrsta
Voda silazi prema stablima
Nebo se penje prema usnama
Na granici
kresivo
ovapnjenjenog prostora
žuto uspinjanje
stabla
Vihor ahat
prisutnost što se ispunja
u slavi lišenoj biti
Sat za satom otkida se
od dana
više nije drugo
doli stabljika titrajā
što se rasiplju
I među tolikim
ravnodušnim blaženstvima
niče
netaknut identičan
dan
Isti onaj što mi curi
kroz ruke
isti
žerava na mojim vjeđama
Dan Stablo
Skok najbjeljeg
vala
svakoga sata
sve zelenija
svakoga dana
sve mlađa
smrt