Okrutnost čovjeka prema svojem bližnjem postaje, po mišljenju Renéa Guyona, Bogu hvala, stav koji izaziva sve veću prezrenost, iznimka koja pobuđuje posvemašnje gnušanje. La déesse Cruauté est détrôné. Pa ipak, ne izgleda nam kao da te riječi proizlaze iz autorova uvjerenja, one su više retorička figura koja predstavlja prelazak prema pitanju odnosa čovjeka i životinje, koji se prije svega tumači pojmom okrutnost. Taj je odnos, prema Bibliji, logična, premda jednostrana posljedica od Boga čovjeku danog prava na neograničenu vlast nad svim stvorenjima koja nikome nije dužna odgovarati (Knjiga Postanka, I, 28). U svetim knjigama, židovskim kao i kršćanskim, ne nalazimo izraze sućuti spram životinja; između čovjeka-vladara i nižih bića osuđenih na njegovu milost kršćanstvo je kopalo ponore kakve drevna Grčka nije poznavala, gdje je životinjski svijet imao svoju zaštitnicu u liku boginje Artemide. Schopenhauer pripovijeda o savjesnome i brižljivome pastoru koji je nekom društvu za zaštitu životinja, koje ga je pozvalo da javno osudi mučenje životinja, odgovorio da usprkos najboljoj želji ne može u tom slučaju ništa učiniti, jer u Svetome Pismu nije pronašao nikakva opravdanja takvome postupanju. Nije želio slijediti primjer minhenskog društva za zaštitu životinja koje je, želeći dati na težini svojem pozivanju iz 1852. godine na Bibliju i Evanđelja, umjesto samih tekstova navodilo knjige i poglavlja u kojima ih treba tražiti. Bila je to pia fraus – govori isti taj Schopenhauer – koja je računala na to da nikoji od čitatelja neće u njih zaviriti, jer kad bi to učinio, uvjerio bi se da bi navedeni odlomci mogli poslužiti ciljevima društva samo uz velika pretjerivanja.
I tako, u odnosu prema životinjama srca su nam toliko otvrdnula da, kad bi kapelan s propovjedaonice pozivao na milost prema njima, nesumnjivo bi ga držali čudakom i netko bi možda u tome naslutio trunku hereze, koja podrijetlo vodi iz duha Azije. U najboljem slučaju možemo vjerojatno reći samo to da su tu milost poznavali neki sveci. Sv. Ivan Zlatousti je, npr., pozivao na «veliku ljudskost i blagost među životinjama, i to u raznim pogledima, upravo zato da bismo na toj osnovi i na taj način naučili se suosjećanju i sućuti za bližnjega». Sv. Franjo je u ekstazi ljubavi spram svih stvorenja životinje nazivao «braćom i sestrama», konačno, u nekim je legendama uloga životinja ovjenčana nekom posebnom aureolom i, zahvaljujući tome, otuda proizlaze težnje koje se protive njihovu mučenju. Te je legende nedavno obradio Paul Cazin u knjizi reprezentativnoj za prikaz odnosa prosječnog kršćanina prema životinjama. Autor je problemu pristupio na humorističan način, a svoje je predavanje popratio opsežnom raspravom o ljubavi prema životinjama, iz koje saznajemo da, premda nam životinje nisu braća i sestre, ipak su nam «rođaci», stoga ne bi bilo prilično te «rođake» ubijati i jesti, ali što nam je činiti, ako su kao hrana tako ukusni. Uostalom, bolje je stoci u klaonici, nego vojniku na bojnom polju, a lov je u biti «ratno oruđe». To je posvjedočio i sam autor te je ne jednom zamijenio ćudljivu kuharicu kad je trebalo zaklati kokoš ili zeca, i priznao da zna pripremiti ne tako loš napitak od njihove krvi pomiješane s octom, prstohvatom soli i češnjakom.
U okrutnost i oholost kršćana spram životinja renesansa je unijela neznatan, vrlo neznatan duh umjerenosti i razumijevanja ali, nažalost, ubrzo se u to umiješala filozofska sitničavost i pojavila se uistinu začuđujuća, kako veli Guyon, «deklaracija» kartezijanizma koji životinju svodi na razinu stroja ili automata bez osjećaja.
Ako na svijetu postoji nešto što bi moralo uzajamno približiti sva stvorenja koja nastavaju zemlju, to je onda bol; naspram tog strahovitog neprijatelja cijeloga svijeta čovjek i životinja su ravnopravni; čovjeka sa životinjom povezuje zajedništvo i, recimo to tako, bratstvo u patnji. Ali tko razumije, tko čuje – pita se Guyon – očajan jauk stvorenja, tu vječnu jadikovku, koju zemlja uznosi prema vječno ravnodušnome nebu? Čuo je sve to apostol Pavao i pokušao isto zagonetno objasniti kao posljedicu čovjekova pada, kada se okrenuo od Boga i povukao za sobom sve živo te «sva stvorenja uzdišu i, kao da se rađaju, trpe sve dosad». Ali zaključke o dužnostima čovjeka naspram životinjskoga svijeta «apostol otuda nije izvukao, zagledan u sretnu daljinu Kraljevstva Nebeskoga, u kojem će se čovjek preobraziti» i «sva će stvorenja biti oslobođena iz sužanjstva i osuđena na slobodu u slavu Božje dječice». O, koliko je dublji i realniji po tom pitanju bio Buddha!
Dok sam bio mali dječak, ne jednom sam vidio židovskog krvnika koji je hodao oko naše kuće, vodeći na klanje mlade ždrijepce ili stare konje; plakao sam tada i maštao kako ću jednom postati kralj, a prvi će čin moje vladavine biti strogo kažnjavanje tog zlog Židova. Ali milost prema životinji je tako malo poznat osjećaj našem društvu te sam kasnije skrivao to osjećanje pred ljudima kao nešto čega bi se trebalo stidjeti, kao znak nemuževne osjećajnosti. Kako sam se samo razveselio kad sam doznao da je veliki mislilac, tvorac pozitivističke filozofije, dakle one koja manje od svih ostalih dovodi u sumnju sentimentalnost, August Comte osjećao duboku sućut za sudbinu konja koji je od pradavnih vremena bio nerazdvojan i nezaobilazan suradnik čovjeka u tom velikom djelu koje nazivamo civilizacijom, a čovjek mu vraća mučeći ga nemilosrdnije od svih ostalih životinja, pretvarajući njegov život u beskrajno mučenje; ali još strašnija od života je njegova smrt, kada ga, lišena zdravlja i snage, iskoriste kao mamac medvjedu u lovu, ne bi li se jedan drugome napili krvi ili ga, kao u Rusiji, prepuste na nemilost zločestoj djeci koja mu u igri živome oderu kožu.
Guyon lijepo govori o povjerenju i privrženosti domaćih životinja čovjeku, dok ovaj okrutnim ponašanjem te osjećaje u njima ne ubije. Mjera odnosa čovjeka prema životinjama, napose onima koje u rijetkim dobrim trenucima naziva svojim prijateljima, jest jezik: izraz «životinja» je sinonim za svaku ništavnost i pokvarenost. Kako često, kako neispravno, kako nepravedno umjesto divljaštvo ili okrutnost govorimo bestijalnost. Zar životinje ne bi imale veće pravo u sličnim slučajevima rabiti izraz onečovječenje? Čovjeka koji zaslužuje prijezir nazivamo stokom, glupana – magarcem, a psa? Tog najvećeg, nerazdvojnog prijatelja, koji ne jednom na grobu svojeg gospodara umire od tuge? Odgovor na to su – pas mater, pas kosti, kod Rusa kujin sin; umjesto zahvalnosti za vjernost, tu vjernost uzimamo kao simbol najsramnijeg ponižavanja i pokvarenosti. I kako je, konačno, gnjusna ta filozofija koja je ukorijenjena u judaizmu i kršćanstvu, prema kojoj životinja ne «umire», nego «krepava». To je ozlojeđivalo Schopenhauera. Nažalost, ne znamo kako se Sv. Franjo izjašnjavao o svojim braćom i sestrama životinjama; jesu li one isto tako «krepavale»?
Veliki je pisac, genij sa srcem i dušom, miljama udaljen od pesimizma, Michelet, značajne i potresne odlomke svojih djela posvetio okrutnom i glupom čovjekovu uništavanju. U sjećanje mi se posebice urezala njegova knjiga o moru (La mer). Prisjetio se u njoj, u jednom od poglavlja, besmrtnog otkrivača Amerike, najhumanijeg od svih konkvistadora, Kristofora Kolumba. Stajao je na obalama Haitija. Domoroci ga iznenađuju ljepotom i isto tako dobrotom, povjerenjem. Ali pobuđuju li u njemu neke dobrohotne osjećaje? Ni govora; zanima se jedino nečasnom trgovačkom mišlju, kako će od njih stvoriti dobre robove i iskoristiti ih u potrazi za zlatom. O tome piše u izvješću kralju: «Bojažljivi su i kao stvoreni za poslušnost; pedeset mojih ljudi dovoljno je za zauzimanje otoka». Zbog prevelikih potreba osvajača, nakon 12 godina isti taj Kolumbo je ustanovio da je 6/7 stanovništva umrlo; ubrzo je ostatak domorodaca iznuren i onesposobljen prisilnim radom. Povjesničar Herrera je u XVII. stoljeću izračunao da se u pola stoljeća stanovništvo Haitija svelo na 14 tisuća, zamijenili su ih Crncima i u rukama Crnaca – pisao je Michelet, naslutivši danas tako teško i gotovo užasavajuće crnačko pitanje u Sjedinjenim Državama – Amerika će i ostati; Europa je ondje učinila upravo ono što nije željela, ostalo je ondje još nešto malo crvenokožaca, ali i ta «herojska», kako je Michelet naziva, rasa umire u bijedi i od gladi. Velik dio stanovništva Oceanije umire pak od bolesti koje su sa sobom donijeli Europljani.
Naravno, oni nisu bili blagonakloni i bolji od životinja. Uništavali su gdje i kako su mogli; bezumno su uništavali dobroćudne skupine koje se nisu znale braniti. A prije toga su svi uglavnom živjeli u parovima «obiteljskim, mirnim, sretnim životom u istinskoj vjernoj, doživotnoj, neraskidivoj ljubavi». «Teško je danas zamisliti što je predstavljao ovaj rat objavljen životinjskome svijetu prije sto, prije dvije stotine godina, kad su kitovi plivali u gomilama, a čitava plemena vodozemaca nastavala otoke. Priređeno je golemo krvoproliće, krvi je proliveno više nego u najvećim bitkama – i čemu su vodili ti krvavi potopi? Ubijalo se zbog ubijanja, ne bi li se naslađivali snagom, bijesom, svojom okrutnošću, ne bi li uživali u pogledu na beznađe jadnih životinja, odveć poslušnih i dobrih da bi se znale braniti i osvetiti im se». Napose su tuljani, pametnog, dobrog, pomalo tužnog pogleda, u Micheletovu srcu budili suosjećanje: njihov život i ponašanje, njihove patnje pod čovjekovom vlašću predstavio je nizom znakovitih prikaza. «Zna se za slučaj jednog mornara koji je šale radi mučio ženku tuljana; ova je plakala poput žene, a kad god je otvorila krvavu njušku, mornar bi je po njoj udarao debelim veslom i lomio joj zube». Na Shetlandskom su otočju Englezi i Amerikanci u potpunosti zatrli tuljane u četiri godine. Slične se stvari još događaju na dalekome sjeveru, u zemlji Eskima. Nedavno sam u Dugi pročitao opis lova u kojem je autor sa zanimanjem prepričavao kako se ubijaju, muče i prepariraju trupla tuljana, pri čemu se u posebne mjehure pretače krv koja se smjesta skori, oblikujući dvije crne kugle; kasnije se iz toga spravlja juha.
Riječju, gdje god bi se pojavio čovjek, sreća bi odande utekla, a životinjski bi svijet podivljao. Gdje su nestali ovi dobri gorostasi (bons géants), slonovi i kitovi? Ginu i jedni i drugi: kitovi su već na rubu izumiranja. Ako postoji stvorenje koje bi trebalo poštedjeti, barem zbog koristi koju čovjek od njega može imati, onda je to upravo kit. Jadan, nezaštićen div na kojeg se namjerio cijeli svijet! Ali dva su stvorenja, zaslijepljena svojom zloćom i okrutnošću, predvodila napad na samu budućnost i navijestila podao rat gravidnim ženkama: to su ulješura (cachalot) i čovjek; prvi je odmah ugrize za trbuh i izvadi joj dijete, drugi to isto radi polako, sustavno; životinja tim više trpi, a agonija se produžava; tijekom agonije još dolazi do povrata snage i otpora, zatim nastupa smrt, u grčevitim i snažnim refleksima, rekli bismo, oživjela repa i «tren u kojem – i tu Michelet završava svoj opis – još podrhtavaju ramena, ta jadna ramena, tren prije prepuna materinske ljubavi, i izgleda kao da je još živa i u potrazi za djetetom».
Koliko je samo raznovrsnih oblika poprimila okrutnost naspram životinja! Zoološki vrtovi, cirkusi, napose oni koji predstavljaju tzv. pametne životinje; što su sve morale pretrpjeti, koliko su ih tukli i mučili, prije nego što su naučile nekoliko glupih trikova za zabavu tupa puka. Posebno gnjusan cinizam nadmene okrutnosti predstavljaju borbe bikova u Španjolskoj, protiv kojih se nedavno plemenitom odvažnošću javno izjasnio rođeni Španjolac, kardinal Merry del Val. Pronaći ćemo ipak nekolicinu poklonika borbe bikova i u nas. Prije nekoliko mjeseci netko je u jednom od naših ilustriranih časopisa s vidljivim oduševljenjem, poetskim stilom opisivao kako se bika dopremljenog s planinskih pašnjaka Pirineja sustavno dovodi do ludila, držeći ga u mračnom podrumu, moreći ga glađu i pojeći ga slanom vodom; kako se zatim, izveden u arenu i izboden kopljima konjanika baca na njihove jadne konje, rasporivši im utrobu i iščupavši krvave komade mesa – dok mu konjanici, iskoristivši taj trenutak, vješto u leđa zabijaju strijele i na vratu pale petarde; približava se odlučni trenutak, pojavljuje se toreador, konji poskakuju u samrtnome hropcu, dok bik, razjaren krvlju koja neprestano teče, prikuplja ostatke snage i «sa smrtnom odlučnošću» baca se na toreadora koji tada u njega zabija sablju do balčaka i probada mu srce. Na taj se način izmuči šest do osam bikova i desetak konja tijekom jednog popodneva. U usporedbi s tom, za španjolski narod, sramotnom zabavom, običan lov izgleda kao nevina razonoda, stoga Guyon u njemu ispravno zamjećuje nešto blaži, ali ipak isto tako reprezentativan oblik okrutnosti, jer je i ovdje i ondje cilj jedino ugoda, ništa drugo. Mesar ubija jer mora, jer je to zanat od kojeg živi, ali goniti, natjeravati užasnute, od straha sumanute životinje, dognati, izranjavati, mučiti i pritom pobjednički likovati, nazivati to zdravim, prirodnim sportom, čak darom prirode; ne osjećati poniženje i sram pred pogledom punim prijekora umiruće i u trenutku smrti suzama oblivene srne – postoje li riječi kojima bi sve to mogli opisati?
U životu sam proživio jedan za mene neočekivan dan, u kojem je moje ime bilo spomenuto među kandidatima za najviši položaj u državi; trebam li priznati što mi je, između ostalog, na početku prošlo kroz glavu ili što mi je, bolje rečeno, zagolicalo maštu i iskreno me razveselilo? Pomisao na skandal koji bi to imenovanje izazvalo u cijelo Europi, da na čelu države stoji netko tko nije lovac u mutnom i koga nikakva sila neće natjerati na sudjelovanje u obvezatnoj zabavi vladajućih i moćnika ovoga svijeta.
Puno gora stvar od lova su svakodnevni masakri životinja, uglavnom pasa i mačaka, diljem svijeta, tobože u ime znanosti, ali zar oni u većini slučajeva ne služe samo za zadovoljenje niskih sadističkih nagona onih, koje je Schopenhauer pogrdno nazvao «medikastratima»? Među velikim umjetnicima niti jedan nije tako snažno osjećao poeziju životinjskoga svijeta kao Richard Wagner; protiv seciranja je napisao posebnu raspravu u kojoj mu je sućut kazivala u pero sljedeće lijepe, duboke i sjetne riječi: «Namjesto da je okrutno muči i bulji u rasparanu utrobu još napola žive životinje, neka taj sljedbenik znanosti koji to čini za trenutak zastane i, razmislivši malo, pogleda u oči životinje i možda će po prvi puta u životu u njima zapaziti ono, što je čovjeku najviše vrijedno divljenja, pravičnost (Wahrhaftigkeit), nemogućnost laganja – zagledavši se pak dublje, možda će ondje iščitati uzvišenu tugu majke prirode nad grješnom mizerijom duha i mraka u kojem prebiva, gazeći pravo na sućut prema živim bićima». Seciranje je u biti bilo zabranjeno, a u praksi ograničeno u engleskome zakonodavstvu (1876. godine); primjer Engleske slijedile su skandinavske zemlje, zatim bernski kanton u Švicarskoj.
Odnos čovjeka prema životinji jezgrovito je, snažno i jasno izložio Michelet opisom dabra: «Taj negdašnji artist u umjetnosti gradnje danas je postao prestrašena životinja koja ništa ne zna, ni za što nije sposobna i ništa ne može; oni, koji još postoje u Americi, samo se skrivaju i bježe od čovjeka; izgubili su odvažnost, a zajedno s njome i želju za radom. Jedan se putnik namjerio na dabra u nekoj zabiti, iznad nekog nepoznatog jezera; ovaj se plašljivo, oprezno primio svog posla, trebao je sagraditi sklonište za sebe i svoju obitelj, ali je ugledao čovjeka i suharci su mi ispali iz šapa; nije se čak odvažio ni pobjeći, samo se žalosno rasplakao».
Koliko su ispravne Schopenhauerove riječi: «Uistinu se može reći da su ljudi vragovi na zemlji, a životinje duše koje ovi progone».
Od najmlađih dana, još u gimnaziji, zanimao sam se pitanjima religije; temelje vjere, kojoj sam bio duboko privržen, nastojao sam, koliko sam mogao, razumno i iskustveno raščlaniti. Nije to bio lak zadatak, do konca svijeta mučit će nas pitanje otkud je toliko zla na zemlji i zašto čovjek tako strašno trpi, ali čovjekova patnja, čak i patnja male, nevine dječice koju je tako zastrašujućim opisima prikazivao Dostojevski, može biti protumačena uz pomoć pojma pada, grijeha, kazne, ovozemaljskih iskušenja i vječne zagrobne sreće. To nam ipak ne objašnjava patnju životinja pod vladavinom čovjeka; u tom su se pitanju u konačnici usredotočile sve moje sumnje. Razumski temelji vjere su po prirodi stvari krhki i zdanje koje je na njima stajalo potrebno je iznova i marljivo izgraditi; na kraju se čini da će kako tako izdržati, ali eto, idem ulicom i ugledam kočijaša kako muči konja natovarenog preko svake mjere ili vidim krvnika kako hvata pse koji skviču; pred očima mi se pojavi slika onog što ih čeka – i mukotrpno, teškom mukom sagrađeno zdanje raspada se i iznova, iz početka moramo početi s gradnjom…
«Bi li kršćanska znanost – ispravno se pita Guyon – iznevjerila svoja temeljna načela kad bi zapovijed o ljubavi proširila na sve što živi, osjeća i trpi? Kako drugačije izgleda život u blagoslovljenim zemljama budizma, kakva radost natkriljuje prijatelja životinja, dok ondje boravi. Budist, ali isto tako i Japanac, sljedbenik šintoizma, znaju da između čovjeka i životinje ne postoji suštinska razlika; za čovjeka ona nije, poput roba u starome vijeku, stvar, predmet, kućanski pribor koji može nekažnjeno slomiti ili spaliti. Životinje su za njega braća i sestre, kao za Sv. Franju Asiškog, a u tom čuvstvu vidimo ne samo izraz osjećajnog srca, kao u našeg sveca, nego da ono proizlazi iz religije, da svoj izraz ima u sanskrtskom tat twam asi – to si ti, ili ti si sve i sve si ti, jer je sve međusobno povezano uzlom supstancijalne jedinstvenosti, koju predstavlja mudrost i Božja volja, kao stvaralačko načelo univerzuma».
To je pravilo – pisao je jedan od najplemenitijih umova s kojim sam se susreo u životu, sada već moj pokojni prijatelj i čuveni indolog, prof. Leopold von Schröder – jedini filozofski princip etike koji se ne da opovrgnuti… S njime se moraju složiti svi učenjaci svijeta, ako ne u načelu, onda u njegovim praktičnim posljedicama. Nažalost, na izmaku prošloga stoljeća pojavila se tzv. moralnost vladara, Herrenmoral, koju bi – govori taj isti Schröder – prije valjalo nazvati Junkermoral; plod viševjekovnog razvoja filozofske misli, riječi Nietzscheova Zaratustre: «Onog koji pada, udari još i nogom», suprotstavljene tat twam asi svjedočile bi o zastrašujućem moralnom padu čovječanstva, da nisu dovedene do apsurda filozofijom Hegela i Feuerbacha, ili izrazom misli koji naviješta zdravu reakciju. Tako je prosuđivao Schröder; kako se samo gorko prevario! Taj apsurd ili izraz, taj Herrenmoral moćnih, koji silu slijepo obožavaju, preobrazio se u nisku boljševičko-razbojničku moralnost Lenjina, koja kaže da je «dobro ono što je korisno za partiju». Za partiju je koristan krvavi teror pri rušenju postojećeg poretka i zajedno s njime punjenje džepova tuđom svojinom.
Što se vjernije – rekao je St. H. Chamberlain – u čovjeku objavljuje svijest o tat twam asi, ili o unutrašnjoj povezanosti s čitavom prirodom u cjelini, tim bolje svjedoči o dubini njegova viđenja suštine stvari. I samo se s gledišta tat twam asi u duhu pravednosti može razriješiti pitanje životinja. U tom smjeru isto tako kroči znanost, dokazavši uzaludnost određenja neke jasne psihičke granice između čovjeka i više životinje, u kojoj nazočnost elemenata osjećaja i razuma dokazuje da se ona od čovjeka ne razlikuje u pogledu snage, nego po stupnju razvoja. Istinu do koje je došla znanost religija će priznati isto onako kao što je morala priznati da se Zemlja okreće oko Sunca.
Ali tko je slijedio načelo tat twam asi, taj se mora odreći zvjerožderstva; s njegova gledišta zvjerožderstvo nije ništa manje gnusno od ljudožderstva. Ljudi osjetljivih i suptilnih duša suzdržavali su se od mesa: Shelley, Richard Wagner, Vladimir Solovjov, Lav Tolstoj. Vegetarijanstvo se neprestano razvija, i u germanskim i u protestantskim zemljama, gdje ima najbrojnije pristalice, polako kroči u latinske i katoličke zemlje. Ali sveopće je vegetarijanstvo, barem danas, utopija – i ni Guyon danas, niti Michelet prije njega nisu snatrenjem i mišlju stremili tako daleko.
Michelet je svoju dobrodušnost, osjećanje sućuti za svaku patnju, povezivao s nekim nepopravljivim optimizmom, neprestano zastiranim patnjom i zlom, a koji je ipak tako jasno znao izraziti. Zemlja, priroda, povijest izgledali su mu kao snažno kretanje prema suncu i sreći. To je shvaćanje svoj izraz prepun lirizma pronašlo u jednoj od njegovih posljednjih knjiga posvećenih prirodi, La Montagne. Do djevičanskih snježnih vrhova iz doline ne dopiru glasovi i jecaji neprestane zemaljske beznadne borbe za bivstvovanje, koju predstavlja život, ondje «duša osjeća svoju vječnost», a u usporedbi s time sve drugo je nevažno. Tako je lako i blaženo zaboraviti na svijet, na naše doba, «koje je učinilo sve, ne bi li unizilo sve što se uzdiglo». Nastojao sam – pisao je na kraju – u svakom sljedećem poglavlju naglasiti svu herojsku snagu koju crpimo iz dodira s prirodom. Kada se, lunjajući po planinama, zaustavimo na vrhu koji je bio naš cilj, ne jednom ispred sebe ugledamo nov, još viši vrh; slično tome sada osim knjige, koju sam završio, u glavi stvaram novu, koju tek trebam započeti: Preporod ljudskoga roda.
Tu knjigu nije napisao, a je li je uopće i mogao napisati? U optimizmu svoje vjere u čovjeka i napredak prilagođavao se stvarnosti i običavao je od nje zahtijevati malo, ne bi li se ono što je tražio moglo lako ispuniti. «Sućut – pisao je – jest božanska krunidba života». Neka je bude malo više i neka životinjama bude dano une trêve de Dieu: «svaki nevini život ima pravo na mrvicu sreće; pružite im je, barem onda, kada priroda pomoću nje ostvaruje svoju materinsku ulogu. Neka joj čovjek pripomogne, i bit će blagoslovljen de l'abîme aux étoiles».
Zar u ovim riječima ne osjećamo pad s visine plemenite i duboke suosjećajnosti u nizine plitke sentimentalnosti? Ne smijemo se samo baviti izvještačenim deklamacijama, potrebno je izvršiti revoluciju u svojoj savjesti. Danas u nama izaziva ogorčenje čudovišan odnos antičkoga svijeta, ili pak u vremenima nešto nam bližim, američkih južnjaka prema robovima s kojima se postupalo kao s neživim stvarima, ali kad bismo ukinuli ropstvo – barem načelno, jer je ono što se događa, ili što se događalo za kraljevanja Leopolda II. u Kongu u svakom slučaju ponovno uvođenje ropstva – došao bi red i na životinjski svijet. Potrebno je napisati deklaraciju o pravima životinja i dužnostima čovjeka spram nje: Il faut proclamer le charte de l'animal… «Životinja nije stvar i ako je ne želite izjednačiti s čovjekom, barem stvorite neku prijelaznu kategoriju između stvari i čovjeka».
Prof. Baudouin de Courtenay je 1927. objavio knjigu Moj odnos prema Crkvi, čiji sadržaj zastrašuje svojom neustrašivom, tolstojevskom logikom koja ne preže ni od kakvih posljedica. Pronaći ćemo ondje pojedinosti onih pokusa temeljenih na seciranju koji proizlaze iz podlog sadizma i isto tako izazivaju ogorčenje zbog okrutnosti, poput nevjerojatne gluposti. Poznati ruski filolog, profesor i rektor medicinskog fakulteta u Peterburgu, Pašutin, pričao je autoru na koji je način odlučio pokusima istražiti pseću dušu. Iz tog je razloga kupio psa i pripitomio ga; pas se uz njega vezao i lizao mu je ruku. Tada ga je Pašutin polio kipućom vodom, s psa se ljuštila koža, ali i dalje je lizao ruku svojem krvniku. Pašutin ga je drugi put zalio kipućom vodom; usprkos boli pas nije prestao lizati ruku «sljedbeniku znanosti»; još je jednom polio psa kipućom vodom; ovaj nije izdržao i ispustio je dušu.
Eto primjera – piše autor – milosti Oca nebeskoga prema svojim stvorenjima! Kako vaš svemoćan, pravedan, milosrdan Bog može podnositi takve stvari? – Zar bi otac koji voli svoje kćeri – čitamo na drugome mjestu – i svemogući, mogao osuditi ih na sramotno prostituiranje? Gomilanje sličnih primjera može se i nastaviti – nastavlja ih i isto tako navodi autor. Pripisujete – piše – vašem Bogu okrutnosti koje su od čovjeka na zemlji učinile zločinca, nakazu i izroda i nazivate to milosrđem, pravednošću; to je neka uistinu čudna «opskurna pravednost kojom ništavni i bestidni čovjek želi upravljati svojim milosrdnim Ocem!».
Riječju, na svijetu ima previše okrutnosti, užasa, zla, da bi, prema autoru, svu tu grozotu mogli Bogu i njegovoj providnosti natovariti na leđa; stoga je «Bog u potpunosti suvišan», nije potreban ni razumu niti srcu. Do tog je uvjerenja autor došao još u mladosti, prije šezdeset godina; danas, pri kraju života, zatražio je da ga izbrišu s popisa sljedbenika katoličke Crkve. Podnio je odgovarajuću molbu vlastima, njegova je želja ispunjena i dobio je osobnu iskaznicu na kojoj ne piše koje je vjeroispovijesti.
Prof. Baudouin de Courtenay bio je ljubazan te mi je poslao poštom svoju raspravu. Zahvaljujući mu na tome, poslao sam mu svoj odgovor u kojem sam rekao da se slažem s većinom stvari ondje iznesenima, ali da sam iz toga izvukao drugačiji zaključak, u smislu Galilejeva e pur si muove. Doduše, moj e pur si muove ima svoje uporište u znanosti, ali je po pitanju srca usprkos svemu snažan. Razmišljanja o problemima religije uvijek su me dovodila i isto tako me i danas učvršćuju u uvjerenju da je vjera nasilno otkriveni razum; odveć glasno ono što se događa u svijetu svjedoči i viče protiv Boga. Pa ipak, jača od svega toga je žudnja za Lijepim vjekovnim, apsolutnim, odbljesci čega su nam utjeha i nada u životu; glad za vječnošću, glad za Bogom, u kojem naša žudnja pronalazi izlaz, postaju temeljem vjere. Religija se pak ne može zamisliti bez religijske zajednice, bez Crkve, a Crkva bez zajedničke molitve i štovanja.
Zašao sam na područje teologije. Tko se zainteresirao mojom mišlju, neka prostudira moje djelo Pesimizam, romantizam i temelji kršćanstva, ili barem neka pročita predgovor.Quando veniam et apparebo ante faciem Domini – u tom je vapaju psalmista sadržana uznemirenost duše izmučene prolaznošću; pred Njegovim ćemo licem pojmiti smisao skriven u besmislu.