Stvar je elementarnog zapažanja da među reciklažnim kontejnerima onome za plastiku pripada povlašteno mjesto: on je i sam od plastike. Već na toj, najnižoj, materijalnoj razini krasi ga samodosljednost na koju čovjek ne može ostati ravnodušan. Nema načelnog razloga zašto i kontejner za staklo ne bi bio od stakla. Onaj kome na pamet odmah pada njegova lomnost neka samo pomisli na sva ona staklena dna i staklene zidove koji mogu biti i čvršći od plastike. Tko pak misli da kontejner ne može biti od papira, pa da kisne, da ga naginju, nagnječuju, izvrću, uvrću, neka se samo sjeti namještaja od naročito tretiranog papira, a uvijek je moguće takav kontejner još i "okovati" papiru vrlo bliskim kartonskim šipkama pa ga još i natkriti kakvom nadstrešnicom. Načelno, isto je moguće i s manje vidljivim reciklažnim kontejnerima. Ako ljudi grade kuće od staklenih boca, ne vidim zašto bi bilo nemoguće izgraditi kontejnerčić za baterije od baterija. Uz malo dovitljivosti i truda sigurno bi se od rabljenog strojnog ulja dao izliti i kontejner za takav otpad. A isto vrijedi čak i za nereciklažne, ali ipak sabirne kontejnere. Ništa lakše nego od uštirkane odjeće skrojiti kontejner za odjeću. Od razočaranja što svega toga nema veće je samo razočaranje upita li netko: ali čemu sve to, zaboga?! Odgovor je stvar elementarnog senzibiliteta. Ipak, spustit ću se i na tu razinu.
Razina se zapravo raslojava na više njih.
Prvu bismo mogli nazvati estetskom. To ne znači da je estetska razina uopće najniža – svašta! – nego da se u ovom konkretnom slučaju ona ne očituje u sferi umjetničkog djela, u kojoj može lako postati i razinom najvišom, nego u sferi isključivo upotrebnog, serijskog, ružnog nedjela. Spomenuta samodosljednost kontejnera za plastiku spada na tu razinu. Homogenost kontejenera odražava se u nama kao neka njegova simetrija i cjelovitost, a to jesu vrlo estetske kategorije. Potajno uživamo u tome što taj kontejner, ma kako ružan baš koliko i ostali kontejneri, ipak nije srozan na stupanj puke stvari, namijenjene drugoj pukoj stvari, nego se već poigrava odnosom između stvari i tvari, niječući apsolutnost ne samo njihova međuodnosa, nego i samosvojnosti svake pojedine od njih, a igra je također fenomen vrlo estetski (i to do krajnjih dosega, o čemu više u nastavku teksta). Ima tu i varijacije nečega što nazivaju autonimijom, samoznačnošću, to jest pojave da stvar, izlazeći iz sebe, zapravo samo iznova upućuje na sebe. Kirurg ide na operaciju vlastitog srca. Čistač cipela daje si ulaštiti cipele. Kazališni glumac odlazi pogledati novu predstavu. Kontejner za plastiku služi prikupljanju plastike, ali on je i sam od plastike i kad plastiku u njemu odnesu na reciklažu, plastika izvan te plastike ostat će nereciklirana. Kontejner se, znači, nadaje kao figura, predmet tropološkog proučavanja, a tropologija jest područje estetike.
Drugu razinu nazvat ću moralnom. Nije to najsretniji izraz, daleko od toga, ali ne nalazim bolji. U svakom slučaju, pod moralom se ovdje nipošto ne smije razumjeti moralizam, čistunska ideja konvencionalizirano uzornog bića, nego dubinska snaga, uglavljenost u čistoću duha. Kao kad kažemo moralna veličina.Potrebna je zacijelo velika moralna izdržljivost da se za plastikom koju isipaju iz tebe ne strovališ, onako plastičan, za njom i sam. To suzdržavanje, samoobuzdanost, to čuvanje svijesti o različitosti funkcija posred zavodljivog suočenja s istošću građe − što je to nego moralna čvrstina, hrabrost u najplemenitijem i stoga već zagubljenom značenju riječi? Oglušivati se o sirenski zov, sa svakim istresanjem, uvijek iznova odoljeti uspavanci tanatosa koja te uvjerava da je smrt poželjan san bez more ponovnog buđenja. Ne trampiti častan ostanak na zadatku od kojeg zavise toliki drugi za jeftin prečac i sramotan bijeg. I uvijek iznova trpjeti bol rastanka, od vlastita roda, s kojim si se već zbližio, još i jednom, tek da bi, vazda prebrzo, oni otišli sve do zadnjeg, a ti ostao sam, još i jednom, da gradiš nove bliskosti, nova prijateljstva i ljubavi, s onima kojih već sutra i opet više neće biti. Već i sama ta sizifovska stamenost plastičnog kontejnera za plastiku bila bi dovoljna da ga neizmjerno uzvisi nad sve ostale kontejnere, onako ušuškane u vlastitu egzistencijalnu komociju.
No slijedi ontološka razina njegove hijerarhijske nadmoći. Ontološki govoreći, kontejner za plastiku jest to što jest po svom biću. To biće prima u sebe razna druga bića: boce, čaše, torbe, kante… Ali svima njima, od kontejnera do tri točkice, zajednička je plastičnost. Samo što za kontejner njegova plastičnost uopće nije važna, dok je to isto jedino važno za njegov sadržaj. U prvom slučaju ona nije bitna, nego uzgredna osobina, a u drugom je upravo suprotno. Plastični kontejner za plastiku postaje tako prostor u kojem se supstancija i akcidencija relativiziraju. Plastični kontejner za plastiku nije svjedočanstvo raskoljenosti bićā, kao ostali kontejneri, nego podsjetnik na jedinstvenost bitka.
I tu smo se već uspeli na posljednju, metafizičku razinu. Bio ti vani ili unutra, subjekt ili objekt − samo si drugačija, i uvijek privremena, mreška uvijek jednog te istog mora. Gutac je gutano. Upanišadski rečeno: ja sam jedac, ja sam jelo, ja sam jedenje. Prilagođeno našim potrebama: ja sam spremnik, ja sam spremivo, iz čega po analogiji slijedi da sam ja onda i spremanje. Je li zato poklopac baš kontejnera za plastiku žut? Jer je to boja sunca, koje je oduvijek najjasnija i najsjajnija figura Boga u svijetu? A Bog jest točka u kojoj se subjekt i objekt, i odnos između njih, sunovraćuju u istost. U jednost.
Što je također igra. I to igra svih igara. Igrati se, a da si igrano. Bogovati. U takvoj igri nema iz-igravanja. Jer je, nužno, sve u-igranost. Pa i ako se ne želiš igrati − u igri si. Razlika je tad jedino što u igri nećeš uživati. A kakva šteta ne bogovati!
Pokušaj i ti. Pođi sa svojim naramkom plastičnih boca, čaša, torbi, kanti i točkica do prvog kontejnera za plastiku i neka te ovog puta njegov zlatni sjaj zaslijepi za svjetalca ovoga svijeta. Opipaj ga, opipaj stvari koje u njeg sipaš, osjeti njihovu istost, osjeti sebe kao svećenika, kao žreca ove svetkovine jednote, pa, onako slijep, zaigraj da i oni koji ne igraju vide bar onog koji vidi.