Totalitarizam, između ostalog, mrzim iz tog razloga što me podučio mržnji. Mržnja spram zla je – nesumnjivo – «ispravan» i «pravedan» osjećaj, ali je li moguće nekažnjivo osloboditi čak i ispravnu mržnju? Ne izaziva li taj osjećaj – jednom oslobođen svih okova – samom svojom dinamikom u nama istodobno i druga osjećanja – podložna osudi? Vreću u koju je Eol zatočio vjetrove ne možemo otvoriti samo zato, što bi jedan jedini povoljan vjetar bio dovoljan da razapne jedra. Zli vjetrovi istodobno se probijaju iz dubine čarobne vreće, rastržu jedra i kovitlaju površinom vode.
«Mrzim.» «Imam pravo na mržnju.» Svakodnevno se budim s tim osjećajem.
Vjetar je sa stola otpuhao četiri lista papira. Saginjem se. Koliko je samo bijesa u tom pokretu. Ne! – to nije obična razdražljivost, agacement, koju si danas nitko ne može dopustiti. Svakim pokretom, svakom riječju na vidjelo izlaze osjećaji koji su za osudu, duboko potisnuti u podsvijesti, oslobođeni pravom na mržnju.
Totalitarizam ne izobličava samo duše svojih pristalica – trujući ih mržnjom, nego izobličava i duše onih koji mu se nastoje suprotstaviti, onih koji su se s njime upustili u ispravan i pravedan rat.
To je željezno doba čovječanstva i okrvavljena boginja Palada – naglas zvekeće oružjem.
Tragičnost svega leži u tome što mrzim vlastitu zatrovanost, patim zbog nje – a opet se dičim mržnjom koja me štiti od grijeha «neodlučnosti».
Oni koji su iz ruku ljutite božice preuzeli zvekećuće oružje, oni koji se bore, lišeni su grijeha mržnje. Sublimiraju je u borbi. Ali kakav je strašan usud pojedinaca i naroda osuđenih na bespomoćnost. Nesublimirani osjećaji nagrđuju osobnost, izopačuju i okužuju maštu sadizmom. Pravo na mržnju oslobađa sadizam i urezuje ga u togu kodifikatora.
Oni koji su osuđeni na bespomoćnost – u smislu neposredne borbe – mogu pronaći utjehu u patnji. Patnja nije samo spas – ona je obveza onih koji se ne bore.
«Umiri se. Tvoja patnja neće izmijeniti tijek povijesti, stoga nema potrebe za razbijanjem prijestolja!» – tako govore promatrači događaja…
Kukavičluk, moralna iskvarenost i megalomanija.
Sve vrvi od tih estetiziranih intelektualnih trgovačkih putnika, od tih intelektualnih subjekata koji «rade u kulturi», onako kao što se radi u dućanima s tekstilnom robom, sa sklopivim metrom u džepu, s olovkom iza uha. Žele čitati rat onako kao što se čitaju knjige, označivši na marginama «zanimljivije» fragmente. Probleme svijeta prosuđuju s visina svojeg pseudointelektualizma. Što su ravnodušniji na te probleme, to pokazuju više oholosti, više nadmenosti. Ti se ljudi diče time što u spaljenom gradu ne vide trupla, nego tratinčice među napola izgorjelim, pocrnjelim gredama. A potom se s tratinčicom u zapučku otpute u šetnju svijetom u potrazi za novim, «zanimljivim» objavama ludila. Jer ono što je nama borba za izbavljenje, njima predstavlja više-manje zanimljivu pomahnitalost.
Žele li oni izbaviti ili zabaviti duše? «Ali što ćemo učiniti s onima koji su umrli za života, koji ne pripadaju ni prošlosti niti sadašnjosti, koji nisu ni pogani, niti kršćani?» (Péguy).
Oni koji iz ruku ljutite božice nisu prihvatili zvečeće oružje, oni koji su osuđeni na bespomoćnost, moraju patiti ne bi li se svojom patnjom očistili od grijeha mržnje, ne bi li sudjelovali u drami koja se odigrava. Ako su uz to – snagom stvari – gledatelji, neka budu poput srednjovjekovnih gledatelja koji bi, ugledavši Heroda u uprizorenju Kristova rođenja, povikali: «Objesite ga, objesite!» Moramo vjerovati u stvarnost uprizorenja na koje nas je primoralo vrijeme, moramo vjerovati u realnost smrti koja se šetka među tratinčicama i pepelom. Moramo vjerovati u stvarnost Heroda i vikati: «Objesite ga – objesite».
- Objesite ga!
I zato se dičim mržnjom koja me izjeda i molim se za patnju, koja bi me očistila od grijeha mržnje.
«Promatrači života» često se služe argumentima historizma. Povjesničari su došli na svoje. Mjere vrijeme vjekovima: «povijesne mijene dozrijevaju, zamiru, ustupaju mjesto drugima, i na taj se način, mutatis mutandis, razvija čovječanstvo». I dalje: «postoji posebna megalomanija u uvjerenju da je vrijeme u kojem smo ostali zapleteni napose važno, konačno, da u sebi nosi obilježja eshatologije. Stoga… umiri se, tvoja patnja neće izmijeniti tijek povijesti, stoga nema potrebe za razbijanjem prijestolja!»
Kršćani nemaju vremena, oni stoje naspram vječnosti, ali vrijeme odmjeravaju tom skromnom količinom godina koje trebaju ispuniti u ovozemaljskom životu. Trenutak u kojem živim je uistinu najvažniji; jedino u tom sitnom komadiću vremena raspolažem sam sobom, imam slobodu izbora između dobra i zla. Kad prekoračim naznačenu mi granicu, naći ću se pred sudom koji ne zna za grešku. Visjet ću između izbavljenja i prokletstva. Zar trenutak u kojem živim, radim, mrzim i patim nije najvažniji moment u povijesti i nije li vrijedan razbijanja prijestolja?
Argumenti historizma često se podvlače pod teoriju beau geste. Kako bi bilo lijepo na optuženičkoj klupi u dolini Jozafata mirno obrisati stakla naočala i ljubopitljivo se zagledati u oči Posljednjem od Sudaca. Taj san mora često pohoditi «objektivne promatrače života». Bila bi to beau geste dostojna obješenjaka iz Brantômeovih romana – izabrati smrt ili ružnu ženu.
Obožavatelji beau geste, estete s argumentima historizma u džepu, izgleda da su zaboravili na jedno: moguće je mirnim pokretom otrti stakla, zagledati se u oči Posljednjem od Sudaca – i u njima iščitati prokletstvo.
Stoga je potrebno razbiti prijestolje: mrziti, patiti i sačuvati se od grijeha neodlučnosti.
U argumentima historizma vreba okrutnost. Relativistički historizam često dovodi do hladne veleuzvišenosti. Racionalistički historizam Hegelova tipa vodi prema okrutnosti. Ni Tamerlan niti markiz de Sade nisu bili okrutnici, najveći okrutnik u cijeloj povijesti bio je Hegel. Hegel sa svojim apstrakcionizmom, sa svojom bezličnom sintagmom dijalektičkog razvoja. Duša je samo prašina nataložena na ulaštenim zupčanicima povijesnog brojčanika. To je samo prašina koja se obriše nehajnim pokretom ruke. «Ništa ne isušuje srce kao apstrakcija» (Napoleon). A u današnjem se ratovanju upravo apstrakcija hvata u koštac s uozbiljenjem duše.
Biljka koja dozrijeva vene, gubi zelenu boju, ali istodobno razgolićuje svoj kostur spleten od trajnijih vlakana i izrodi sjeme. Današnje ratovanje nije tako živopisno poput Napoleonovih pohoda, koji se još ubrajaju među cikluse avanturističkih trojanskih ratova. Ali, današnje je ratovanje utemeljenije. Ciljevi i motivi današnjih ratova postaju sve izraženiji, sve shvatljiviji. U suptilnoj tkanini povijesti ispleli su šarene niti kojima su opšili Ahilejevu kacigu i povijesni pohod Argonauta. Živopisna vlakna su se osmudila, razmrvila – razotkrio se moćan idejni temelj. Ratovi se, naime, ne vode ni za naftu, niti za Helenu, nego za svjetonazore. Nafta je samo moćno sredstvo u ratu koji se vodi za koncept života, koncept koji se želi nametnuti, koji se želi braniti. Oni koji bi tvrdili da se u sukobima u Turskoj radi isključivo o strateškoj i ekonomskoj poziciji, bili bi jednako smiješni poput onih koji bi u manevrima von Papena željeli vidjeti prošnju ruke Helene trojanske.
Poput homerskog vijeka koji je stvorio mit rata zbog žene, XIX. je stoljeće na sličan način stvorilo mit rata za naftu. Pod izlikom «ispravljanja» povijesti nastojali su nas uvjeriti u mišljenje da su osnove povijesnih mijena ekonomske vrijednosti. Razumije se da se radilo o iskrivljavanju povijesti: marksizam, koji se može podvesti pod formulu «bitak oblikuje misao», danas nastoji, protivno vlastitim načelima, oblikovati stvarnost prema modelima apstraktne marksističke… misli, oblikovati stvarnost s neizmjernom količinom okrutnosti.
Dakle, ponovimo: ratovi se ne vode ni za žito, niti za naftu – nafta je samo nužno, moćno sredstvo u ratu koji se vodi za takav, a ne drugi svjetonazor, za takvo, a ne drugo shvaćanje života. U povijesnim mijenama u koje smo upleteni, obznanila se teoretska podloga ekonomskih i oružanih sukoba. Uvučeni smo u rat koji se vodi između stvarnosti i apstrakcije – između pojedinca i društva. I zato je taj rat toliko surov. I stoga je tako važan. Jer samo je pojedinac stvaran, samo je pojedinac besmrtan – samo pred njime stoji vječnost. Društvo – rasa, narod, klasa – može biti dugovječno, ali nikad – vječno. Povijest svih društava završava na ulazu u dolinu Jozafata.
Vratimo se okrutnosti, drugačijem – za razliku od dijalektičkog – obliku apstraktnog sadizma.
«Smiješna riječ: "čovjek" – pisao je davno Maistre, mahniti pristalica mahnitog nacionalizma – smiješna riječ "čovjek"! Nikad nisam susreo čovjeka. Sreo sam jedino Talijane, Ruse ili Francuze.» Za Maistrea i školu kojoj je pripadao autor Pohvale dželatu, pojedinac je bio izmišljotina – stvarnost je bila društvo: narod. (…)
Dok sam prevodio tu Pohvalu dželatu, imao sam dojam da su mi ruke umrljane krvlju. Ulomke tog djela potrebno je analizirati neovisno o cijeloj Maistreovoj teoretskoj konstrukciji, neovisno o vjeri i historizmu koji je služio kao temelj školi «tradicionalista». Te ulomke potrebno je čitati kao što se čita pjesma, treba ih stilski raščlaniti, ne bi li se doprlo do vrela Maistreova stvaralaštva. To je vrelo sadizam. Da nije tako, ti ulomci ne bi imali snažan izraz, ne bi bili toliko umjetnički snažni… Rečenice su «napete» do krajnjih granica; u svakom trenutku, a riječi ispadaju iz pravila sintakse, poput ramena osuđenika iz zglobova. Iza obrazine tzv. «viših razloga», iza pojmovnih konstrukcija teorija nacionalizma ogleda se na licu sadiste. Sada shvaćam zašto je Maistre na drugom mjestu pisao o najrazličitijim načinima bičevanja i neusporedivim prednostima ruskog korbača: za Maistrea je pojedinac bio izmišljotina. «Predivna riječ: "čovjek"! Nikad dotad nisam susreo čovjeka!»
Najveću pogrešku u procjenjivanju čovjeka činimo onda kada želimo u njemu vidjeti biće ili do srži dobro ili do srži zlo. (Vauvenargues)
«Teorija dželata», koja u krvniku vidi metaforičnu osnovu sklada u ovom svijetu, izraz je pesimistične prosudbe pojedinca. Čovjek je slab i ima pravo opovrgnuti je. Čovjek je zao i zbog toga se njime mora vladati željeznim kolcem. Ta mudrolija diktatora toliko prirasla srcu Maistrea je reakcija na osamnaestostoljetne optimistične zablude u prosudbama pojedinca. Čovjek je po «prirodi» dobar i sposoban odlučivati za sebe, zaslijepljen ulogom zakonodavca nije se bavio sobom, nego savješću bližnjih i s djetinjom radošću je povlačio konopac giljotine. Čovjek je zao, rezonirao je Maistre, veliki predvodnik francuske kontrarevolucije, sudeći uostalom po sebi. Čovjek je zao zato što… misli. Intelekt razvija koncept «na veliko», pobuđujući u pojedincu osviještenost o vlastitoj veličini i hrpi gnoja, koja predstavlja čovjeka, pripisuje božanske sposobnosti. Razum je izvor svekolikog zla, tvrdio je Bonald, stariji filozofijski «kolega» Maistrea. «Grčka, svojedobno narod atleta, propala je zbog razvitka filozofije»…
Propala! S visina sportskog stadiona na dno Akademije! Na tom se mjestu pojavljuje novo suprotstavljanje: antinomija nagona i misli. Tko razmišlja – taj dvoji; tko dvoji – taj je slab. Pojedinac se po naravi vlastitog razuma mora suprotstaviti skupnom nagonu koji određuje razvoj društava i pojedinaca.
Na taj način se naznačuju tri klasične antonimije neraskidivo povezane s problemom totalitarizma, s pitanjem pojedinca i zajednice:
optimizam – pesimizam
razum – nagon
sloboda – bezuvjetnost.
Totalitarizam se udružuje sa zajednicom u ime općeg nagona kao izvora moći, u ime determinizma kao neizbježne posljedice trajnih rasnih odlika, u ime pesimizma pri prosudbi individualnih vrijednosti čovjeka.
Rezimirajmo: zajednica, nagon, determinizam, pesimizam – to su temelji onog koncepta života s kojim smo se zaratili. To je trajna osnova povijesti. Slijedeći putove diplomatskih izlika i ekonomskih spekulacija samo ćemo se pogubiti u zamršenim unakrsnim bodovima povijesne tkanine.
Razgovor Sokrata i Kalikla uistinu je važniji od onih razgovora koje je nedavno u Europi vodio poslanik Sjedinjenih Američkih Država.
Potrebno je naglasiti da je Kaliklo, kao što pristaje grčkom «degeneriku», gospodin od glave do pete. Nažalost, nemam pri ruci Gorgiju i ne mogu rasprostrti cijeli beskraj očaravajućeg prostakluka kojim grčki sofist zadivljuje do danas. Postoji određena količina veličine u njegovoj učenoj brutalnosti, određena uzvišenost njegova nihilizma. Nietzsche, Kaliklov arogantni učenik lišen ukusa, jednostavno ispada balavac naspram grčkog učenjaka koji bi na elizejskim poljima zasigurno nadčovjeka opalio šibom po prstima. Kao što se i pristoji učitelju, s punim osjećajem za humor. Tko zna, ne nadvisuje li Kaliklo prije svega tim osjećajem za humor Nietzschea. Humor nas čuva od histerije i stvari ovog svijeta postavlja u njihove okvire. Kako je nisko (čak!) pao prostakluk. Kako je degenerirao time što ga nije dodirnuo osjećaj za humor i dobar ukus. Zamislimo Kalikla na premijeri vagnerovske opere – umrli bismo od smijeha.
Sokrat je intelektualac: dobro rasuđivati znači činiti dobro. Znanje i vrlina su jedno te isto.
Kaliklo se zabavlja, zijeva, rezonira te konačno izvaljuje: bogat, ispunjen život bez kočnica i vladara nad sobom, to je dobro, to je vrlina. Ostalo je samo lažno blještavilo i igra. A tko se bi se želio baviti filozofijom, treba ga dobro izbičevati, dragi moj Sokrate. Razum je obrana slabih. A slabe se udara i gazi. Slijediti požudu, nagon, to je veličina, to je dobro. «Jer čovjek – kaže Kaliklo – sliči ostalim životinjama…»
Aristotelova definicija čovjeka kao razumne životinje je neka vrst kompromisnog razrješenja spora. U suštini Sokrat nije osvojio «bijeli mir» i pobjedničke lovorike: čovjek je vrsta «životinjskog» roda, ali razum je tzv. kvalitativna razlika, «forma» koja ga razlikuje od životinje.
Ali spor i dalje traje. Tako su marljivi Kaliklovi učenici nadopunili učitelja: povijesni i psihološki pokusi pokazali su da pojedinac, kakvim ga je grčki sofist shvaćao, bez kočnica i vladara nad sobom ne može podnijeti dinamiku vlastitih prohtjeva: pogiba ili počinje… razmišljati.
I zato su marljivi Kaliklovi učenici naglasak sa «slabog» pojedinca prebacili na «snažnu» (ali lišenu grizodušja) zajednicu. Pojam nadčovjeka u posljednje je vrijeme zamijenjen pojmom naroda.
Stoga – kako izgleda – ulazimo u razdoblje novih razgraničenja. Možda će «sloboda» postati kvalitativna razlika, «forma» kojom će se čovjek razlikovati od ljudi, poput mudrosti koja ga je odijelila od životinjskog svijeta.
Čovjek nije po «prirodi» ni dobar, niti zao. Može postati dobar i može postati zao.
Stoga: A vous de choisir – souscrivez aux bons d'armement! – Souscrivez.
Ne bi li slobodom misli razvijali intelekt, ne bi li slobodom razuma nadvladali determinizam. Ne bi li pobjedom biološkog determinizma stvorili temelje za optimističke prosudbe pojedinca – ne bi li nadvladali apstrakciju, okrutnost i mržnju.
Razmišljanja o ratu
Ovako je vjerojatno 1916. pisao Sigmund Freud i ovo je možebitni tijek njegovih misli:
Patnja je zasigurno biološka i psihička nužnost. Ona je nešto jednako neizbježno poput mržnje koja izjeda savjest, poput raznovrsne ocijene vrijednosti – poput rata. Već smo se pomirili s njezinom nužnošću. A dobro odgojen pojedinac se zbog poštivanja prava ne može pomiriti s ratom i ne može se danas oduprijeti osjećaju dubokog razočaranja. Narodi organizirani u države obilježili su pojedince koji se uključuju u njihove sustave slijedom čvrstih ograničenja; naložili su im da se odreknu olakog zadovoljenja želja koje je teško ispuniti, jer su duboko ukorijenjene u nagonima. Društveni ustroj pred pojedinca postavlja uzvišeno načelo odricanja od nasilja, osude prijevare i izdaje – a tijekom rata pribjegava izdaji, nasilju i prijevari. Rat ne poznaje prava o kojima se raspravljalo u vrijeme mira – rat ne zna čak ni za ratna prava.
Država – govori Freud – se prema pojedincu odnosi onako kako se odnosi prema maloljetnicima; skriva istinu pod krinkom «pedagoških» laži i upire se monopolizirati bezakonje poput duhana, alkohola i soli. Rastrojstvo načela u međunarodnim odnosima ne može ne iskvariti individualne savjesti: s poništavanjem autoriteta prava u pojedincu se oslobađaju okrutnost i mržnja.
Često se o čovjeku govori kao o «stvorenju koje je po naravi dobro». To je mit, slično mitu o evoluciji morala.
Duboko ukorijenjena sklonost prema zlu u nama se u povijesnom razvoju nije mijenjala. Psihologija djetinjstva govori o istinskoj preegzistenciji zla koje u najgorem slučaju može dovesti do promjene u životu pojedinca (ne čovječanstva). Čovjek može postati dobar i može postati zao. Istinsko načelo promjene uvijek je individualno, «unutarnje» - ipak, struktura unutarnjih iskustava može tu promjenu otežati ili olakšati. Jednako u jednom smjeru kao i u drugom. Danas živimo u vremenu moralne i intelektualne izopačenosti. (…)
U svojoj raspravi (onodobno konfisciranoj od bečke cenzure) Freud, razumije se, ne istupa kao anarhist i «neprijatelj države». Kao psiholog samo želi protumačiti i izraziti osjećaje koji predstavljaju pozadinu psihičkog života pojedinca izmučenog ratom.
Freud je bio bolji prorok od onih koji su budućnost svijeta željeli iščitati u zvijezdama. «Nisu zvijezde one koje upravljaju čovjekom, nego žudnje i strasti» – pisao je Toma Akvinski. Poznati psihijatar (o kojem jedan od najboljih poznavatelja njegove misli govori da je, kao nitko dotad, proniknuo u čovjeku ono što je u njemu najmanje ljudsko) predvidio je golemu moralnu katastrofu koja je morala za sobom povući rat. Ne može se nekažnjeno osloboditi čak ni «opravdanu» ili «pravičnu» mržnju. Osjećaj mržnje jednom oslobođen – samom svojom dinamikom u čovjeku otpušta sve one za osudu i na dno svijesti odbačene osjećaje. Rat nagrđuje ne samo duše osvajača - nego truje mržnjom, dakle nagrđuje i duše onih koji se upiru suprotstaviti osvajačima.
Kada se nakon okrutne borbe – pisao je Freud s gorčinom i zabrinutošću – vojnici vrate obiteljskim ognjištima, neće ih mučiti sjećanja. Bezbrižno će se vratiti kućama zaboravivši na one koje su ubili. Divljaci, Bušmani ili stanovnici Ognjene zemlje pokazuju više moralne osjetljivosti; pobjednik koji se vraća iz borbe ne smije se vratiti u krug obitelji i približiti ženi dok se ne očisti kroz pokoru.
Moralno pročišćenje nužan je preduvjet budućeg mira. Posipanje pepelom za budući će mir imati veće značenje, nego «konačno» utvrđivanje granica i industrijalizacija kontinenta. Naime, čovjek unatoč svemu ne ratuje za žito ili naftu – pravi uzrok ratova su krivo postavljene moralne granice.
Promjene koje u ratno vrijeme potresaju čovječanstvo za Freuda su određene skupinom onih simptoma koji su upravo psihičke aberacije: oružani sukob je neka vrst recidiva kolektivne neuroze.
U suštini – to je upravo smisao psihoanalize – psihičke aberacije nisu jednostavni poremećaji duševne ravnoteže, nego recidiv prvotnih arhaičnih slojeva psihičkog života. U Freudovim je razmatranjima neupadljivo naznačen motiv koji bi još podlijegao budnosti cenzure, premda je danas još izraženiji nego prije nekoliko godina. Freud suzdržljivo samo govori o svezi do koje dolazi između zajednice i regresije «primitivnih, starih čuvstvenih, brutalnih i divljih formi».
Tumačeći, možda odveć proizvoljno, misao bečkog psihologa, možemo reći ovako: vrijednost pojedinca blijedi kada u prvi plan izlazi kolektiv – narod ili klasa.
To je vrelo kolektivne «povijesne» neuroze čija je suština snažan regresivan pokret, onaj isti koji psihijatar pronalazi u individualnim aberacijama.
Udaljavamo se dakle od smjera starog Rima, kao da su se vode koje teku od davnina u potrazi za potonulim blagom usmjerile u gornji tok, otkrivajući korito povijesti tragičnog naroda, prekriveno blatom. Pomaljaju se u pijesku napola zakopani zahrđali oklopnjaci i žezla germanskih bogova. U našim se očima mitsko blago pretvara u željezo. U buci gudala i limene glazbe, u vulgarnoj galami vagnerovskog orkestra, šumi rijeka koja u svojim odvojcima nosi sjene gotičkih katedrala i tvorničkih dimnjaka – u prošlost – u vrhove Rajne, do vrela povijesti i rase.
Današnje ratovanje je poput borbe s valovima stare Rajne – ne bi li uzburkane vode ponovno plovile svojim koritom, topeći i zakopavajući u riječni mulj prokleto željezo i zlato.
Stari bi se psiholog začudio kad bi mu rekli da se takvi zaključci nakon toliko godina izvlače iz njegova djela.
Ako se čovjek ne želi pomiriti s ratovanjem – kaže Freud – to nije samo zato jer savjest pojedinca odgojenog u načelu poštivanja prava trpi pod čizmom kolektivnog «legalnog» bezakonja. Čovjek se ne želi pomiriti s činjenicom vlastite smrtnosti. Običavamo govoriti da «smrt ovjenčava život» i znamo da je neizbježna. Ali čovjek je, kao što smo ranije naveli, «iracionalan» i poslovična sapientia ne iscrpljuje njegovu suštinu. Ako se svijest miri s bezuvjetnošću smrti kao s usudom koji se ne može izbjeći, duboki se čuvstveni slojevi bune protiv smrti: ne možemo čak ni zamisliti naš kraj – ako se vidimo na odru, sačuvat ćemo ne tako malu ulogu… promatrača, a time i vlastito postojanje.
Logika osjećaja razlikuje se od Aristotelove logike. Tradicionalni silogizam u formuliranju osjećaja sastoji se od četiri dijela:
Taj osjećaj besmrtnosti koji je Freud (izostavivši metafizičke perspektive) izveo iz snažnog nagona za životom leži u temelju tragičnog sukoba u koji je upleten pojedinac u ratno vrijeme: ne možemo više «negirati» smrt. Ona nas okružuje, ona potresa svijet – živimo u njezinoj sjeni. I na taj način rat pokreće najdublje slojeve psihičkog života. Rat nam naređuje da vjerujemo u smrt.
Sigmund Freud nije bio samo psiholog. Usprkos svemu, prije svega je bio moralist i zato, nastojeći nadvladati psihološki sukob, odgovara kao moralist: «Ne zaboravimo staru poslovicu: Si vis pacem, para bellum. Već je vrijeme da preoblikujemo staru izreku: Si vis vitam, para mortem. Ako želiš podnijeti život, moraš se pomiriti sa smrću.» Lakomislen odnos prema smrti nagrđuje život. Život postaje siromašniji i gubi smisao onda kada ne želimo riskirati najviše stavke, to znači sam život. Navigare necesse est, vivere no nest necesse. Ne želimo se pomiriti sa smrću – govori Freud – ali upravo u tome leži tajna junaštva. Rat u nama izaziva osjećaj mržnje i zajedno s njome osjećaje koji su za osudu, ce qui dans l'homme n'est pas humain. Zasigurno, ali rat u čovjeku izaziva i osjećaj junaštva. Upravo zato trebamo mrziti, patiti i boriti se, ne bi li u vlastitim očima zaslužili poštovanje. I ne samo u našima, nego i u očima onih kojima želimo ukazati vrijednost života dostojna čovjeka – ne sužnja.