S Charlesom Bukowskim, tj. Hankom, kako je volio da ga prijatelji zovu, upoznao sam se sredinom sedamdesetih godina kad je još živio u Los Angelesu, nedugo nakon što je napustio zaposlenje poštanskog službenika i u potpunosti se posvetio pisanju. Njegov tadašnji stan se nalazio u istočnom Hollywoodu, u ulici Carlton Way. Ako me pamćenje ne vara, Bukowski je u to vrijeme bio ludo zalubljen u Pamelu Miller i o njoj je tada često pisao u svojoj poeziji i prozi, ali i u pismima svojim prijateljima, spominjući je pod imenima “Scarlet” ili “Cupcakes”, ili “Tammie” u romanu Žene. 

Tako u pismu od 26. listopada 1976. Bukowski piše: “...još uvijek se oporavljam od napasti zvane Cupcakes, rana jako sporo zarasta... onaj vječiti faktor privlačnosti vještice. Dok sada ovo pišem, ona siše krv nekom drugom jadniku. Nekim ženama je potreban ulov, krv, smrtna opasnost, to je instinkt, tako uspijevaju očuvati svoje neonske osmijehe i kanibalske osjećaje.”

Početkom 1977. godine Bukowski se počeo viđati s Lindom Lee Beighle, koja je studirala njemački jezik i vodila mali restoran zdrave hrane “Dew Drop Inn”. Linda Lee je ubrzo postala njegova stalna veza s kojom se, unatoč nekoliko burnih prekida i naknadnih pomirenja, i oženio 18. kolovoza 1985. Ona je i najviše utjecala na Hanka da se u proljeće 1978. odluči na trotjedno putovanje po Njemačkoj i Francuskoj, nakon kojega je objavio putopisnu knjigu Shakespeare Never Did This (prvo izdanje City Lights, 1979; drugo, dopunjeno izdanje Black Sparrow Press, 1995.). A u studenome 1978. Bukowski i Linda Lee preselili su se u svoju novu kuću u San Pedru gdje je Hank proveo ostatak svoga života.

Početkom osamdesetih Hank se u potpunosti posvetio kućnom životu. U njegovom slučaju, to je otprilike značilo spavanje do kasnih jutarnjih sati, podnevni odlazak na konjske trke i predvečer povratak kući, večeru s Lindom a potom odlazak u radnu sobu na katu gdje bi, uz nekoliko boca bijelog vina, gotovo svake noći pisao do ranih jutarnjih sati.

U pismu koje mi je u kolovozu 1982. uputio, između ostaloga, je pisao: “Ovih dana opet prolazim kroz neke gadne momente. Počela je kao dobra žena, ali ubrzo se promijenila u nešto drugo, posebno za posljednje dvije godine. Možda je vrijeme da se i definitivno povučem iz igre.

Jednostavno osjećam potrebu za nekom osobom, konjima i pićem. Djevojke uvijek žele nešto postići. Neka to postižu s nekim drugim. Ako se pojaviš u ovim krajevima, prethodno mi najavi svoj dolazak telefonom i možda se uspiješ snaći i probiti si put do nekoliko tura pića.”

Potom je, u obliku pjesme, slijedila uputa kako da stignem do njegove nove kuće:

SLETJEVŠI U ZRAČNU LUKU
KRENI NA ISTOK NIZ CENTURY BOULEVARD
SKRENI NA SAN DIEGO FREEWAY (405)
NEŠTO JUŽNIJE NAIĆI ĆEŠ NA NATPIS LONG BEACH
PRODUŽI SLJEDEĆIH 4-5 MILJA DOK NE STIGNEŠ
NA HARBOR FREEWAY SOUTH
POTOM ĆEŠ NAIĆI NA NATPIS SAN PEDRO
VOZI SVE DO KRAJA AUTOCESTE
SKRENI NALIJEVO U GAFFEY STREET
DRŽI SE RUBNOG TRAKA UZ PLOČNIK 
PROĐI POKRAJ TRI ILI ČETIRI BLOKA ZGRADA 
NA PRVOM SKRETANJU SKRENI NADESNO
PROĐI POKRAJ ČETIRI ILI PET ZGRADA 
DOK NE STIGNEŠ NA BANDINI STREET
TU SKRENI NADESNO
PROĐI POKRAJ PRVE ZGRADE
POTOM SKRENI NALIJEVO U SANTA CRUZ STREET.
MOJA KUĆA JE TREĆA
GLEDANO S VRHA BRDA
S DESNE STRANE
IZA VELIKE ŽIVICE
VOZI NAPRIJED UZ PRILAZNI PUTELJAK
PAZI DA NE PREGAZIŠ MAČKE
POKUCAJ NA VRATA
DOBRODOŠAO.

I zbilja, tokom osamdesetih Hanka sam u njegovom novom domu na Santa Cruz Streetu u San Pedru imao priliku posjetiti desetak puta. Gotovo uvijek je bila prisutna i njegova supruga Linda Lee. Katkada smo, na moju zamolbu, snimali dio razgovora koji se odnosio na Hankove književno-biografske detalje, ali najčešće smo jednostavno satima sjedili, ispijali vino ili pivo i ćaskali o svemu i svačemu. Književnosti smo se jako rijetko doticali osim kad bismo spominjali pojedine pjesnike koje smo obojica poznavali. Ali Hankova nesputana žestina u svakodnevnom ponašanju iz šezdesetih i sedamdesetih – po kojoj je bio poznat ne samo među svojim prijateljima nego, zahvaljujući sve većim nakladama svojih knjiga, i brojnim čitateljima - bila je u dobroj mjeri oslabila. Ne samo što je sada vodio puno smireniji i opušteniji život, nego su i kućni posjetitelji bili prava rijetkost. Ali još uvijek se sa istom žestinom i strašću prepuštao svojoj svakodnevnoj navici pisanja.

Ipak, potkraj osamdesetih, Hank je počeo osjećati i imati sve veće probleme sa zdravljem. Desetljeća gotovo neprekidnog opijanja i neurednog života po jeftinim prenoćištima neizbježno su ostavili duboke tragove. Ali on ne samo što je hrabro i stoički odolijevao sve većem broju zdrastvenih tegoba nego je sasvim svjesno i hladnokrvno prihvaćao susret sa smrću. 

Hank i ja smo se posljednji put vidjeli početkom jeseni 1990. Upravo je bio dobio dopis državnog penzionog fonda da udovoljava uvjetima za starosnu mirovinu, i o tome smo sa smijehom ćaskali premda se osjećao jako loše nakon šestomjesečnog liječenja od tuberkuloze.

Koliko se Bukowski osjećao loše, najbolje govori podatak da je u ljeto 1993, prvi put u svome životu, u svojoj 73.-oj godini i definitivno prestao piti alkohol i nešto manje od godinu dana isključivo je pio razne ljekovite čajeve i mineralnu vodu. Bio je prestao čak i pušiti.

No, unatoč Hankovu slabom zdravlju s jedne strane, i ratnim strahotama početkom devedesetih u bivšoj Jugoslaviji s druge strane, Hank i ja smo nastavili s prilično redovitim dopisivanjem, koje je potrajalo i doslovno sve do njegove smrti budući da sam njegovo posljednje pismo primio jedva desetak dana prije no što je umro. Bila je to zapravo tužna, kratka poruka u kojoj me obavještava kako osjeća da mu se kraj bliži i da mi želi zahvaliti za sve godine prijateljstva i podrške.

Posljednje riječi koje je Bukowski zabilježio na svom kompjuteru, jedva desetak dana prije smrti, i prije posljednjeg odlaska u bolnicu gdje je i umro, bile su:

riječi su došle i otišle,
ja sjedim bolestan.
telefon zvoni, mačke spavaju.
Linda usisava.
ja čekam na život,
čekam na smrt.
volio bih da mogu izjaviti nešto hrabro.
to je prljavi trik,
ali stablo vani to ne zna:
promatram ga kako se njiše na vjetru
obasjano poslijepodnevnim suncem.
nemam ništa više za reći.
sada samo čekam.
svatko se s time suočava sam.
oh, nekoć sam bio mlad,
oh, nekoć sam bio nevjerojatno
mlad!

Charles Bukowski umro je točno u pet minuta do dvanaest u srijedu 9. ožujka 1994.