Čuo sam da je jednom zgodom student pitao Anthonyja Burgessa dok je držao predavanje o kreativnom pisanju: “Zašto ste vi gore za katedrom i podučavate kreativno pisanje, a ne ja?” Dobro pitanje, i volio bih da mogu na njega jasano i određeno odgovoriti, kao što se može za druge predmete čija je tehnika učenja mnogo jasnije određena. Nitko živ, osim ako nije iskusan pilot, ne postavlja pitanje zašto je pilot zrakoplova u pilotskoj kabini, a ne on. Odgovor je jednostavan: on zna upravljati zrakoplovom, a vi ne znate. Isto tako, ni student kvantne mehanike, tehnike ili matematike ne postavlja takvo pitanje; učitelj je tu zato što o tom predmetu zna više od studenta. A to znači da predavač o dotičnom predmetu zna veći broj činjenica koje se u određenoj grani znanosti prihvaćaju kao definitivne. To isto tako znači da postoji tehnika podučavanja i da se može predavati za to osposobljenim studentima.

Koliki je broj pisaca pohađao predavanja iz kreativnog pisanja? Svega nekoliko. James Jones, na primjer, on je pohađao predavanje kod neke gospođe književnice koja je svoje studente tjerala da imitiraju stilove poznatih pisaca . . . pišite mjesec dana kao Hemingway, pa mjesec dana kao Graham Greene itd. Dobra vježba, pretpostavljam. Ali siguran sam da je mnogo veći broj pisaca koji nisu pohađali predavanja kreativnog pisanja od onih koji jesu. A koliko je pilota pohađalo lekcije pilotiranja? Svi, nadajmo se. Koliko je fizičara pohađalo studije fizike? Svi. A to nas navodi na pitanje koje želim postaviti: Postoji li tehnologija pisanja? Može li se kreativno pisanje učiti?

Onog trena kada postavimo ovo pitanje, shvaćamo da ne postoji jednostavan odgovor, da ili ne, budući da postoje mnoge tehnike pisanja, a tehnika kojom se služi jedan pisac može biti sasvim beskorisna drugom. Ne postoji jedinstven način pisanja. Zato se moramo potruditi naći odgovore, a ne samo jedan odgovor. Pilot mora imati određene sposobnosti prije no što započne s lekcijama letenja. Jednako tako i dobre reflekse, jake živce, određenu razinu inteligencije. Student fizike mora posjedovati sklonost i nadarenost za matematiku. Sposobnosti koje su potrebne da bi netko postao pisac nisu tako jasno odredive: ustrajnost u provođenju mnogih sati za pisaćim strojem bez gubitka koncentracije svakako je korisna. Ustrajnost u samoći također je korisna, ali nije prijeko potrebna. Sposobnost komuniciranja s drugim ljudima, osjećanje i naslućivanje onoga što im je u mislima, korisno je, međutim neki zbilja veliki pisci, na primjer Beckett, bavio se samo jednim likom dok su mu ostali likovi bili nepotrebni.

Uopćeno govoreći, što je pisac pronicljiviji u zapažanju to će više pronaći materijala za pisanje. Savjetujem vježbu koju sam godinama prakticirao: kad hodate ulicom, velikom ili malom, pokušajte uočiti svakoga na ulici prije no što on vas ugleda. Otkrit će te da drugi neće primijetiti vas, ako vi prvi ugledate njih, što vam daje vremena da promatrate, uočite određene detalje i kasnije ih iskoristite. Naučio sam tu vježbu od jednog starog mafijaškog dona u Columbusu, Ohio. Ako pisac dopusti da bude prvi primijećen, neće ga možda istog trena upucati, ali mu se može dogoditi da propusti određeni prizor ili neki zanimljiv lik. Nekoga koga ste trenutačno zapazili dok ste se mimoilazili na ulici možete godinama kasnije upotrijebiti kao lik; neki haustor ili izlog dućana mogu poslužiti kao scena. Jer, pisac odsutnog duha zatvara vrata percepcije. 

Jean Genet je za jednog francuskog pisca (čije ime neću spomenuti) rekao: “on nema hrabrosti da bude pisac.” O kakvoj to hrabrosti on govori? O hrabrosti unutrašnjeg istraživanja, o kozmonautu unutrašnjeg prostranstva. Pisac ne smije ustuknuti pred onim što otkriva samo zato jer ga to šokira ili uznemirava ili zato što se boji da će razočarati čitatelja. Srodne ovoj vrsti hrabrosti su upornost i vještina da se nadvladaju malodušnost i obeshrabrenost. Svaki pisac napiše priličan broj slabih stranica, a da toga u tom trenutku uopće nije svjestan. Pisci često nisu dobri kritičari svojih djela. Sinclair Lewis je rekao: “Ako ste upravo napisali nešto za što vjerujete da je više nego sjajno i ako ne možete dočekati trenutak da to nekome pokažete, potrgajte to, sigurno je jezivo.” Često mi se događalo da sam napisao nešto za što sam u tom trenutku vjerovao da je izvanredno, ali pročitavši to nakon nekoliko dana, kazao bih si: “Pobogu čovječe, poderi to u komadiće i odmah baci među tuđe smeće.” S druge strane, nešto o čemu nemamo odveć jasno mišljenje u trenutku kad ga napišemo može ispasti jako dobro kada ga ponovo pročitamo. Ono što želim istaknuti jest činjenica da pisac jednostavno mora biti sposoban nadživjeti nekvalitetno djelo koje bi u drugoj profesiji imalo katastrofalne posljedice. Neki glumac ili glazbenik mora dosegnuti određenu razinu kvalitete izvedbe, dok pisac uvijek ima vremena doraditi i odabrati ono što će na kraju predstaviti kao gotovo djelo.

Nikada nisam upoznao pisca koji u određenom razdoblju života nije bio nezasitan čitatelj. Čini mi se da je T. S. Eliot kazao da je uzrok pretencioznog književnog stila, koji imaju neki pisci, nedovoljan broj pročitanih knjiga. Vjerujem da je nužno određeno znanje o razvoju književnosti i poznavanje njezinih glavnih odrednica – baš kao što liječnik ili odvjetnik moraju biti upućeni u literaturu njihove profesije. Pisac kojem je svakodnevno pisanje profesija nema, po pravilu, previše vremena za čitanje, tako da je dobro da to obavi dok je mlađi.

Da ukratko ponovno navedem sposobnosti koje su korisne ali nisu nužne da bi netko postao pisac: ustrajnost u tjelesnoj disciplini pisanja, što znači – sjediti za pisaćim strojem i tipkati; sposobnost da ustrajete i prihvatite lošu kritiku i ono još pogubnije – malodušnost koja se javlja zbog toga što ste svjesni da slabo pišete; pronicljivost u odgonetanju motiva drugih osoba; sposobnost da razmišljate konkretnim, opisnim jezikom; temeljito znanje u općoj književnosti. Pretpostavimo da student posjeduje barem nekoliko ovih sposobnosti. Što doista može naučiti o kreativnom pisanju? 

Naravno, lakše je nekome reći kako ne treba pisati nego kako treba pisati. Imajte na umu, na primjer, da slab naslov može upropastiti dobru knjigu, ili da dobar naslov može prodati slabu knjigu. Ali, slab naslov može još brže i još strašnije upropastiti film, i to zato jer film ima samo jednu šansu da uspije. Knjiga koja ima slab naslov ili slabu početnu prodaju može doživjeti comeback – dok film ima samo jednu priliku. Ni ovdje nema generalnih pravila, ali postoje određeni pokazatelji. Dobar naslov čitatelju predstavlja poziv na maštanje i pobuđuje njegovu maštu. Slabi naslovi izazivaju negativne slike stvarajući predodžbe koje publika ne uspijeva razumjeti sve dok ne vidi film, ili, što je još gore, ne pobuđuju bilo kakve slike. Naslove s više od tri riječi treba izbjegavati – takve odbojne naslove kao što je, recimo “Vjenčanje mladog burzovnog mešetara”. “Konformist” je odbojan naslov. Oni među vama koji su vidjeli taj film znaju da se radi o fašistu koji nakon Mussolinijevog pada prijavljuje svog slijepog prijatelja kao fašistu. Bolji bi naslov bio “Umjetnik preživljavanja”.

Postoji nešto što bismo mogli nazvati definitivnom tehnikom u negativnoj upotrebi riječi kojima se izaziva zbrka, stvaraju i pogoršavaju konflikti, i diskreditiraju protivnici. Ovo je suprotno onome što pisac radi. U ovom slučaju, što su riječi apstraktnije, a izjave besmislenije, to bolje. Ovu tehniku razvili su masovni mediji, usavršili časopisi Life i Time, a još više razradila CIA u dotiranim časopisima kakav je Encounter. Tehnika koja se upotrebljava za pisanje loših osvrta i prikaza knjiga toliko je definitivna da će vam nakon jedne jedine rečenica biti jasno kada je upotrijebljena – a osim toga i mnogo je zamršenija od pukog kritiziranja dotične knjige. Za svakog je pisca od iznimne važnosti da bude u stanju smireno prihvatiti nepoštenu kritiku i, kad mu se ukaže prilika, odgovoriti na nju. Dakle, zanimljiva i korisna vježba, također je pisanje prikaza knjiga.

Da bismo se vratili na bit tehnologije, moramo prvo uzeti u obzir materijal kojim kojim se bavimo: riječi. Knjiga Alfreda Korzybskog Znanost i zdrav razum (Science and Sanity) sjajan je primjer. Činjenica da riječ nije objekt koji ona predstavlja – da ovaj stol, ma kakav on bio, nije označavatelj “stola” – ako se valjano shvati može svakom studentu uštedjeti mnogo besmislenog verbalnog prepucavanja. Obratite pozornost na apstraktne riječi koje nemaju određeno izvorište – riječi kao što su komunizam, materijalizam, civilizacija, fašizam, reduktivizam, misticizam. Postoji točno onoliko definicija ovih riječi koliko ima korisnika tih riječi. Prema Korzybskom, riječ koja nema svoje izvorište je riječ koju bi trebalo izbaciti iz jezika i, rekao bih, zasigurno, iz rječnika pisca. Uzmite, na primjer, riječ “fašizam”, što ona znači? Što joj je osnovno izvorište? Razmotrimo fenomen nacističke Njemačke – vojna ekspanzija industrijalizirane zemlje; potom uzmimo za primjer Južnu Afriku – ugnjetavanje kojim se pokušava zadržati status quo. Jesu li i jedno i drugo primjeri istog fašizma?

Ukratko, imamo toliko mnogo različitih pojava koje se kriju pod spomenutom riječi da upotrebe takve riječi mogu voditi jedino zbrci. Zato tu riječ možemo sasvim izbaciti iz upotrebe i jednostavno opisati raznolike i u priličnoj mjeri drukčije političke pojave. Već me dugo optužuju da sam veliki materijalist i buržujski mistik. Što znače te riječi? Zbilja ništa. Baš zato što ništa ne znače, možete se svađati oko njih čitavu vječnost. Ali zato, bilo koja riječ koja ima svoje izvorište ne može se pobijati, tu je, pred vama – bez obzira zove li se stolica, stolac, sjedalo, sjedalica, ili kako god hoćete, ali nema prepirke. Sve prepirke potječu iz zbrke, a sve prepirke su gubljenje vremena osim ako vam nije namjera stvaranje zbrke i gubljenje vremena.

Mnogo toga sam o pisanju naučio pišući filmske scenarije. Onog trenutka kada pisac počne pisati filmski scenarij – što znači pisati rečenice kojima predočava što se događa na ekranu – on više nije sveznalica. On ne može, na primjer, obavijestiti čitatelja da je “Vedar i jasan svibanjski dan, 1923, Saint Louis, Missouri.” Kako filmska publika zna da je mjesec svibanj, godina 1923, mjesto Saint Louis? Ova se informacija mora prikazati na ekranu, osim ako pisac ne pribjegne nepopularnom glasu naratora. Ili: “Napustivši kuću i skrenuvši na Aveniju Euclid tog jutra, naježio se od predosjećaja.” Je li se zbilja naježio, i kako se to prikazuje na ekranu? Mora se prikazati neki događaj zbog kojeg se je naježio; možda netko tko mu prilazi na ulici i šapuće nešto što može, a i ne mora biti upereno protiv njega – ili zloban pogled biciklista koji prolazi. I takvi izrazi kao što su: “riječi ne mogu opisati”, “neopisivo”, “neizrecivo”, ne mogu se pokazati niti predočiti na ekranu. Ne možete pobjeći s nekim neopisivim čudovištem. Publika želi vidjeti čudovište. Zbog toga plaća ulaznicu. Sposobnost da se razmišlja konkretnim, vizualnim jezikom gotovo je nužna za pisca scenarija. Uopćeno govoreći, ako on to ne može vidjeti, čuti, omirisati, ne može ni opisati.

Utjecaj masovnih medija osjeća se mnogo više u filmovima nego u knjigama. Dvadesetih godina dvadesetog stoljeća rat gangsterskih bandi na filmu bio je hit iz godine u godinu, ali sjetite se da tada nije bilo televizijskog programa o ratu gangsterskih bandi. Postojale su jedino fotografije i novinski članci. Bile su to vijesti s naslovnica, i ljudi su se interesirali jer je to bilo nešto što se zbilja događalo, a nisu mogli gledati direktan prijenos. Da su to mogli gledati iz dana u dan, kao terorističke aktivnosti u Belfastu, izgubili bi zanimanje. Slika gubi utjecaj svojom prekomjernom upotrebom. Je li itko zainteresiran da napravi film o IRI u Belfastu? Ili da napiše knjigu na tu temu? Ljudi su više nego siti dokumentaraca na temu IRE u Belfastu. Što s arapskim teroristima za vrijeme Olimpijade? Hoćemo li taj događaj nazvati “Smrt u Minhenu”?  Drugi svjetski rat – postoje mnogi filmovi o toj temi, ali ne previše, barem ne s uključenim TV kamerama. O toj je temi otada snimljeno mnogo uspješnih filmova i napisane barem dvije knjige: Odavde do vječnosti i Goli i mrtvi. Ali tko je napisao bestseler o Vijetnamskom ratu?

Snovi su plodno izvorište materijala za pisanje. Prije mnogo godina pročitao sam knjigu Johna Dunnea koja se zove Eksperiment s vremenom (An Experiment with Time, 1924.). Dunne je bio engleski fizičar, i opazio je da se njegovi snovi ne odnose samo na prošle već i na buduće događaje. Naravno, materijal o događajima iz budućnosti, s obzirom da nam često izgleda trivijalan i irelevantan, nećemo lako zapamtiti ako ga ne zapišemo. Ovo me navelo u naviku zapisivanja snova, i činim to već 30 godina. Počeo sam zapisivati snove mnogo prije no što sam se počeo ozbiljno baviti pisanjem. Tijekom niza godina pojavljivao mi se određen broj događaja iz budućnosti, ali je meni osobno mnogo važniji broj likova i prizora koje sam crpio direktno iz snova, i mogu reći da barem 40 % materijala u mojim djelima potječe izravno iz snova. Kada stupim u vezu s nekim likom, počinjem izgrađivati njegov identikit. Na primjer, sreo sam neki lik u snu; onda možda u novinama pronađem fotografiju koja izgleda kao moj lik iz snova, ili možda čak sretnem nekoga tko izgleda kao on. Uglavnom, moji su likovi su sastavljeni od mnoštva ljudi – osoba koje potječu iz snova, s fotografija, također i ljudi koje poznajem i, prilično često, likova iz tuđih zapisa. Tijekom niza godina ispunio sam mnogobrojne bilježnice tim lelujavim likovima.