Ovaj svijet ima uskoro završiti. Jedini razlog zbog kojeg bi on mogao potrajati jest to što postoji. A kako je to slab razlog, u usporedbi sa svima onima koji naznačuju suprotno, posebice od sljedećega: kakvog posla ovaj svijet više ima pod nebom? – Jer, pod pretpostavkom da će nastaviti materijalno postojati, hoće li to postojanje biti dostojno tog imena i dikcionara Povijesti? Ne tvrdim da će se čitav svijet srozati na komično stanje južnoameričkih država, da će njime zavladati potpuni kaos: da ćemo se vratiti u stanje prvobitnog čovjeka i lutati, s puškom u ruci, kroz obrasle ruševine naše civilizacije tražeći hranu. Ne. Jer takve avanture još bi pretpostavljale određenu životnu snagu, odjek davnih doba. Kao novi primjer i nove žrtve neumoljivih moralnih zakona, propast ćemo upravo zbog onoga zbog čega smo vjerovali da živimo. Mehanizacija će nas toliko amerikanizirati, progres će dovesti do tolike atrofije u nama svakog duhovnog organa, da se nikakve krvožedne, svetogrdne ili protuprirodne sanjarije utopista neće moći mjeriti s njenim pozitivnim rezultatima. Neka svaki misaoniji čovjek razmisli i kaže mi što ostaje od života. Što se tiče religije, mislim da je izlišno o njoj govoriti i tražiti njezine ostatke, danas kada jedino onaj koji još ima volje nijekati Boga može izazvati sablazan u tim pitanjima. Vlasništvo je praktički nestalo s ukidanjem prava prvorođenstva; no dolazi vrijeme kada će čovječanstvo, poput osvetničkog pohlepnika, oteti i posljednji komadić onima koji će vjerovati da su zakonito baštinili naslijeđe revolucija. No, ni to neće biti najveće zlo. 

Ljudska imaginacija bez velike poteškoće može zamisliti države ili drugovrsne zajednice dostojne nekog poštovanja, pod uvjetom da njima vladaju posvećeni ljudi, određena aristokracija. Ali nisu političke ustanove ono u čemu će se najjasnije očitovati sveopća propast, iliti sveopći progres; kako komu drago to nazvati, meni je svejedno. Nego će se očitovati u uniženju i uprostačenju srdaca. Je li potrebno isticati da će se ono što će ostati od politike koprcati u klinču općesvjetske animalnosti, i da će vladajući biti prisiljeni, da bi održali neki privid reda, pribjegavati sredstvima koja bi zgrozila čak i današnjeg, već toliko otvrdnulog čovjeka? Tada, sin će bježati od obitelji ne s osamnaest, nego s dvanaest godina, emancipiran svojom prijevremeno razvijenom lakomošću; bježat će od nje, ne u potrazi za junačkim pustolovinama, ne da bi oslobodio ljepoticu zatvorenu u kuli, ne da bi ovjekovječio sirotinjsku mansardu uzvišenim mislima, nego da bi osnovao poduzeće, da bi se obogatio, da bi konkurirao svojem besprizornom tatici – osnivač i dioničar novina koje će širiti prosvjetu i u uspoređenju s kojima će se Siècle doimati promicateljem praznovjerja. Tada, skitničarke, deklasirane, one koje su imale nekoliko ljubavnika, a koje katkad nazivamo anđelima, zahvalni na njihovoj blistavoj rastresenosti, na toj svjetlosti nošenoj krilima slučaja, zahvalni na njihovoj egzistenciji logičnoj poput zla – one će tada, tvrdim, biti otjelovljenja okrutne mudrosti, mudrosti koja će prokleti sve, izuzev novca, sve pa čak i zablude čula! Tada, ono što će sličiti vrlini – ma, što kažem – sve što neće biti gorljivi poriv ka Plutonu smatrat će se nevjerojatnom besmislicom. Pravednost, ako će u to imućno doba još moći biti ikakve pravednosti, zabranjivat će postojanje građana nesposobnih da se obogate. Tvoja supruga, o buržuju, tvoja čestita polovica čija je zakonitost poezija tvog života, uvodeći sada u tu zakonitost besprijekornu podlost, budna i zaljubljena čuvarica tvog sefa, pretvorit će se u savršeni ideal metrese. Tvoja kći, spremna za udaju već u kolijevci, sanjat će o tome da se proda za kakav milijun, a ti, buržuju, još manje pjesnik nego što si danas, u tome nećeš vidjeti ništa loše; ni za čime nećeš žaliti. Jer u čovjeku postoji nešto što jača i napreduje dok nešto drugo slabi i iščezava, i, zahvaljujući progresu ovoga doba, od tvoje će ti utrobe ostati samo crijeva. Ta su vremena možda veoma blizu: Tko zna da možda već nisu i došla, i da je samo naše debelokoštvo ono što nas sprečava da postanemo svjesni okoline u kojoj dišemo.

Što se mene tiče, koji u sebi ponekad osjećam grotesknost proroka, znam da u sebi nikad neću naći milosrdnost liječnika. Izgubljen u ovomu ogavnom svijetu, gurkan od rulja, pružam prizor umorna čovjeka koji kad se osvrne iza, u dubinu godina, vidi samo razočaranje i gorčinu, a pred sobom samo oluju koja sa sobom ne donosi ništa novo, ni pouku, ni patnju. U noći u kojoj je taj čovjek ukrao od sudbine nekoliko sati zadovoljstva, uljuljkan dobrom probavom i zaboravljajući – koliko je to moguće – prošlost, zadovoljan sadašnjosti i pomiren s budućnosti, opijen svojom hladnokrvnošću i svojim dendizmom, ponosan što nije tako podao kao oni koji prolaze, gledajući dim svoje cigare taj čovjek kaže sam sebi: Što me se tiče kamo idu ove svijesti?  

Mislim da sam zastranio u ono što stručnjaci nazivaju "digresijom". Ipak, zadržat ću ove stranice, jer želim datirati svoju tugu.