Zlo je preveliko. Govorim banalne stvari, koje svatko zna, ali ne želim vas poštedjeti ničega. Pogledajte Brazil, Argentinu, Chili, surove diktature u kojima vladaju najekstremnija tortura, najciničniji despotizam, sveprisutna smrt. Tajna društva ili neka druga, što obavljaju svoje privatne odmazde pod protekcijom policije. Prepuni zatvori usred stanovništva shrvanog terorom i nepravdom, premoć velikoposjednika i temeljito satiranje svake opozicije, uz rastuću i već posvemašnju bijedu seljaka i radnika koji ne mogu više ništa reći te poraz gerila koje ne mogu više ništa učiniti. Sve to prekriveno velom kršćanskog idealizma, vladavina licemjerja, laži, himbe, u ime Isusa Krista. I neshvatljivi delirij uzajamnih krvoprolića koja su preplavila Salvador (1980.), tipični primjer eksplozije bezglavog nasilja, usporedivog s onim u Libanonu 1975... Pogledajte Kubu, gdje trijumfira lijeva diktatura koja je navlas ista, s torturama i logorima. Da, sveopća vladavina bijede. I potpuna ovisnost o SSSR-u kao što drugi ovise o SAD-u. Kuba je postala pijun SSSR-a. Kad veliki sovjetski šef zviždukne, kubanski psić hita izvršiti zlodjela koja veliki socijalistički brat ne želi učiniti. Kuba mobilizira ljude umjesto da ih učini društveno sretnima, mobilizira ih za osvajanje Angole, Etiopije, Kambodže. Ali da, Kambodžu treba osvojiti da bi se pružila potpora Vijetnamcima. I sve to pod izlikom socijalističkog idealizma, vladavina licemjerja, laži, himbe u ime bratstva među narodima, proletarijata, Revolucije. Pogledajte čitav Sahel, od Nigerije do Somalije gdje hara potpuna glad, ubijajući milijune ljudi. Ne radi se o pothranjenosti. Radi se doista o čovjeku-kosturu i djeci s golemim glavama i napuhnutim trbusima kojima je preostalo još nekoliko dana života, jer više nema ničega. Ničega za jesti. Pustinja se nesmiljeno spušta prema jugu, nezaustavljivo proždire svaki komadić plodne zemlje. Stotine tisuća ljudi umire od gladi svakog mjeseca. Dok mi nastavljamo proizvoditi beskorisne spravice, preobilje hrane koja se mora bacati, jer su ekonomski zakoni i platne bilance također neumoljivi. Bacajmo voće, mlijeko, ribu, bacajte i samo bacajte, svakom bačenom voćkom uzrokujemo smrt jednog ljudskog bića. A umišljamo da smo sposobni pojaviti se pred licem Božjim, s čistim rukama i našom pravednošću! Nesreća međutim još nije dovoljno velika kad dolazi od te prirode koja je izmakla kontroli (zahvaljujući nama), treba da sam čovjek dodaje nesreću na nesreću. U tim zemljama desekovanim glađu, bjesni i rat. Etiopija protiv Somalije, Ogaden tek što nije razdrla smrtonosna mržnja, plodovi bombardiranja i bacača plamena pridodat će se domalo onima pustinje. SSSR je bio prisutan ondje i izazvao je zlo. I pogledajte Afriku sa svih strana, upravo sa svih. Vojne diktature niču kao gljive. Svi smo bili zgroženi zvjerstvima Bokasse i njemu sličnih, Amina Dade i njemu sličnih, krvožednih i umobolnih tirana, možda i ljudoždera. Nešto drukčije od hladne mržnje latinoameričkih vojnika; ondje, ekscesi megalomana koji su očitovali svoju moć sijanjem smrti i prolijevanjem krvi, nastojeći bestijalizirati terorizirane ljude, čija je okrutnost bila naprosto zvjerska i neobuzdana. Ali ako su oni bili monstruozno egzemplarni, što reći o svim afričkim diktaturama, koje su sve utemeljene na istoj prizvoljnosti, istom teroru? Kamarila, grupica koja vlada pomoću nasilja s klijentelama što grabe sva bogatstva zemlje i puštaju da se bijeda ustoliči na svakom koraku. Da, odgovornost leži na nama kolonijalistima, mi smo te narode podvrgnuli ropstvu, mi smo uništili društvene strukture, mi smo eliminirali živežne kulture u korist industrijskih monokultura. Da, nesreća tih naroda dolazi djelomice i odatle. Ali danas, usprkos našim jeftinim osudama, mi više nismo glavni akteri u toj nesreći. Uzaludno je optuživati američki imperijalizam. Jer kineski i ruski imperijalizmi barem su jednako prisutni u crnoj Africi, i kad padne jedan tiranin kojeg je podupirao Zapad odmah će ga zamjeniti crveni tiranin koji će djelovati jednako nasilno i s jednakom okrutnošću. 

Pogledajte, pogledajte krvoprolića u Angoli, čitavu jednu populaciju prisiljenu na bijeg, i ona u Zairu, Kongu, Demokratskoj republici. Kamo pobjeći? Kamo god pobjegao, Afrikanac nailazi na istu mržnju, istu glad, istu policiju, iste naredbe. A nova afrička buržoazija eksploatira nesmiljeno. Jednako nesmiljeno kao što je najgora engleska ili francuska industrijska buržoazija eksploatirala proletere, jednako gladna bogatstva, blagostanja, s tom razlikom što ovi ne konstruiraju ništa, ne grade ništa, već se zadovoljavaju grabljenjem svega što se može ugrabiti, dovodeći narode do potpune bijede. Koliko samo ima tih vojnih i buržoaskih diktatura, desnih i lijevih, svejedno! Crni kontinent postao je golemi kontinent nesreće i istrebljenja. Odande smo uzimali robove (kao što su muslimanski Arapi uzimali svoje robove prije nas) i transportirali ih u naša gospodarstva; danas više nije potrebno hvatati poražene vojnim operacijama: čitava jedna crna populacija postala je na licu mjesta robom svojih vlastitih tirana, samo tako. Za ništa. A ondje gdje ne vladaju bezumni demoni, vladaju tribalne mržnje, etnički ratovi, Južni Sudan bešćutno je podvrgnut ropstvu i gladi od Sjevernog Sudana. Muslimanski Sjever protiv animističkog Juga. Mahniti rat bjesni između Sjevera i Juga u Čadu također. Postoji samo nekoliko nešto manje zlokobnih točkica, možda Senegal, možda Dahomey, možda Tanzanija, možda sutradan drevna Rodezija, ali samo možda. Svagdje drugdje, eksplozije nasilja. Afrička je zemlja najoblivenija krvlju, i tvrdim i moguće je dokazati da je "neokolonijalizam" trica u usporedbi s endogenim krvožednim delirijima, grabežima i gladima. Valja još spomenuti i dva ekstremna fenomena. Jedan je ropstvo što ga muslimanski trgovci i dalje prakticiraju nad crnim populacijama. Pravo ropstvo. Ne riječ upotrijebljena da bi se označila bilo kakva eksploatacija. Ne, hvatanje i prodaja tih ljudi pretvorenih u životinje i koji služe za sve vladarima petrodolara. Ujedinjeni Narodi itekako su bili obaviješteni o tome. Ali prešli smo na aktualnije stvari. S druge strane, Južnoafrička republika na isti je način bila žigosana, aparthejd, policija, tortura, ugnjetavanje kojem je nepotrebno dodavati što bilo. Jedan od rijetkih slučajeva kad je postignuta jednodušnost protiv te zemlje. A uvijek kad postoji jednodušnost, stvar je sumnjiva. Objasnio sam drugdje zašto je ta zemlja bila izabrana za žrtvenog jarca. Ono što se čini u Južnoj Africi je neoprostivo. Osobito jer je prekriveno ogrtačem kršćanske civilizacije i Biblije, ali to je stoput neznatnije nego svagdje drugdje u Africi. Nesreća je nedogledna i zlo što ga čovjek čini čovjeku čini se neokajivim. U doslovnom smislu riječi neokajivim. Ništa ljudsko ne može ga otkupiti.

Ali treba nastaviti putom, koji je pravi križni put čovječanstva i, u isti mah, onaj Krista koji trpi svekoliku neizmjernost tog trpljenja. Pogledajte Bliski Istok. Mržnja Palestinaca, atentati, postupno gušenje Izraela, koji će zakratko biti prepušten džihadu, nestati pod bombama svojih tisuću puta brojnijih neprijatelja. Izrael nije bez ljage, ali to je malen narod koji želi preživjeti, sučeljen sa sve bližom sudbinom potpunog zatomljenja. I to usred stalnih i posvudašnjih povika "Pravda za Palestince". Milijuni Židova imaju biti masakrirani u ime pravde. Tvrdim da su svi koji danas brane palestinsku stvar i zalažu se za uspostavljanje Države u samom srcu Izraela, potencijalni ubojice izabranoga naroda. Razdrti Libanon, Libanon žrtva kakva nikad prije nije bio građanskog rata, istovremeno pod stranom okupacijom, sirijskom s jedne strane i izraelskom s druge. Svaka taktičnost i tolerancija, uzajamno poštovanje, dijalog među različitim zajednicama ondje su bestraga nestali, odjednom, bez ikakve mogućnosti povratka na staro, bez ikakve mogućnosti rekonstrukcije. I ondje zavladava gotovo posvemašnja bijeda, dok se u susjedstvu, u zemljama koje eksploatiraju naftu, zgrće nikad prije viđeno bogatstvo, ali bogatstvo koje ne proizvodi ništa i nimalo ne koristi ni društvu bilo koje od tih nacija, ni siromašnima i izvlaštenima čiji broj raste. Nepravda sve jače i bolnije bjesni u tim zemljama u kojima vlada egalitarni islam! Možemo unedogled nastaviti smjerom tih tragedija: Turska iz 1980. u kojoj uzajamni strah uzrokuje svakodnevna krvoprolića. Grupe ekstremne ljevice masakriraju jer se boje biti masakrirane od grupa ekstremne desnice, koje tvrde da se samo brane od napada ekstremne ljevice... Iran, što reći o njemu osim da nije tako grozan kakvog su ga prikazale propagande. Iran, žrtva svog potencijala. Ondje nema puno ubojstava. Nema puno progona. Nema puno nepravdi u tim revolucionarnim protestima i tim, za Zapadnjaka besmislenim odredbama. Ali opasnosti rastu. Kuha se sukob između religioznog islama i komunizma. A kako muslimanski pokret ne bi bio odnesen golemim valom komunizma tako bliskog SSSR-a? Tada će nastupiti krvoprolića i deportacije. Tada ćemo, a ne sada, moći naricati nad Iranom! Ali ni on nije nedužan, jer postoje Kurdi. Razdrt narod, Kurdi progonjeni u Iraku, progonjeni u Turskoj, progonjeni u Iranu. A kad pobjegnu iz jedne zemlje, padaju u kandže još goreg neprijatelja. Kurdi za koje nitko ne mari, za razliku od Pseudopalestinaca, miljenika pobožnih duša i strateške ljevice... Nepravda i nesreća. A što reći o Afganistanu, herojskom otporu jednog gotovo potpuno nenaoružanog naroda napalmu, tenkovima, Migovima? To podsjeća na užasni pokolj Etiopije od Italije. Ali nesrazmjer nije bio tako velik. I diktator je govorio samo o moći. Dočim je bit sovjetske zaraze njeno permanentno licemjerje. Lažni socijalizam. Lažna sloboda donesena narodu koji ju je tobože tražio (želim ponoviti da su 1940. nacisti također došli osloboditi francuski narod od strašne Republike!). Lažna protekcija koja se tobože pruža toj zemlji protiv njenog užasavajućeg i prijetećeg susjeda! SSSR, zemlja svih laži, svih ugnjetavanja, svih podlosti, svih tortura! Nema u njoj ničeg. Apsolutno ničeg pozitivnog u SSSR-u. Samo zlo. Kad to kažem, ne ciljam na komunizam. Jer SSSR nije komunistički. SSSR, najimperijalističkija zemlja svijeta, hladno, bešćutno osvajačka. Novi Tamerlan, ali ne više ograničen na život jednog čovjeka. Podjarmljene i manipulirane populacije, od kojih neke čudom (da, kažem upravo čudom, i mislim kao kršćanin) uspijevaju izmaknuti, ne konformizirati se, ne dopustiti lobotomizirati se, preživjeti kao ljudi i još pružiti otpor čudovištu. SSSR koji nije samo gulag nad gulazima, nego i satirač svega. Satiranje Berlina 1953., Poljske i Mađarske 1956., Čehoslovačke 1968. Valja se prisjetiti. Sve to, za vrijeme dobroćudnih vladavina Staljinovih nasljednika! I prisvajanje Kube, Angole, Etiopije, sad i Afganistana! Ali to je zemlja nesposobna osigurati miran i razvijen unutrašnji život, sreću i spokojstvo za svoje narode, jednostavnu slobodu, nezavisnu riječ. Zemlja terora. Biblijski usporediva samo s Kaldejcima. Ali koja bi mogla biti u Božjim rukama, kao i potonji, bič, opipljiv bič za mlaćenje žita, koji raspucava klasje kako bi iskočilo zrnje. Bič Božji. Mislim da je SSSR upravo to, sa svojom nepomućenom i posvemašnjom okrutnosti, svojom nepokolebljivom mirnom savjesti, svojom neiscrpnom žeđi za osvajanjem, svojim zavođenjem bijednih koji nemaju što izgubiti i glupih koji nemaju oči da vide. Zemlja smrti i pronositeljica smrti. Ali sa sredstvima koja više nisu ona Kaldeje. I utoliko što su ta sredstva drukčija, i kazna koja dolazi bit će drukčija od one koja je zadesila Izrael. U ono vrijeme, Izrael je bio izabrani narod. I Sveti je priveo redu Kaldejca jer je ošinuo. Danas, Božji je narod raširen po cijelom svijetu zahvaljujući kršćanstvu, a mi se evo nalazimo pred zadnjim bičem koji će ošinuti čitav svijet, nepravednošću onih koji su imali biti nosioci ljubavi i slobode. Nećemo izmaknuti. I ovaj put sud će vjerojatno biti posljednji.  

Svratimo sad u Aziju dovršiti taj muzej grozota što preplavljuju svijet. Je li potrebno govoriti o logorima za deportaciju, slabo poznatim ali jednako užasnim kao gulazi, kojima vrvi Kina? U svakom slučaju, nije moguće prešutjeti satiranje Tibeta i junački otpor Kampa koji se odbijaju  asimilirati. I opet, nepoznati ljudi, neznanci nama. Tako stižemo do drame nad dramama u ovih zadnjih godina. Krvoproliće nad kmerskim narodom, propast njegovog društva. Čujem kako se danas za sve i sva koristi riječ "genocid". Jedini nakon Židova pod Hitlerom, Kmeri su trpjeli genocid od 1975. do 1979. Tri milijuna žrtava u četiri godine, u narodu od sedam milijuna, masakrom, glađu, prekomjernim radom. I zgražanje postaje gotovo apsolutno kad pomislimo da to nije bio odgovor na bilo što u toj zemlji, da nitko u tome narodu nije zahtijevao diktaturu koja bi uvela red. To je bio miran i sretan narod koji nije imao potrebu ni za čim i ni za kim. Ondje nije bilo proletarijata. Nije bilo klasne borbe, sve je to bilo uvezeno izvana, Vijetnamci, Kinezi, Amerikanci, Rusi... i rezultat je bila neopisiva podlost, najneopisiviji čin naše generacije. Kako da to ostane bez suda? Bez suda pred Bogom? Ne treba naime računati na povijest da bi se donosile pravedne presude. Mogu, nakon toga, spomenuti još i logore za preodgoj u Vijetnamu, smaknuća južnih Vijetnamaca od Vietminha, vazda osvajačke Tonkince, zatvore Saigona, kaveze za tigrove, iz vremena Amerikanaca... i mučenja u Koreji, na Filipinima, i krvoproliće nad komunistima u Indoneziji... gdje god zaustavim pogled na kartama, samo patnja, dominacija, izrabljivanje, smrt. A kako nismo više Abel nasuprot Kainu, već živo čovječanstvo koje već pola stoljeća hoda po leševima, mi svi moramo čuti: "Što si učinio? Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče. Sada, bit ćeš proklet od zemlje koja je otvorila svoja usta da proguta iz ruke tvoje krv brata tvoga..." Sada, da. I za svakog, da. Jer mi, tako ušuškani u našemu Zapadu, mi smo postavili scenu i podigli zastor te tragedije koja će se odviti do svoga kraja. Našega. I evo nam našega zapadnog svijeta, Europe i Sjedinjenih Država, otočića sreće i spokojstva u kojima, usprkos policijama i autoritarizmima i donekle podnošljivoj bijedi imigrantskih radnika, Portorikancima, usprkos rasizmu prema Crncima, svi profitiraju... i nikada u tako bogatom, tako sretnom svijetu, tako konzumatorskom svijetu, nikada čovjek nije dosegao sličan stupanj moralne, duhovne, psihičke dekadencije, takvu anomiju, taedium vitae, zov smrti, kolektivna samoubilačka hipnoza... To je već kazna osvajačkome Zapadu. Ponovo okovan Prometej, ali okovan vlastitim trudom. Nikada, tvrdim kao povjesničar i ne veličajući ništa u prošlosti, nikada čovječanstvo nije doseglo takav stupanj moći, takav stupanj sveopće patnje, takav stupanj očajanja.

Zlo mi je od svijeta kakvog ću ostaviti. Zlo mi je u srcu, tijelu i umu. Imao sam tolike nade kad sam se s dvadeset godina angažirao u akciji i kad smo se nadali izmijeniti tok svijeta. Jer 1930. već smo vidjeli obrise svijeta ugnjetavanja i nereda. I imali smo bezumnu nadu da ćemo ga moći ma i za dlaku skrenuti s tih tračnica u drugom smjeru, prema čovjeku i prema slobodi, prema pravednosti, prema pravoj demokraciji... Sve sam pokušao. Zgrabio sam sve prilike koje su mi se činile povoljnima. Promišljao sam bez prestanka. Mogao sam shvatiti samo ono što se događalo. Marx je uprazno tvrdio da nije dovoljno shvatiti svijet, da ga treba preobraziti. Prvo, rezultati njegovog djelovanja pogoršali su situaciju upravo svagdje. Zatim, svijet 1950. bio je tisuću puta kompleksniji od njegovoga i već je i samo njegovo shvaćanje bio pravi podvig. Vidio sam pravo. Govorio sam. Upozoravao sam. Sve uzalud. Riječi koje, u pravom trenutku, nitko nije slušao, a kad su s vremenom bile prihvaćene već je bilo prekasno, silazili smo kosinom uz koju se više nismo mogli uspeti, akumulirali smo nerazorive moći, nismo se više mogli vratiti izvoru kako bismo ponovo pokušali poći novim putom. Sve uzalud. Nesmiljeno, svijet je postao najgori mogući. Ali nismo to željeli. Suviše je jednostavno optužiti kapitaliste i imperijaliste, kolonizatore, rezultati nisu bili ono što su oni očekivali. Suviše je jednostavno optužiti komuniste: oni nikad nisu željeli ni krvave diktature, ni masakre Pola Pota, ni gulage, ni imperijalizam komunističkih vlasti. Mogu posvjedočiti za to, komunisti koje sam poznavao  nikad nisu mislili da bi njihov veličanstveni ideal mogao polučiti samo najmoćnijim naoružanjem i najmoćnijom policijom na svijetu. Einstein nije želio atomsku bombu. Nikada ljudi dobre volje nisu željeli zlo koje su akumulirali u svim svojim djelatnostima, znanostima, tehnici, ekonomiji, politici. Ništa drugo nije bilo akumulirano osim zla. Kao da su, na halucinantan način, svi čudesni cvjetovi progresa u svim kategorijama odjednom uvenuli i ostavili iza sebe samo grozne, zatrovane voćke, i ništa, ništa drugo što bi se moglo konzumirati. Ne ostavljajući drugog izbora osim onog između vjerovanja i kukute. Mladi imaju pravo kad reagiraju nasiljem na svijet koji ćemo im ostaviti i kad sve dovode u pitanje. Jer sve je trulo, otrovno. Ali oni optužuju odrasle, moju generaciju. Treba im reći: nismo to željeli. Mi smo bili generacija u usponu nakon rata 1914. i zakleli smo se: "Nikad više ovo." Borili smo se za mir, za društvenu pravednost, za dublju analizu i egzaktniju taktiku, osudili smo, još 1935., i staljinizam i hitlerizam. Vidjeli smo jasno. A kapitalizam i liberalizam bili su, za nas, već odavno osuđeni na svim razinama. Tražili smo nešto drugo, i odbijali smo vjerovati bilo u fatalnost povijesti bilo u pobjedu demona. I mi smo imali ideal, želju za slobodnim i bratskim svijetom, nastojali smo saznavati i graditi što je moguće bolje. Tražili smo sreću za sve i pravičnost. A evo što smo proizveli. Nešto u čemu ne prepoznajemo ništa od nada, ideala naše mladosti. Naša mladost nije bila pohlepna za novcem, moći, dominacijom, konzumacijom. Ali sve što smo pokušali neumoljivo se okrenulo protiv sebe, izobličeno, preobraženo u svoju suprotnost, pod našim zbunjenim i užasnutim očima. Nismo znali predvidjeti. A oni koji su to znali nisu mogli djelovati. Nismo to željeli. Znam da je to jadna izlika. Ona nemoćnika i idealista. Ali to je sve što danas, pred tim otvorenim ponorom, možemo reći u svjedočanstvo naše dobre vjere. I nije postojao samo jedan krivi zločinac, samo jedan odgovorni diktator ili jedna odgovorna klasa. Valja napokon odbaciti simplicističko i pogrešno objašnjenje "klasne borbe" i odgovornosti vladajuće klase. I njome upravlja moćniji od nje, a ne njeni vlastiti "interesi"! Upravo je svatko odigrao svoju ulogu sa svojim razlozima koji su bili dobri razlozi.

Zgroženi smo svijetom koji smo stvorili. Jer svi smo ga stvorili zajedno. Ali neshvatljivom moćju perverzije. A i kad smo shvatili, bilo je uzalud. Ili je bilo prekasno. Sramim se svijeta koji ostavljamo mladima. I bojim se to više što vidim te mlade s navlas istim nadama, istim riječima, istim ciljevima, istim prosudbama koje smo mi imali prije pedeset godina. Što će drugo oni učiniti? Možda će oni biti izuzeti perverzne moći fatalnosti. Možda je tragedija bila za nas i sada već imamo rasplet... Možda. Nismo željeli taj rasplet. Nitko nije želio ovakav svijet. Ali tko još može mariti za ono što smo željeli? Tko se još sjeća da smo živo i silovito željeli Revoluciju, da smo u nju vjerovali, kao i oni 1968., i da smo dvaput vjerovali da smo je postigli. Koji jad, kad čujem mlade kako optužuju ono što smo bili, i vjeruju da su prvi koji žele tu Revoluciju! Mi smo bili zahtjevniji od njih, stroži od njih, i u našim analizama i u izboru naših sredstava. I sve se rasulo u prah. Učinili smo sve što je bilo u našoj moći i ponekad se podsmjehnem kad čujem kako kolaju kao nove priče koje smo mi vodili između 1930. i 1940... Navlas iste priče. Optužuju me da prikazujem društvo ili tehniku kao strojeve koji funkcioniraju bez čovjeka, ali upravo me to naučio neuspjeh svih otpora, svih revolucija, svih naših želja, svih analiza, svih proklamacija, svih programa.      

A najozbiljniji od svih čini mi se taj "perverzni učinak" zbog kojeg su putovi povijesti proizveli suprotnost od onoga za što smo se borili kad je pobjeda ispunila naše želje. Svaki je put bilo postignuto upravo suprotno od onoga na što smo računali. Socijalizam je proizveo Staljina. Hitlerov pad je proizveo generalizaciju njegovih policijskih i vladavinskih metoda; pobjedu totalitarne države, države torture, vladajućih partija, koncentracijskih logora. Demokracije su počele učiti od Hitlera. I svaki put kad je vlast uzela neko od naših otkrića ozbiljno i pripustila ga u javno mnijenje, vraćalo se ono iskrivljeno, lažno i početničko. 1930. smo se borili protiv buržujskog i groteskno licemjernog morala u ime slobode i žive etičnosti: i to je rezultiralo erotizmom, drogom, anomijom i dosadnim prežvakavanjem parola o abortusu, protuobiteljskom nastrojenošću, još gorim otuđenjem od negdašnjega. Bili smo među prvima koji smo analizirali, pokušali shvatiti tehnički fenomen, nadali smo se da će to omogućiti čovjeku da se ponovo domogne te moći koja mu je izmicala, da postane subjektom, da zavlada onime što je vladalo njime, i naše riječi unazad deset godina ponovilo je već bezbroj usta, pretvorivši ih u opće mjesto, u taj antitehnicizam, koji izvrće ruglu naša istraživanja od 1940. do 1950. i zapravo omogućuje novi rast tehnike i njenu još veću autonomiju. Nema više nikakve strogosti u magluštini tih stotina knjiga o "tehnologiji", i njihovo obilje je upravo ideološki produkt koji prekriva dimnom zavjesom realnost, dok njihova banalnost opravdava ozbiljnost tehničkoga rasta. Isto je danas i s ekologijom. Proročki govor postao čistim sociološkim pokretom, sve same plitkosti i odskočna daska za političke uspjehe i industrijske rekuperacije. Nismo to željeli? U čemu smo se prevarili? Je li naša analiza bila pogrešna? Naši ciljevi beznačajni, netočni? Je li naša strogost u kritici sredstava u sebi sadržavala neuspjeh? Ne, nipošto ne. Imali smo pravo. Vidjeli smo jasno. Bili smo u središtu, u žarištu drame našega vremena. Imali smo ključ. Ali bili smo pobijeđeni. U samome uspjehu naših ideja, koje su ostale ideje, koje su se pretvorile u ideologiju, parole i devijantne oblike ponašanja, počiva naš neuspjeh. Sve je postalo lažno time što je bilo prihvaćeno od javnog mnijenja, od političke klase, od medija, od samih onih koje smo podvrgnuli kritici. I k tome, preobraženo u igračku od besmislenih umjetničkih djela koja su konačno pokazala u kojoj je mjeri naš rad bio lišen ozbiljnosti. Usporedivo s djetetom koje bi uzelo recept od liječnika koji ga je pregledao, uspostavio ozbiljnu dijagnozu i prepisao mu terapiju, i pošto bi njegovi roditelji izašli od tog recepta napravilo papirnatu lađu pa je stalo vozikati po valovima svoje kade.