Sloboda i ograničenje međusobno se ne isključuju; idu ruku pod ruku… Ljeto je. Napolju je zvizdan, a ni u stanu nije mnogo bolje. Odlučio sam otići do dućana po osvježenje. Slobodan sam odabrati hoću li se do prizemlja u zgradi u kojoj živim spustiti stepenicama ili liftom. Mogućnost da se slobodnim padom prizemljim ne bih li brže ostvario svoj naum, isključena je iz samorazumljivih razloga, odnosno zbog činjenice da živim na šestome katu. Skočivši u bezdan, prizemljio bih se ne kao slobodan čovjek nego kao vreća krumpira ili naramak drva. Umjesto da budem slobodan poput bačene robe, odabirem biti robom. Bit ću sužnjem danih okolnosti. Slobodu izbora ostvarit ću birajući mogućnosti koje su mi ponuđene u ograničenome polju djelovanja. Onome polju što ga starogrčki pjesnik Pindar naziva „poljem mogućega“.

Neradni je dan. Odlučio sam prikratiti dokolicu crtanjem. Slobodan sam povlačiti risaljkom liniju po papiru, onako kako poželim. U kreativnome smislu moja sloboda je apsolutna. No relativnom je čine postojeća ograničenja. Ne mogu povlačiti liniju izvan granica papira, jer bih time napustio omeđeno poprište kreativne igre. Mogu je povlačiti u svim smjerovima, no probijem li papir olovkom u nastojanju dočaravanja prostorne dubine, time sam prekoračio zadana ograničenja likovne plohe. Crtaljku mogu i gurati umjesto da je povlačim; no ne mogu s njome crtati po zraku. (Iako je filmska kamera zabilježila da je upravo to činio Henry Matisse. Prije no što je položio vršak pera na netaknuti papir, on je u zraku iscrtao virtualni, linearni prikaz ženske glave naizgled nasumičnim pokretima ruke. Potom je crtež izveo crtajući takoreći unatrag, započevši stvaran crtež s onoga mjesta, s one točke na kojoj je virtualan crtež bio zgotovljen. Prividna nesputanost slobodnih pokreta ruke bila je unaprijed određena do u tančine planiranim kretnjama.)

Kako god okrenem, stvaralačka sloboda pri crtanju ovisi o mnogim ograničenjima, pa i o onome koje se uvriježeno zove „zakon kadra“. Crtam li pak prstom ili grančicom po mokrome pijesku na pješčanoj plaži, izbjegao sam povinovati se odredbama toga zakona. No time sam samo jedan zakon odmijenio drugim, budući da se na neograničenoj površini crtež strukturira po načelima svoje nutarnje zakonomjernosti. Riječ je o zametku organskoga rasta koji svaka grafička nakupina u sebi sadrži, i iz kojeg se zametka njezina struktura uobličuje. U tom slučaju, umjesto nepostojećega zakonodavnoga naloga što ga propisuje format papira, u crtežu će se postepeno pojaviti strukturirajuća se shema proizašla iz crteža samoga. I kaotično šaranje bez plana i programa, prije ili kasnije bit će podvrgnuto ponavljajućim se shemama isprepletenih linija (ponekad nalik obrascu tzv. Brownovoga gibanja, nasumičnoga kretanja čestica u fluidu). To će neminovno dovesti do nužnoga kreativnoga odabira pri crtanju: hotimice prionuti uz red, ili pak uz nered. No ako odaberem nered kao načelo strukturiranja crteža, morat ću u provedbi tog izbora biti jednako dosljedan kao da sam odabrao načelo reda. Morat ću naime biti dosljedan u nedosljednosti, što znači da će sloboda nasumičnoga crtanja morati biti podvrgnuta ograničenju strukturirajuće nužnosti.

Odabrati pri kreativnoj igri strukturno načelo reda umjesto nereda, isto je kao da se umjesto reda odabere strukturno načelo nereda. Sloboda odabira u oba slučaja jednako je podložna istoj vrsti nužnosti. I nered naime, prije ili kasnije, u sebi biva latentno strukturiran ovim ili onim obrascem ponavljanja. A ponavljanje nije ništa drugo doli oblik reda. Drugi naziv za ponavljanje jest ritam, a ritam je – kao što je to rekao Pius Servien – „opažena periodičnost“. Da bi ta periodičnost mogla biti opaženom, ona se nužno mora očitovati na podlozi metra (muzički metar, pjesnički metar, likovni metar zadan omjerom stranica formata). Nužnost dakle na isti način žigoše svaku slobodu odabira, neovisno o području djelovanja. Biti dosljedan. Dosljednost pojedinca obvezuje uspostavljenim principom koherencije. No odaberem li pak biti nedosljedan, moji će postupci jednako biti žigosani nužnošću. Jer – kao što to logično promišljanje nalaže – nedosljedan mogu biti samo tako da u svojoj nedosljednosti budem dosljedan. Kako god okrenuo, slobodni čin uvijek inaugurira neotklonjivu, ograničavajuću odluku: ovako ili onako, tako ili nikako. Sloboda je poput koze privezana za kolac ograničenja.

Biti crtačem, to znači biti kadar ostvariti imperativ likovnoga dostojanstva, koji nije ništa drugo doli nalog stvaralačke slobode. Nalog slobode koji biva ograničen zakonom kadra ili pak vlastitom, strukturirajućom se nutrinom. Biti čovjekom znači moći ostvariti imperativ ljudskoga dostojanstva, koji također nije ništa drugo doli nalog slobode. A biti slobodnim čovjekom, to znači biti svezan prirodnim ili pak natprirodnim zakonom. Želim li se osloboditi od jarma prirodnoga zakona, neizbježno ću biti izručen onome natprirodnom. Pobunim li se, poput prvobitnoga čovjeka, protiv natprirodnoga zakona, padam u ralje obvezujućih zakona prirode. Biti slobodnim znači biti sužnjem, kako god da se okrene. Postoji li uopće prava, izvorna, apsolutna sloboda? Ako postoji, u izboru koje se mogućnosti u tome slučaju ona ostvaruje? Ona se ostvaruje u mogućnosti jedinog ispravnog odabira: biti slobodan odabrati sužanjstvo, a ne potpasti pod njegovu vlast bez vlastita pristanka. Biti slobodan za, a ne slobodan od. Istinski biva slobodnim onaj čovjek koji je s punom sviješću pristao podvrgnuti se „zakonu kadra“ što mu ga nalaže njegovo „ljudsko stanje“. Bilo onoga koji mu je zadan kao izvanjska, prirodna norma, bilo onoga koji mu je zadan kao nutarnji zakon, kao nutarnja tvorba koja se strukturira u sebi samoj.

Slobodnim može se biti tek po bezrezervnom prihvaćanju danih ograničenja. Nadići se može samo ono što je prihvaćeno, što je bez ostatka usvojeno. Samo tada može doći do transakcije između prirodnoga i natprirodnoga, između sužanjstva materiji i sužanjstva duhu. Drugim riječima, spram prirodnih ograničenja čovjek mora biti poslušan na aktivan način, a ne prepušten na pasivan način; svjesno, ne nesvjesno. Glasovitu budnicu „nikad robom!“ trebalo bi čitati kao da je riječ o imenici ženskoga roda. Roba, budući da nije biće, nema moć podati se samovoljno. Roba je podložna nužnošću svoje materijalne prirode. Ona pada kao klada, podložna gravitacijskoj sili. Čovjek je pak slobodan padati ne samo prema dolje, nego i prema gore. On se može dragovoljno izručiti natprirodnome zakonu. Umjesto da pada prema dolje privučen gravitacijskim zakonom prirode, on se tada uzdiže u visine zahvaljujući gravitacijskome zakonu Duha. Čovjek je uistinu slobodan tek ukoliko je spreman prihvatiti sveopći, transcendentni nalog – budi volja tvoja. Ukoliko dakle svoju vlastitu, ograničenu volju samovoljno preda Višnjemu na njegovu volju neograničenu.

Biti sužnjem znači biti neslobodnim. No biti sužnjem Višnjemu znači biti doista slobodnim. Prirodnome sužanjstvu izručeni smo onda kada svoju volju nismo kadri dragovoljno podati Višnjemu. Sužanjstvo – to znači biti poput robe. Tada padaš slobodnim padom, da bi svom silinom tresnuo o tlo paloga ljudskog stanja. Sloboda – to znači biti zasužnjen silom uzgona. Tada se uznosiš slobodno prema gore, da bi se vinuo sve do osmoga podneblja, do nebeskoga pola. Pali čovjek tek se prigodno naziva homo erectus; kao pozemljar on je pognut pod teretom svoje naravne uvjetovanosti. On u najboljem slučaju djeluje tek u polju mogućega, nastojeći ne biti poput puke robe. Uspravnim se može zvati samo onaj čovjek koji se pridigao do stanja svoje dragovoljne pokornosti, svoje bezuvjetne predanosti.

Ohrabrujmo se stoga, uvijek iznova, budnicom slobodnih i onih koji tome stanju teže. Uzviknimo jasno i nedvosmisleno: nikad robom!