„Od početka do kraja njegovo djelo je samo polemika: dvanaest svezaka toga; otvori se bilo gdje, pročita se bilo što, od stranice do stranice – uvijek sve isto; jedino se žar obnavlja i bolest je raspaljuje; nikakvo spokojstvo.“ Tako je 1899. pisao André Gide u eseju-pismu o Friedrichu Nietzscheu, koji u to vrijeme još živi, u Weimaru, pomračena uma i paraliziran. Gideovu konstataciju ne treba uzeti doslovno; Nietzsche je bio itekako sposoban i za divljenje, i to ne samo prema starim Grcima, nego i prema ponekom suvremeniku. U ranijem razdoblju njegova intelektualnog razvoja, ključni objekt Nietzscheova divljenja bio je skladatelj i revolucionarni umjetnik opere, Richard Wagner, kojega je Nietzsche osobno upoznao 1868. i potom postao članom najužeg kruga njegovih poštovatelja. Nietzsche je i sam posjedovao solidnu glazbenu naobrazbu i izgrađen ukus te je također skladao glazbene komade za klavir, glas i violinu. Jednu od svojih prvih i najpoznatijih knjiga, Rođenje tragedije iz duha glazbe (1872), posvetio je Wagneru, „svom uzvišenom predšasniku na istom putu“, i u njoj se zapitao može li čovjek slušati glazbu trećeg čina Wagnerova Tristana i Izolde „a da mu pritom od grčevita širenja svih krila duše ne ponestane daha“, i ima li nade da slušatelj Lohengrina ikako iskaže „taj neshvatljivo drukčiji i posve neusporediv osjećaj što ga je tada potresao“. Nikakvo čudo što je Wagner, pročitavši knjigu, 1873. napisao Nietzscheu: „Kunem Vam se Bogom da Vas držim za jedinoga koji zna što ja nastojim napraviti.“

Kulminaciju i u nekoj mjeri analitičku razradu takvih pohvala Wagnerovu djelu i pojavi nalazimo u Nietzscheovu spisu Wagner u Bayreuthu što je objavljen 1876. u sklopu njegove knjige pod naslovom Nesuvremena razmatranja (Unzeitgemässe Betrachtungen). Tu se uglavnom nižu uistinu neobuzdane pohvale Wagnerovu neprispodobivu geniju. Navedimo poneku od tih rečenica: „Sve to čini bit ditirampskog dramatičara, što je pojam tolikog značenjskog opsega da istovremeno obuhvaća i glumca, i pjesnika, i glazbenika – a tako, uostalom, i valja poimati onog potpunog ditirampskog dramatičara, kakvoga se prije Wagnera jedino viđalo u Eshilu i grčkoj mu subraći po umjetnosti.“ Ili dalje: „Možemo se stoga kolebati oko toga koji bismo mu naziv trebali pridjenuti, tj. treba li ga zvati pjesnikom ili kiparom ili glazbenikom, pa da onda svaka riječ ima znatno proširenije značenje; ili je pak nužno izmisliti novu riječ kako bismo Wagnera uspjeli upojmiti.“ Pa još: „Uspio je podjarmiti i one koji su mu se najviše opirali: ne postoje više nadareni glazbenici, a da u dubini vlastita bića ne slušaju Wagnera, tj. da njegovu glazbu ne smatraju vrjednijom i od vlastite i od ukupne vrijednosti sve preostale glazbe zajedno.“ Nakon izlaska te knjige, Wagner piše Nietzscheu, posljednji put: „Prijatelju, Vaša je knjiga izvanredna! Odakle ste saznali tako mnogo o meni?“

Ali Nietzscheovo djelo koje je, prema Gideu, „samo polemika“, nije takvo samo u odnosu na druge umove i tuđe ideje, ili patvorine umova i privide ideja. (Za ilustraciju koliko je to točno i koliki je obuhvat Nietzscheove bespoštedne kritike cjelokupne zapadne filozofske baštine, dovoljno je spomenuti njegovu ocjenu da Kant predstavlja „pogrešan instinkt u svemu i u svakoj stvari, protuprirodnost kao instinkt, njemačku dekadenciju kao filozofiju“, da velikan iz Königsberga pati od „nezgrapne pedanterije i malograđanskih manira“ i da njegovo najveće djelo, Kritika čistog uma, već u sebi sadrži „embrionalni oblik kretenizma“.) Ali je jednako važna, a možda i važnija, sastavnica Nietzscheova djela njegova neprekidna i neumorna borba sa samim sobom – s vlastitim mišljenjem od jučer, ili od pred koju godinu... U Nietzscheovoj filozofskoj potrazi to stalno prerastanje sama sebe tvori najvažniji kontinuitet: „on sam sebe spaljuje u neprekidnim izgaranjima sama sebe, a njegov put jedan je jedini plamen“, zapisao je o tome Stefan Zweig u eseju o Nietzscheu kao jednom od njemačkih „boraca s demonom“. Inzistirajući na tom „eruptivnom preobražavanju“ kao glavnoj sili što je pogonila njegov duhovni život i naposljetku ga otjerala u ludilo, Zweig vidi u Nietzscheovu raskidu s Wagnerom najradikalniji primjer takva skokovitog rasta i napredovanja koje za sobom spaljuje mostove: „On sam sebe nepoštedno pali užarenim željezom svoje volje da bi postigao krajnju istinitost (...) kao pravi fanatik odriče se on svega što voli, pa čak i Richarda Wagnera, čije prijateljstvo mu je bilo najsvetiji susret.“ Zweig pritom do krajnosti dramatizira Nietzscheov protuvagnerski zaokret: „I upravo zato što mu je taj duhovni ljubavni žar prožeo cijelu dušu, razdire onda odvajanje od Wagnera u njemu tešku, gotovo smrtnonosnu ranu koja se nikad nije zatvorila i nikada nije posve zacijelila.“ I dalje: „Tako je u prvom redu amputacija Wagnerova kompleksa takav najoštriji, gotovo smrtnonosni zahvat u dubinu njegova tijela, tik kraj srčanoga šava, to je gotovo samoubojstvo, a po okrutnoj i nasilnoj iznenadnosti također neka vrst umorstva iz pohote...“

Nešto je po svoj prilici pretjerano u Zweigovu prikazu toga Nietzscheova preokreta. Svakako, prijateljevanje s trideset godina starijim Wagnerom i njegovom mnogo mlađom ženom Cosimom (kćeri skladatelja Franza Liszta) bilo je za Nietzschea iznimno obogaćujuće iskustvo; uvijek se s nostalgijom prisjećao tih sretnih dana i nikada nije žalio zbog nekadašnje bliskosti s Wagnerom. Ali raskid se nije dogodio tako nenadano i „odgovornost“ za nj bila je Wagnerova barem koliko i Nietzscheova. Već u vrijeme pisanja Wagnera u Bayreuthu Nietzsche je svojem „uzvišenom predšasniku“ upućivao blage prijateljske kritike, neke aluzije na Wagnerove slabosti vidljive su i u tom panegiriku. Otvoreniji okret protiv vagnerovskog duha, kao i protiv Schopenhauerova filozofskog pesimizma, predočen u knjizi Ljudsko, odviše ljudsko: knjiga za slobodne duhove (Menschliches, Allzumenschliches: ein Buch für freie Geister) – koje je prvi svezak izašao 1878. s posvetom Voltaireu uz njegovu stotu obljetnicu – Nietzsche je pažljivo ublažio, izbjegavajući formulacije koje bi mogle povrijediti one na koje se njegova razmišljanja odnose. Wagneru je uz primjerak knjige poslao stihove u kojima izjavljuje odanost i ljubav, vjerujući i nadalje u prijateljstvo onkraj međusobnih razlika, „nalik stablima, ponosno uspravnim i ravnim, što rastu jedno pokraj drugog“. No, Wagner je sve to doživio jednostavno kao izdaju. Karl Jaspers ovako tumači takav rasplet: „Wagner nije primijetio Nietzscheova previranja i njegove nenametljive pokušaje da s njime uspostavi autentičnu komunikaciju. Kao i drugi promatrači, raskid je doživio kao iznenadan i nenajavljen...“ Na Nietzscheovu novu knjigu i pomirljive poruke Wagner je odgovorio „ledenom šutnjom“.

Kada je, pak, Nietzsche mnogo kasnije napisao i 1888. objavio svoj neuvijeni obračun s tada već pokojnim Wagnerom, pod naslovom Slučaj Wagner: problem s jednim muzikantom (Der Fall Wagner: ein Musikanten-Problem), je li to zaista moglo biti „gotovo samoubojstvo“, kako hoće Zweig? Čitajući taj vedri i duhoviti tekst, ne stječe se dojam da je odvajanjem od Wagnera Nietzsche sebi zadao „gotovo smrtnonosnu ranu koja se nikad nije zatvorila“. I ne čini se da je Nietzscheu bilo potrebno upravo „užareno željezo volje“ kako bi u danoj situaciji oživotvorio maksimu Amicus Wagner, sed magis amica veritas. Očito je da bi mu bilo kudikamo tegobnije postupiti obrnuto – za ljubav Wagneru žrtvovati „istinu“ i sebe sama. Ne nalazimo nikakvu himbu u njegovim riječima kada o svojoj „preobrazbi“ ne govori kao o samoranjavanju, nego naprotiv o ozdravljenju: „Najvelebnije iskustvo što sam ga proživio bješe iskustvo ozdravljenja. Wagner spada tek u moje bolesti.“ Kolikogod joj u nekom razdoblju čovjek bio privržen, ne može biti toliko bolno odbaciti zabludu kad je jednom prepoznata kao zabluda.

Traktat koji je Nietzsche naslovio Wagner u Bayreuthu odmah se pokazao kao nesporazum. Počevši od 1871. Wagner i njegovi poklonici skupljali su sredstva za gradnju festivalske dvorane primjerene Wagnerovim monumentalnim „glazbenim dramama“ u za to promišljeno odabranom sjevernobavarskom gradu Bayreuthu. Uoči otvorenja dvorane Nietzsche redigira i izdaje tekst tako da gotovo bez tračka dvojbe iskazuje štovanje prema Wagnerovu djelu i aktualnom uspjehu. Premda je izokola naznačena sumnja „je li ovo što se trenutno odvija u Bayreuthu doista nužno“, o predstojećem trijumfu Nietzsche govori kao o sudbonosnom trenutku: „događaj u Bayreuthu“, „ideja Bayreutha“, pa čak i ovo: „Za nas Bayreuth nosi značenje jutarnje posvete na dan bitke.“ No, već nakon probne izvedbe 1876. napušta Bayreuth i povlači se u samoću u Češkoj šumi; potom se vraća kako bi se uvjerio da je čarolija nestala i u kolovozu, na svečanom otvorenju Bayreutha, pribiva premijeri operne drame Rajnsko zlato kao prvog dijela ciklusa Prsten Nibelunga. Razočaran je izvedbom i Wagnerovim držanjem, osupnut sastavom i raspoloženjem publike,. „Svoj vagnerski ideal on nije bio pronašao u Wagneru, nego ga je stvorio iz vlastite duše. Bio je žrtva iluzije, zablude.“

U istoj, posljednjoj godini svoga lucidnog života (1888), Nietzsche je, uz ostalo, sastavio još jednu knjigu o Wagneru, pod neobičnim autoreferencijalnim naslovom Nietzsche contra Wagner: spisi jednog psihologa (Nietzsche contra Wagner: Aktenstücke eines Psychologen). Objavljena je sljedeće godine, poslije autorova mentalnog sloma. U toj su tematskoj autoantologiji sabrani ulomci, donekle revidirani, iz različitih ranijih radova, pisanih „počevši od 1877.“ i do tada uglavnom već objavljivanih: iz Ljudski, suviše ljudski (1878-1880), Vesele znanosti (1882), S onu stranu dobra i zla (1886), O genealogiji morala (1887) i Ecce homo (1888, obj. 1908). Zbirku zatvara jedna od pjesama iz ciklusa Dionizovi ditirambi, dotad samo djelomice objavljenog (uz prvo izdanje Tako je govorio Zarathustra, iz 1883-1885). Svrha je te knjige da pokaže kako Nietzscheova duhovna rezerva prema Wagneru seže godinama unatrag, barem do Bayreutha 1876; da „smo nas dvojica antipodi“.

I tako, završne Nietzscheove misli o Wagneru, konačno svođenje računa, nalazimo zapravo u knjižici Slučaj Wagner, duhovitom, zajedljivom i vedrom djelcu. Mnogo je toga nabijeno u njemu, čak i poluozbiljna pretpostavka da Wagner po svoj prilici nije Nijemac, nego prije Židov. Wagner, kojemu nije bio tuđ antisemitizam... (Argument za pretpostavku je u neku ruku filološki, igra riječima: otac mu je bio glumac imenom Geyer, a „ein Geyer ist beinahe schon ein Adler…“ – uzimljući prezime Adler kao prepoznatljivo židovsko.)

Nietzsche u tom djelu uzima u obranu i slavi zdravlje, ljepotu, glazbu, melodiju (svojim „antipodima“ ironično stavlja u usta: „Gotovo je s nama, prijatelji moji, ako se ponovno zavoli lijepa melodija!“), lakoću („'Ono što je dobro ujedno je i lagano, sve božanstveno hodi na nježnim nogama': prvi postulat moje estetike“), Jug, „otkriće Juga“ (Zweig)... „Možda se nikad nije jezik nekog njemačkog pjesnika tako iznenada i tako potpuno pomladio, a sigurno je da nijedan drugi jezik nije postao tako prožaren suncem, tako pun vina, pun juga i tako božanski plesno lagan, tako poganski oslobođen svih spona.“ Smijemo tome nizu dodati i smijeh, „sveti smijeh“, riječ kojom završava naknadni predgovor (iz 1886) Rođenju tragedije.

Zweig dobro primjećuje paradoksalni, neprirodni smjer Nietzscheovih preobrazba: njegovo sazrijevanje je pomlađivanje. „U dobi od četrdeset godina ima Nietzscheov jezik, njegove misli, njegovo biće više crvenih krvnih tjelešaca, više svježe boje, smionosti, strastvenosti i glazbe nego što ih je imao u dobi od sedamnaest godina, pa taj osamljenik iz Sils Marije hoda lakšim, zanosnijim i razigranijim koracima kroz svoje djelo nego što je hodao prerano ostarjeli profesor s dvadeset i četiri godine.“ Kada ga susretnu, to zbunjuje „prijatelje iz njegovih prijašnjih životnih doba“: „Prestrašeni razabiru oni u njegovu sve mladolikijem duhovnom licu nove crte koje ne podsjećaju ni na što iz prošlosti“.

U prvom ogledu o Wagneru Nietzsche je zapisao: „Nadasve je predivno promatrati kako Wagner cijeli svoj život izbjegava svrstavanje u bilo kakve grupacije iako bi se u svakoj fazi njegove umjetnosti formirao krug obožavatelja s ciljem da ga u toj fazi i zadrži. Međutim, on bi svaki put prošao kroz njih, ne dajući im priliku da ga obuzmu; njegov je put bio suviše dug da bi mu se od samog početka neki pojedinac samo tako mogao pridružiti te toliko neobičan i strm da je čak i onom najvjernijem sljedbeniku zasigurno u jednom trenutku oduzeo dah.“ Nietzsche u tim retcima, unaprijed, vidovito, govori i o sebi. „Suviše dug put... toliko neobičan i strm...“; i „čak i najvjerniji sljedbenik“ koji u jednom trenutku odustaje... Razlika je samo u tome što Nietzsche za života – osobito onog „lucidnog“, iz kojeg je iskoračio sa samo četrdeset i četiri navršene godine – nije imao gotovo nijednog obožavatelja.