Jedan je san u velikoj mjeri obilježio moje djetinjstvo. Ili barem, onaj njegov dio koji je bio prožet koliko-toliko izraženom samosviješću. Utoliko mogu reći da je taj san obilježio i moj dosadašnji život. Ako već ne motreno s vidika ostvarene samosvijesti, onda makar gledano kroz prizmu lakmusa njezine manjkavosti. Jer samosvijest – svijest o sebi samome – pretpostavlja dvoje: svijest kao moć uvida i 'predmet' onoga što se njome uviđa. Potrebno je neko 'mene', neko samosvojno 'ja', da bi ono moglo biti zamijećeno uvidom svijesti. No stvar se može sagledati i na drugačiji način. Ako svijest prispodobimo kao zraku svjetla, onda bi mogućnost samosvjesnoga uvida pretpostavljala određeni 'podmet' na koji se ta zraka projicira. Na tome podmetu – doslovce: subjektu – svijest ogleda sebe samu posredstvom 'mene'. Tamo gdje nema 'mene' (subjekta projekcije), tamo ne može biti ni samosvijesti. Iz takvoga poimanja proizlazi da svijest sebe samu može ogledati tek pod vidom njezina privida. Drugim riječima, moja samosvijest uvjetovana je sviješću što ga svijest ima o sebi samoj, posredstvom mene kao njezinoga podmeta. Slobodnijom prilagodbom ilustrirano: u početku bijaše Svijest. Potom ta Svijest poželi spoznati samu sebe. Da bi međutim mogla ostvariti samospoznaju, bio joj je potreban podmet na kojem će sebe samu moći projicirati. I bješe tako stvoren Svijet, u zrcalu kojega se Svijest stala ogledati, ne bi li se uvidjela. No da bi zrcalni odraz bio u potpunosti spoznajno svrsishodan, i on sam trebao je postati samosvjestan. Stoga bijaše stvoren Čovjek, kojem je ujedno bila podarena moć da spozna sebe samoga svjetlom iste Svijesti. I stekavši tako vlastitu samosvijest, on spozna da nije drugo doli tek privid izvornoga vida. Zato poželi stopiti se sa očinskom Sviješću, poželi svoju časovitu priliku preklopiti s bezvremenim izvorom na čiju sliku bijaše stvoren.

San koji će ovdje biti predstavljen, za me predstavlja svojevrstan podmet u kojem se ogleda moja samosvijest. Evocirajući ga uvijek iznova, u njegovome zrcalu mogu jasno uvidjeti stupanj vlastite prisebnosti. Katkada u njem vidim jasnu, nepomućenu sliku. No znatno češće, slika koju u njem vidim zamućena je, baš kao što je zamućena i moja svijest o sebi samome. Sebi samome nalikujem, tako mi se barem čini, na nevoljno ulašteno zrcalo, što mutno odražava Svijest koja se u njemu ima bez ostatka odraziti. Spoznati sebe sama, to pretpostavlja temeljito laštenje svoje nutrine, sve da bi ona mogla u punoj mjeri ostvariti svoju otajstvenu svrhovitost – sjedinjenje osobne, pojedinačne samosvijesti, s vrhovnom, univerzalnom Sviješću.

***

Zacijelo nam je svima poznato iskustvo djeteta koje, u fascinaciji predmetom svoje igre, taj isti predmet poželi rastaviti na sastavne dijelove, ne bi li nekako dokučilo ono što je u njemu tajnovito sadržano. To za čime dijete traga ono je što taj predmet, tu igračku, čini njome samom. Riječ je dakle o njezinoj biti. Ili, nerazumno rečeno: njezinoj duši. Mnogo je igračaka, manje ili više skupocjenih, u tome nastojanju razbijeno, raskomadano, razuđeno. Lutkama su tako otkidane glave, medvjedićima rasparane utrobe, autićima polomljeni ovjesi. Budući da je djetinja znatiželja golema, a moć uvida u narav bića neznatna, tu i tamo bi osim igračaka nastradale i poneke beštije poput glista, kukaca, pa čak i pokojih pilića. I puno suza bi se prolilo u onome trenutku kada bi nevidljivi impuls neočekivano napustio poprište igre, ostavivši za sobom mali, nepomičan leš – truplo što je, sve do maloprije, bilo ispunjeno životnim elanom. Nakupine plastičnih ili metalnih sastavnica ne bi više predstavljale autić, komadići tkanine ne bi više činili lutku, razuđeni udovi ne bi više tvorili kukca. To 'nešto' za čime je dijete neumorno tragalo, neprimjetno bi umaklo sa scene, ostavivši 'velika očekivanja' neispunjenima. Tako je to bilo u našem djetinjstvu, a bitno drugačije nije bilo ni u kasnijim razdobljima naših života. Danas, istina je, uglavnom više ne oštećujemo osobnu ili zajedničku svojinu, obijesti odnosno znatiželje radi. Štoviše, u međuvremenu smo usvojili osnovne etičke i moralne postulate, pa više ne kinjimo nedužna bića za volju naše prekomjerne radoznalosti. No zato bez iznimke činimo ono što su nas podučili stariji, ono što nam je u amanet ostavila naša humanistička, prosvjetiteljska baština. Stvari i bića podvrgavamo prosudbenoj analizi spoznajnoga organa što ga (s ponosom) nazivamo – razumom. Njega smo gdjekad (kao u razdoblju francuske revolucije) uzdigli čak i na pijedestal kulta, klanjajući se istoimenoj božici, čiji su idoli bili postavljeni u mnogim desakraliziranim crkvenim zdanjima.

Kao što već i sama jezična konstrukcija toga pojma kazuje, razum ukazuje na misaone i praktične postupke raz-dvajanja, raz-lučivanja, raz-matranja. Takva mu je naime narav, budući da potječe od cjelovitoga uma razdijeljenoga na mnoge dijelove (raz-um). I ta razumska razdioba neprimjetno je ugrađena u mnoge naše čini. Ona je, štoviše, prožela ne samo naše djelovanje nego i naše umovanje. Upravo: rezoniranje. U svakom rezoniranju postoji određeni rez, a on se nerijetko izvodi 'na živo'. Tako za određene postupke kažemo da su razumni, ne primjećujući da pod krinkom razboritih djela činimo kojekakve bestijalnosti. Nerazumno je obijesno kinjiti druge, kratiti tuđa tijela za glavu i udove, ali je zato posve razumno sprovoditi znanstvene eksperimente na životinjama, i to pod nadasve 'nehumanim' uvjetima (donedavno doslovce vivisekcijom). Nerazumno je po javnim površinama trovati mačke i pse, ali je zato nadasve razumno poradi ćeifa materijalne dobiti potamaniti čitave životinjske, a gdjekad i pokoju ljudsku vrstu (ako i nismo zainteresirani za njihovu bit, svejedno smo ih zakinuli za pripadajući im životni elan). A zbile su se i neke druge nečuvene zgode, pa je tako pod paskom razumskoga poimanja jedno znanstveno područje ostalo lišeno svoga konstituirajućega predmeta. Psihologija se naime samovoljno lišila svoga vlastitoga podmeta. Odvojio se tako razum od uma, pa je odlučio zanijekati ono što nas sveudilj pokreće, što nas upravo o-duše-vljava. Razmatrajući čovjeka u njegovoj cjelokupnoj psihosomatskoj složenosti, učinili smo ga tek objektom naše analize (kamo li sreće da smo samo-analizom sebe same učinili samosvjesnim bićima). Tako objektiviranim, preobrazili smo ga u – pacijenta. A onako kako smo postupili s čovjekom, tako činimo i s drugim živim bićima. Štoviše, i sa stvarima, koje su postale 'predmeti' naše analize. Krećemo se u svijetu ispunjenome predmetima lišenima sadržaja, stvarima ispražnjenima od njihova smisla. Ostale su nam tek puke tautološke ljušture: predmeti i stvari 'po-sebi', 'za sebe'. Previdjeli smo pri tome da „predmet identičan samome sebi ostaje bez stvarnosti“ (Hans Belmer). Zaboravili smo da su naši stari u pojedinim stvarima – pače: „u zrnu pijeska“ – bili kadri vidjeti čitav svijet, a gdjekad su znali u njima sagledati čak i pripadajuću mu dušu.

Kao ishod toga razumom prosvijećenoga čovjekova nahođenja, stvarnost je napustila poprište društvene igre. Ostala je tek – tvarnost. Izvijeno 's' šmugnulo je neprimjetno iz teksta našega životnog tkanja, ostavivši za sobom tek njegov isprazni kontekst. Zajedno sa stvarnošću zametnula se i njezina viša potencija – zbilja. Doista (kolokvijalno bismo rekli: „zbilja!“): zaboravili smo da ono stvarno upravo znači: zbiljno. Što je to što je zbiljno? To je ono što uistinu, dakle zaista, stoga odista – jest. Budući da više nema stvarnosti, još manje ima zbilje. Od nje je pak ostalo tek: bilje. A i ono je danas života svoga lišeno, i to ne samo ukoliko je marno i pedantno pohranjeno u herbarije. Bilje nam, naime, ništa više ne govori. Nekoć nam je ono zborilo makar i šaptom, da bi danas posvema utihnulo. Ne govore nam više čak ni ptice, dočim je još donedavno poznavanje „jezika ptica“ bio pouzdani znamen svetačke kompetencije. Riječju, oglušili smo se na misterij svijeta, oguglali smo na ono što je u njemu sveto. Izgubili smo sluh za ono tajanstveno i zagonetno, za ono što je razumu neshvatljivo i nedokučivo. Nerazumno smo se odrekli djetinje fascinacije svime i svačime, a ponajviše onime što bruji onkraj čujnoga, što prebiva onkraj bivanja. Lapidarno rečeno: postali smo toliko tvarni jer smo prestali biti stvarni. Postali smo toliko ozbiljni jer više nismo zbiljni. A zbiljni smo prestali biti jer smo u prividu svoga sebstva zametnuli sliku svoga izvornoga vida. Zabacili smo onu Svijest koja se u nama samosvjesno ogleda. Bilo je to nadasve nerazumno od nas – to da smo oruđem razbora sebe same razdvojili od vlastitoga izvora.

Sklanjajući se pred oštricom razuma, ono zbiljsko nerijetko migrira u sigurna, udaljena područja. A što li je od razuma udaljenije doli san? Sve što se u snu svake noći zbiva posve je nerazumno, iako na začudan način vjerodostojno. U njemu možeš, kao u onoj televizijskoj reklami, na šalteru banke podići novčani iznos, okrenuti nonšalantno se prema izlazu, i potom izravno kročiti na pješčanu plažu. Samo tako, bez pardona, bez vidljivoga montažnoga reza. San je siva zona u kojoj razbor gubi svoje kompetencije, a da pri tome naš doživljaj nije manje zbiljan. Baš naprotiv, java nam nerijetko nalikuje na bljedunjavu kopiju sna. Čak i ako ne sanjamo u boji, čula su nam u njem nerijetko izoštrenija, spoznajni uvidi jasniji, pa nam se – osobito pri takozvanim lucidnim snovima – upravo naše budno stanje može doimati kao puki san. Ne kažu uzalud mudri: probudite se, vi koji danomice snivate! Ne zbore bez razloga pjesnici: „Valja tuči zvekirom. Buditi spavača.“ Pa čak i svjetlo danje ne osvjetljuje nam životni put bolje od svjetla snova. Blještavome svjetlu razbora – onom prosvjetiteljskom, koji osvjetljuje mračne zakutke našega uma – pouzdani je takmac prigušena luminoznost kojom su obasjani naši snovi. Kao što mudro zbori pisac: „Brinadaranyka upanišada objašnjava da je međusvijet snova osvijetljen samim intelektom, samorasvjetljujućom istinom; upravo je tanana esencija luminoznosti – ona čista blistavost (jyojith) – to što ocrtava predstave sna.” Ne dakle svjetlo razuma, nego lumen intelekta. Samorasvjetljujuća istina. Svijest sama. Ona ista Svijest kojom je prožeta naša vlastita samosvijest.

***

San koji slijedi, zapisan u formi triju prizora i u trećem licu jednine, dosanjan je u dobi između moje pete i sedme godine. Nisam nikada bio sklon sanjaricama i ne znam ništa o umijeću tumačenja snova. Znadem pouzdano jedino to da je san – ovaj ili pak koji drugi – jedno od posljednjih utočišta nerazumnoga. On ljubomorno čuva ono tajanstveno i zagonetno, ono što je razumu neshvatljivo i nedokučivo. I neka tako bude.

Prizor prvi

Dva dječaka s punom usredotočenošću igraju se u polumraku hodnika. Slaba električna rasvjeta snopom prigušenoga, žućkastoga svjetla obasjava poprište igre dupke ispunjeno igračkama. Posvema obuzeti spokojem dokolice, dječaci su lišeni spoznaje stvarnoga protoka vremena. Neodređeno trajanje prožima njihovu, ničime ometanu, igru. U jednome trenutku, potaknut porivom nejasne slutnje, jedan dječak ustaje. Uputivši se tamnim hodnikom prema vratima stana, on ih otvara i izlazi napolje. Intenzivno poslijepodnevno svjetlo nakratko ga zasljepljuje. Netom se privikavši na danje osvjetljenje, on nastavlja slijediti magloviti predosjećaj, prateći stazu što kroza zasjenjeni vrt vodi k ovećoj, nakošenoj i izduljenoj livadi, na rubu koje se nalazi njegova rodna kuća.

Prizor drugi

Našavši se posred osunčane livade, dječak zamjećuje neobičan prizor. Na padini brijega, na mjestu udaljenome kojih dvadesetak metara od mjesta na kojem je zastao, stoji voćka sa čije najniže grane (no ipak dostatno uzdignute od tla) visi konopom za zapešće vezana djevojčica. Lijeva joj ruka priliježe uz bok; tijelo joj se ne klati nego miruje. Licem je okrenuta prema dječaku i gleda ga pogledom posve staloženim, iako ispunjenim tugom. Zastrta sjenom lisnate krošnje, svojim tijelom reflektira difuzno svjetlo što ga odražava bjeličasta, sasušena, suncu izložena trava, izdvajajući se tako na tamnome fonu šumarka što se proteže u drugome planu (ili točnije: zapuštenoga voćnjaka, koji postepeno biva sve gušćim, da bi se na koncu stopio s gustom, tamom ispunjenom šumom). U sjetnom pogledu kojim ga djevojčica promatra, dječak prepoznaje njezino mirenje sa kobi što ju je zadesila. Njihov nijemi susret zbiva se u intenzivnoj, gotovo neprirodnoj tišini ranoga ljetnog poslijepodneva.

Prizor treći

Prenut neočekivanim zvučnim podražajem, dječak svoj pogled usmjerava nalijevo, k podnožju strme livade. Na razdaljini svega dvostrukoj od one između njega i djevojčice, on ugleda lik starijeg, pogrbljenog čovjeka, odjevenog u tamni šinjel. Prikladnije bi bilo reći: čovječuljka neprirodno malenoga u odnosu na stvarno perspektivno smanjenje. On se šepajući gega oslonjen na drvenu zapregu, koju kao da gura težinom svojega tijela, odmičući pri tome blagim usponom, brže no što bi bilo primjereno hromome čovjeku. Unatoč neobičnom smanjenju figure koja se time čini udaljenijom no što stvarno jest, dječak primjećuje cerek na licu starca. Cerek je međutim nečujan, budući da ga je nadglasalo resko cviljenje kola. Kako se čovjek i zaprega udaljuju, tako i neugodno cviljenje postaje sve tiše i tiše. Prizor je na koncu zastrt neprirodnim zatamnjenjem, poput filmskoga fade-outa. Čin odmicanja, iako se zbiva u vremenu, postepeno prelazi u sliku tjeskobnog mirovanja.