Robinson Jeffers sklonio se od ljudskog roda da bi živio u Bogu, ne baš u Bogu svojeg oca, protestantskog svećenika i profesora teologije, koji mu je u dječačkim danima priuštio izučavanje klasičnih jezika i literature u prestižnim europskim školama, više u onom thoreauovskom Bogu, izjednačenu s prirodom, podjednako sazdanu od zemlje, zraka, vatre, vode i praznine, i zapravo moglo bi se reći da se taj Robinson Jeffers sklonio od ljudskog roda da bi živio: za Thoreaua je samovanje u šumi bilo zgodan dvogodišnji eksperiment, iz kojeg će nastati Walden, te ukoliko se on, kako tvrdi Emerson, mladim ljudima koji su u njemu vidjeli životnog lučonošu obraćao svisoka, demonstrativno ističući njihovu ništavnost te prezrivo otklanjajući mogućnost produbljivanja poznanstva, utoliko je Jeffersa, kojem je osama postala kruh nasušni već nakon vjenčanja s družicom Unom, kad je na stjenovitoj kalifornijskoj obali, u Big Suru na poluotoku Monterey, regiji u kojoj će se nekih četvrt stoljeća kasnije nastaniti i Henry Miller, a nakon njega mnogi hipici i ostali mjesečari u potrazi za Indijom u američkom snu, prvo šegrtovao profesionalnom zidaru pri podizanju obiteljske kuće od kamena (Tor House), a kasnije pripadni vidikovac s radnom sobom (Hawk Tower) izgradio ipak potpuno samostalno, utoliko je, dakle, takva Jeffersa, premda u pisanju nije zazirao od slična tona, mnogo lakše zamisliti da se u susretu s idolatriji sklonom omladinom jednostavno okrene i ode svojim putem; u Tor Houseu odgojit će dva sina, dočekati supruginu smrt, zapisati valjda sve svoje važnije stihove, a u tim stihovima od gotovo samog će početka dosljedno pronositi spomenuti panteizam, ima tu i prilagođena Nietzschea, čovjek jest neka početna točka, predložak za ono što bi moglo biti, modla koju treba razbiti, ali dobro i zlo prvenstveno su vječna armatura općeljudske savjesti a tek potom kategorije pojedinih dogovornih morala, u tome Jeffers i ne pokušava odmaknuti se od očeva kršćanskog nauka: sokol i ostale grabljivice, koje kod Jeffersa nose oveću simboličku snagu, ne ubijaju iz zabave, i čovjeka valja adaktirati upravo zbog toga što u svojoj, u odnosu na životinjsku, tobože višoj svijesti, u kojoj ima izbora, suviše često bira biti rušitelj umjesto graditelj, jalovi rušitelj, onaj koji ruši rušenja radi, naporno je to zlo u svojoj predvidljivosti, koliko god bilo nužno za postojanje dobra, naporno i kad ti samo zapiški nogavicu, pa će idealistički ton iz prvih dviju zbirki, kao, uostalom, i rima, s godinama kopnjeti, i tko zna kako je zazivanje »O, ljudi, braćo moja!« iz Californians (1916.) moralo zvučati samom kasnijem Jeffersu, onom koji će već u trećoj knjizi (Tamar and Other Poems, 1924.) udariti s masakrom i incestom u slobodnom stihu, napose onom Jeffersu koji će čovjeka, sad u zazivanju »buduće djece«, žigosati kao bijedan zalogaj koji, ako ga se već mora voljeti, valja progutati s vinom, odnosno voljeti ga u Bogu, s tim da su taj Bog, je li, elementi i zvijeri, sa svojom noći i svojim danom, Jeffersu temelj čije će se vlastite filozofije nehumanizma (inhumanism) zaokružiti u poemi The Double Axe (1948.), prvom djelu objavljenu nakon Drugog svjetskog rata, knjizi koju mu tadašnja književna kritika neće oprostiti, ne toliko zbog sad već ozbiljna šurovanja s onim što se na prvi pogled može činiti kao mizantropija niti zbog mjestimična propovjedničkog praznorječja, koliko zbog neprianjanja uz ideale i herojsku pogibiju: pisati o poput Lazara uskrslu američkom veteranu koji dolazi uvesti reda u rodnu kuću, jer da ga je obitelj otjerala u ratnu strahotu, te u tom smislu usmrćuje majčina ljubavnika i vlastita oca, a onako usput proklinje vladu, crkvu i školstvo i na koncu završi u ljubavnom klinču s majkom – značilo je isprazniti crijeva na protekli Rat, samim tim i na Domovinu, ovjeriti američki izolacionizam koji se ionako često izjednačavao sa simpatiziranjem Hitlera; nehumanist negira antropocentričan svijet pa u takvu svijetu za nj i nema mjesta, on, kao razočarani humanist, nije anti- nego a- socijalan te ustežući se od ljubavi, mržnje i zavisti mizantropiju vidi kao mućak, naime čovjek je plemenit i divan zbog povezanosti s prirodom – narativnije Jeffersove poeme kameleonski se stapaju s krajobrazima, čitatelj gotovo može omirisati sol u kalifornijskom zapadnjaku, opipati golet uz ocean, pojedinci su po u njima prisutnim opisima uspijevali pronaći točne lokacije – a sposobnost za patnju omogućava mu i izvjesno dostojanstvo, samo što se ono, obloženo voljom za moć, nadaje kao neka vrst improviziranog tariguza, npr. smokvin list.