Mit o pobjedi božanskoga kralja Indre nad Vrtrom, demonskim zadušiteljem svjetskih voda, zauzima ključno mjesto u vedskom imaginariju. Pa ipak, iako se u rgvedskim himnama na svakom koraku o nj spotičemo, taj mit ne biva u njima nikad i doista ispričan, već za to moramo pričekati komentarske tekstove poznate kao brahmane. U egipatskoj mitologiji središnju ulogu igra mit o Ozirisovoj smrti i uskrsnuću, ali, još i jednom, u krilu matične kulture taj mit nikad nije u cijelosti pronađen i nalazimo ga tek u Grka Plutarha. Što to znači? Fenomen se rado objašnjava pretpostavkom da su se ti mitovi njihovoj djeci podrazumijevali. Ali, i opet, što to doista znači?

Ponajprije nam valja uočiti jednu važnu podudarnost: Vrtra je povremeno poistovjećivan s Ahijem, kozmičkom zmijom, životinjom neuređene tame koju svladava sila svjetlosti i sklada, a to će reći Indra, kao što Oziris ima brata Seta, koji s pramca noćne lađe sunčanoga boga Raa - a u sunce se ne može gledati, mit se ne može ispričati - probada kopljem tu istu zmiju, koja se sada zove Apep. Ali iz te podudarnosti izbija odmah i sraz: dosadašnji paralelizam Indre i Ozirisa biva ovdje narušen: Indra ubija Ahija, ali Apepa ne ubija Oziris, nego Set, koji nije samo Ozirisov brat, već i njegov ubojica! Indijska opreka Indra - Vrtra/Ahi ne samo da u Egiptu nije potvrđena, nego je upravo izvrnuta: ProtuOziris - Apep. Ako to još uvijek uopće jest isti mit, predaja ga očito ne sriče, bez obzira na to je li obojen u bijelo ili crno. A to, govore nam slikari, zapravo i nisu boje.

U slučaju da je nekom promaknulo: dok u Indiji načelo svjetla krši načelo tame, u Egiptu načelo tame biva skršeno Setom, tek drugačijom inačicom tog istog načela tame. Koliko je egipatski scenarij izniman možemo se uvjeriti provjerom drugih mitologija, koje, sasvim očekivano, listom potvrđuju vedsku: u Sumerana Ninurta, katkad također sunčano božanstvo, odnosi pobjedu nad Asagom ("glava mu se, kao zmiji, razvali zemljom"), Hetiti su analogan događaj ovjekovječili novogodišnjim blagdanom Purulli, Jahve se bori protiv Levijatana i Tanina (ako bi netko ove radije preveo kao zmajeve, nego kao zmije, neka zna da zmaj i etimološki i nije no muška zmija), olimpski bozi potpomognuti polubožanskim Heraklom pobjeđuju zmijolike Gigante, a svojim čudotvornim maljem Miölnirom kozmičku zmiju gnječi i skandinavski gromovnik Thor. Slavenski Perun tuče zmajevitog Velesa. I u Knjizi otkrivenja "Mihael" sa svojim anđelima vodi rat protiv velikoga Zmaja, stare "Zmije" koja se zove "đavao". Jedino u Egiptu svoj navaljuje na svoga! I doista, u Egiptu Set vremenom jest poistovjećen s Apepom, što i opet potvrđuju Grci, koji su u Setu stali prepoznavati svog Tifona, "oca svih čudovišta", sa stotinu zmajevskih glava, ili pak zmajevskih glava umjesto prstiju na rukama, a i donja mu je polovica tijela bila zapravo golema guja koja mu je, ispružena, sezala do tjemena. Zmija na zmiju nasrnula!

Fenomen egipatskog izuzetka mnogi objašnjavaju postupnom demonizacijom Seta, što mnogi među takvima najradije smještaju u razdoblje perzijske najezde na nilsku zemlju. To je vrlo zgodno objašnjenje: s Perzijancima je u Egipat stigao i zoroastrizam, koji, kao i povijesno kršćanstvo i svaka druga dualistička religija, problem tamne polovice svijeta jednostavno razrješava ontološkom polarizacijom svjetla i tame te radikalizacijom potonje u samosvojno, po mogućnosti i poosobljeno načelo zla. Set tako u početku nije bio nikakav zli bog, već utjelovljenje nasušnih nasuprotnih sila, opravdavanje čijeg postojanja zahtijeva tankoćutnijeg poklonika. Ako je uz određeni napor još i moguće razumjeti kako to prvotni Set ubija zmiju kaosa, iz kasnije perspektive njegove personifikacije tog istog kaosa takvo što odista postaje nemoguće pa govorimo o egipatskom paradoksu, izuzetku, apsurdu.

Ali, još i jednom, što to doista znači?

Ako nam je, kao što smo započeli, i dalje stalo do paralelizma s mitom o Indri i Vrtri, moramo se s razlika, ma kako površnih i ma kako dubinskih, vratiti sličnostima: tom središnjem vedskom mitu odgovara po veličini i ulozi egipatski mit o Ozirisovoj smrti i uskrsnuću. Vrtrino prikraćivanje voda - shvatili ih kao kiše, rijeke ili što već - prijeti smrću i samih nebesnika, dakle i glavara im Indre, kao što pobjeda nad Vrtrom i njima donosi svojevrsno uskrsnuće (bogovima trebaju ljudi, njihove molitve i žrtve, a ljudima, molitvama i žrtvama treba voda). Tu se krećemo stopama mita o Ozirisu.

Lako bi sad bilo i zaključiti da je egipatski slučaj još jedan svijetli primjer istine da je bog tame i bog zla u konačnici isti bog kao njemu naizgled nasuprotni (bio bi to onda i još jedan tamni primjer te istine!). Set i jest prikazivan kako zajedno s Horusom, Ozirisovim sinom, kruni nove faraone (predstavljene u tekstovima kao spoj njih dvojice), nerijetko i sam s glavom sokola, baš kao i Horus. Egipatske kraljice isprva jesu nosile naslov One Koja Vidi Horusa I Seta. U konačnici se i stalo štovati dvojno božanstvo Horus-Set. Lako bi bilo zaključiti da je egipatski slučaj još jedan primjer nužne relativizacije svega što i jest relativno, primjer šutnje o onome o čemu je i nemoguće govoriti, šutnje o apsolutnom.

Ali, konačno, što doista, doista znači prešućivanje mita koji podupire svekoliko zdanje dviju uljudbi koje o tom mitu, pak, iskonski šute?

Ubivši Vrtru, Indra je oslobodio vode te na taj način najdoslovnije ostavio Vrtru na suhom. Horus je osvetio oca te njegovog ubojicu Seta zauvijek prognao u pustinju, zemlju suhoće. Ali, opčinjeni ubojicom odlutali smo od žrtve, a središnji egipatski mit posvećen je upravo njoj. Njoj kojoj smo sada bliže nego ikad.

Mrtvog Ozirisa pronašla je u kovčegu u koji ga Set bijaše smjestio Izida, Ozirisova supruga, i sestra Ozirisova. S njegovim lešem zače ona Horusa! To neodoljivo podsjeća na ašvamedhu, veliku konjsku žrtvu u drevnoj Indiji, pri kojoj je kraljica spavala sa žrtvovanim konjem. Konj ovdje očito sažima svu krepčinu svemira, a kraljičinim općenjem s utjelovljenjem te krepčine ova se u obliku simboličnog potomka prenosi na kralja, koji time svoju snagu ne samo uveličava, nego i proteže do krajnjih granica jer se konjska žrtva prinosila upravo u trenutku kad bi se vladar osjetio zrelim da se zakralji kao obdržavatelj čitavoga svijeta. Nije od toga daleko ni Izida. Već i samo njeno ime znači prijestolje, u obliku kojeg joj je i ukras na glavi, pa faraona po svemu sudeći možemo doživjeti kao Izidino dijete. A njega i jesu držali utjelovljenjem Horusa na zemlji, baš kao što je mrtav faraon bio još jedno preutjelovljenje Ozirisa. Veza je u Indiji manje vidljiva, što znači jedino da je treba bolje potražiti. Jedna je od riječi za kralja tako i manuđendra, što će reći Indra među potomstvom Manua, koji je sam Čovjek. Jasno je da svaki kralj, ako svoju zadaću shvaća iole ozbiljno, sebe mora promatrati kao novog Indrinog predstavnika, koji će održati živom njegovu vječitu borbu protiv vječitoga Vrtre, a snagu za taj kozmički pothvat udahnula mu je njegova ženska polovica, sparivši se s konjem, za kojeg iz drugih staroindijskih izvora znamo da je bio doživljavan kao oličenje same stvorevine. Spolnim činom s mrtvim muškim Ozirisom ženska Izida izmamljuje iz svoga tijela Horusa te Ozirisa (zapravo baš kroz Horusa) oživljava. Spolnim činom s mrtvim mužjakom konja, simbola svemira, ženska kraljica upija i predaje taj svemir na daljnje čuvanje svome kralju, zraci Indrinoj.

Iz jezgrenog mita kako vedskog tako i egipatskog dade se tako izlučiti čin nekrofiličan. Ali mit se ne prešućuje zato što bi nekrofilija bila nemoralna boleština pa bi ga se njegova kultura sramila. Mit pojma nema o ćudoređu. Ako nekrofilija uopće jest presudan zajednički nazivnik dvaju mitova, protumačiti je valja drugačije.

Još i jednom, značenja riječi ne valja nam izvoditi iz njihovih referenata, iz stvari s kojima ih povezujemo, nego iz njih samih. Iz riječi. Tako i nekrofilija tek u posrednom, drugotnom, krajnje upotrebnom i sasma vulgarnom smislu može označavati psihopatološku seksualnu privučenost lešu, dok joj prvenstveno značenje može biti jedino nekro-filija, mrtvo-ljublje: ljubav prema mrtvima. Nema ničeg lošeg u ljubavi prema pokojnicima. Dapače. Neke su kulture napravile od nje cijeli jedan kult. Egipatska i indijska, na primjer. Prva balzamiranjem njihovih tijela. Druga žrtvovanjem njihovim dušama. U okvirima mitskog jezika, spolni čin s lešom samo je najživlji mogući iskaz takve ljubavi.

Jedinstvenim mrtvoljubnim činom drevni su Egipćani i Indijci saželi sve svoje prošle i buduće mrtvace, sve mrtvo svemira, i vratili ga u život. Snošajem je smrt postala podnošljiva. Ali i još puno više od toga: načelo tame, smrti, tanatos, neutralizirano je seksualnim sjedinjenjem, tim vrhunskim očitovanjem erosa, nasuprotnog načela života i svjetla. Ona su njime izjednačena. Takvim jednačenjem silno je produbljena ranije već natuknuta relativizacija dobra i zla kroz približavanje Seta i Ozirisa, odnosno kroz inače zbunjujuće poistovjećenje Seta i Indre. Sad se uistinu nalazimo u zemlji čiji istok i zapad povezuje jedno te isto sunce. Ako su ona dva mita zapravo izvrnuta u odnosu jedan prema drugom, pa jednom umire svijetli Oziris, a drugi put tamni Vrtra, to sad vidimo tek kao sjenu bačenu čas s jedne, čas s druge strane svijeta, sjene koja bačena s istoka najavljuje uzlaz života, a bačena sa zapada njegov zalaz. I to je sve. Mitovi nam ne pripovijedaju jeftine priče o dobru i zlu. Indra jest smrskao Vrtru, ali je onda to umorstvo pred silama svemira morao i okajati - on, kralj bogova! - jer je i Vrtra bio brahman, pripadnik najplemenitijega roda. Niti bogoslovi ne kriju da je Isus Krist često prikazivan kao zmija. Uskrsava se samo trenjem o svlak smrti.

Kraljica siđe u raku, legne kraj konja pa položi na hladni ud kozmičkoga bića ruku ražarenu od žudnje. Zažudi da s kozmosom svojim kraljem ponovno narodi zime i ljeta, i u njima nastanke i nestanke nebrojene, poplave i suše, zmajeve i bogove, ljubavi i mržnje. I ona primi u se kozmos, u toj grobnici, rodnici svijeta.