“Gledam sa svih strana, i vidim samo tamu."

Počinjem tim navodom iz Pascala (Pensées 229) jer nemam namjeru iznositi neprijeporne istine ni braniti mišljenja. Vidim situaciju koja – kao što Pascal piše u sljedećoj rečenici – "pruža razlog samo za sumnju i zebnju". 

Zatraživši moje mišljenje o danas proslavljenom "Pismu generala", Unheardov Will Loyd ispravno primjećuje: "Ono najnevjerojatnije u buci koja se digla oko toga jest činjenica da je toliko malo ljudi dovelo u pitanje premisu pisma – da je Francuska na rubu propasti." 

To je doista iznenađujuće. Zašto Francuska? Zašto Francuska a ne neka druga europska zemlja, kad se čini da se i druge nalaze u više-manje istoj situaciji ili im je čak i gore? 

Odmah na početku priznajem da nemam odgovor na taj misterij (iako dobro poznam Francusku i Francuz sam). Pokušat ću se kloniti mutne "psihologije nacija" i sličnog, ali to će biti teško. 

S gledišta islamskog terorizma, istina je da je Francuska neko vrijeme bila osobito na meti ISIS-a, jer je on smatrao (ne bez razloga) da ih je Francuska napala intervenirajući u Siriji i Iraku. Ali to je stvar prošlosti, i ako pogledamo zadnja desetljeća vidimo da su Velika Britanija, Španjolska, Belgija i, u manjoj mjeri, Njemačka također bile prizorišta ubojitih terorističkih napada. Zapravo, bilo bi teško naći zemlju u svijetu koja je bila potpuno pošteđena islamističkog nasilja. 

Haraju li doista zločin i nasilje, vezani za drogu ili druge vrste, Francuskom više nego drugim europskim zemljama? Ne znam, ali malo bi me začudilo da je tako: u tom slučaju, francuski bi novinari bez sumnje naglasili tu činjenicu.  

U Francuskoj postoji neko neuhvatljivo i sveprisutno ozračje samokažnjavanja – nešto što lebdi u zraku poput plina. Stranac koji boravi u Francuskoj i gleda televiziju ne može ne primijetiti opsesiju koja vlada među njenim voditeljima, novinarima, ekonomistima, sociolozima i odabranim specijalistima: one i oni provode većinu svog vremena u eteru uspoređujući Francusku s drugim europskim zemljama, redovito s ciljem da omalovaže Francusku. 

Općenito, dovoljno je spomenuti Njemačku; ali Njemačka ponekad nema baš tako dobar skor pa se usporedba radi sa Skandinavijom, Nizozemskom i, rjeđe, Britanijom. O čemu se god radilo, uvijek je naravno moguće naći zemlju koja je bolja od nas; ali takvo krajnje uživanje u mazohizmu je začuđujuće. 

To je samo detalj. Daleko važnija tema, budući da nije samo simptom propasti nego propast sama – propast u samoj svojoj biti – jest, jasno, demografija. U zadnje vrijeme političari i komentatori uznemirili su se kad su saznali da je "sintetički pokazatelj plodnosti" (to jest, broj djece po ženi) u Francuskoj pao na 1,8. 

Ta bi brojka bila san snova za zemlje Južne Europe: za Italiju, Španjolsku, Portugal, Grčku, gdje je stopa 1,3. Još gore je u Aziji, u dalekim ali tehnološki naprednim dijelovima svijeta koji općenito uživaju veliko divljenje. Stopa Singapura i Tajvana je 1,2. 

Južna Koreja ima samo 1,1. Ta je zemlja u opasnosti izgubiti desetinu svog stanovništva do 2050.; ako se taj trend nastavi, ona će imati samo jednu mogućnost opstanka: pripojenje Sjevernoj Koreji, koja ima 1,9. Šalim se, ali ne pretjerujem.   

Sa stopom od 1,4 Japanci i nisu tako loši, što je iznenađujuće, budući da većina zabavnih vijesti o padajućim stopama rođenih dolazi iz Japana. Te su vijesti toliko sulude da ih oklijevam ovdje navesti (ali nevjerojatno je ponekad istinito):  

• Izgleda da su stari ljudi toliko brojni u Japanu da im zemlja više nije sposobna pružiti smještaj, pa su oni prisiljeni nalaziti načine da prekrše zakon kako bi našli smještaj u zatvorima. 
• Japanska vlada navodno emitira pornografske sadržaje u udarnom terminu na javnoj televiziji kako bi pobudila seksualne nagone u japanskih parova. Na kraju krajeva, jebanje može rezultirati pokojim djetetom. 

U Francuskoj, očito je da nismo spali na tu razinu, barem ne potpuno. Ali francuska opsjednutost idejom propasti nipošto nije nova. Jean-Jacques Rousseau negdje tvrdi (ili je to Voltaire? nemam volje provjeriti, to su jako dosadni pisci i jedan i drugi. Ali sigurno je jedan od njih) da ćemo prije ili kasnije biti – ali izvjesno je – porobljeni od Kineza.

Francuska me ponekad podsjeća na hipohondričnog starca koji se stalno žali na zdravlje; jednog od onih koji stalno govore kako im je, ovaj put, stvarno kucnuo čas. Na to im ljudi obično sarkastično kažu: "Ma dajte, još ćete vi nadživjeti sve nas."  

Sjedinjene Američke Države, nasuprot tome, uzdignule su, izgleda, optimizam u glavno životno načelo. To je veoma upitan stav. Kada Joe Biden tvrdi da je "Amerika spremna ponovo stati na čelo svijeta" (i opet, nemam volje provjeriti točan citat; Biden je čak još dosadniji od Voltairea), odmah to interpretiram na sljedeći način: 

• Amerika će ubrzo pokrenuti novi rat; 
• Kao i uvijek, nakraju će se ponijeti kao zadnje đubre;
• Potratit će gomilu novca, podjarujući gotovo sveopću mržnju koje je predmetom; to će omogućiti Kini da ojača svoju poziciju. 

Ne, ono s čime imamo posla ustvari nije "francusko samoubojstvo" – referirajući se na naslov knjige Erica Zemmoura – nego zapadno samoubojstvo ili, točnije, samoubojstvo moderniteta, budući da azijske zemlje nisu pošteđene. Ono što je specifično, autentično francusko svijest je o tome samoubojstvu. Ali pristanemo li načas staviti na stranu posebni slučaj Francuske (što bi bilo uputno), zaključak postaje kristalno jasan: neizbježna posljedica onoga što nazivamo napretkom (na svim razinama, ekonomskoj, političkoj, znanstvenoj, tehnološkoj) jest samouništenje. 

Odbijajući sve oblike imigracije, azijske zemlje su se odlučile za jednostavno samoubojstvo, bez komplikacija i nereda. Zemlje Južne Europe u istoj su situaciji, no pitanje je jesu li je svjesno odabrale. Istina je da migranti pritječu u Italiju, Španjolsku i Grčku – ali oni su ondje samo u prolazu, i ne pomažu poboljšati demografski status, iako su žene tih zemalja često vrlo poželjne. Ne, migranti su neodoljivo privučeni najvećim i najmasnijim sirevima, zemljama Sjeverne Europe.  

Trebao bih uzgredice spomenuti ljevičarsko/progresističko/humanističko mišljenje: nemamo posla sa samoubojstvom nego s preporodom. Etnički sastav je, dakako, promijenjen, ali u biti sve ostaje nepromijenjeno: naša republika (ili prije, u Europi, nadasve naša monarhija), naša kultura, naše vrednote, naša "vladavina zakona", sve te stvari. I dalje izgleda ima nekih koji brane to mišljenje (iako su sve rjeđi). 

S druge strane, 45 % Francuza koji vjeruju u iminentni građanski rat time pridonose (na gotovo sladak način) zaključku da je Francuska i dalje nacija hvalisavaca. Hoće li Francuzi dignuti oružje da obrane svoju religiju? Već dosta dugo nisu imali nikakvu religiju; a što se tiče njihove nekadašnje religije, to je religija u kojoj se pruža vrat mesarevu nožu.  

Hoće li to biti rat poduzet u obranu njihove kulture, njihova načina života, njihova vrijednosnog sustava? O čemu točno govorimo? I u slučaju da to postoji, je li to vrijedno borbe? Ima li doista naša "civilizacija" još išta na što može biti ponosna? 

Čini mi se da je Europa na raskrsnici. Čitanje Pascala mi mnogo pomaže: no, kao i on, i ja vidim "samo razlog za sumnju i zebnju".