Tvrdnja da je "demokracija" postala riječ prilično maglovita značenja, nešto na što se pozivaju ljudi, društva, pokreti i stranke najrazličitijih i često oprečnih stavova, zacijelo je truizam. Postoji, osobito u Francuskoj, već čitavo mnoštvo uvaženih stručnjaka koji su ukazali na to, podrobno ispitali uzroke te pojave i razmotrili je u svim njezinim aspektima. Tako Jacques Rancière već desetljećima pokazuje u kojoj se mjeri s pojmom demokracije odavna progresivno povezuje nešto što nema nikakve veze s njim, ili mu je čak neprijateljsko, kao što su na primjer parlamentarni sustav ili liberalna ekonomija. Njegov kolega Alain Badiou, pak, tijekom istih desetljeća pokazuje, ništa manje uvjerljivo, u kojoj je mjeri i na koji način pozivanje na demokraciju s vremenom postalo strategijom onih koji to čine da prikriju potpunu besadržajnost tog pojma.

Bilo kako bilo, i što se god mislilo o kritikama stručnjaka, bjelodano je za svakog tko na to obrati pažnju da "demokracija" postaje – ako već nije postala – jedna od onih "plastičnih riječi", kako ih je nazvao njemački lingvist Uwe Pörksen, čije se značenje može, poput lego kockica, preslagivati već kako se komu svidi i kao takvo upotrebljavati u raznolike i divergentne svrhe. Ako je ta bjelodanost truizam, razlog zbog kojeg se čini da ju je usprkos svemu potrebno ponovo istaknuti činjenica je, također dosta bjelodana s obzirom na cjelokupno današnje medijsko ozračje, da takovrsnim truizmima ozbiljno prijeti zaborav te da, zbog toga, postaje čak urgentno na njih podsjećati, ponekad i samo kako bi se sačuvala zdrava pamet.

To može izgledati kao retoričko pretjerivanje. I vjerojatno bi i bilo da, i opet, stvarnost nije mnogo gora nego što se pretpostavlja. Jer općenito se pretpostavlja, pa i nesvjesno, jedno od sljedećega: ili da usprkos svim izopačenjima demokracija ima određeno, dohvatljivo značenje i tvori "neupitnu tekovinu i temelj svjetske civilizacije", ili da je moguća kritika demokracije koja će pružiti alternativu njoj ostvarivu ne samo u knjigama i programima intelektualaca nego i u konkretnim društvima. No, istina glasi da ni jedna od tih pretpostavki nije točna. Što se tiče prve, nju pobija stvarnost potpunog neuspjeha režima koji nazivaju sebe demokratskima da pruže iole zajednički pojam demokracije, kao i, paralelno i komplementarno toj prvoj stvarnosti, stvarnost azijskih ekonomija i politika, koje na drugi način dovode u pitanje univerzalnu relevantnost demokracije. Što se tiče druge pretpostavke, nju najočevidnije pobija stvarnost današnjeg stanja humanističkih znanosti, koje su postale nesposobne pružiti bilo kakvu kritiku koja bi imala imalo konkretnijeg odjeka u društvu (tu, jasno, valja ubrojiti i filozofiju, koja se većinom pretvorila u neku "retro-otkačenu" varijantu humanističke znanosti). Da bi se u to uvjerilo, dovoljno je pogledati što se događa s demokracijom u Sjedinjenim Državama. 

To da je ta pretužna zemlja doista sveopći model, primjer i nadahnitelj demokracije u svakom smislu, pa onda i u ovom o kojem je ovdje riječ, još je jedan od onih truizama. I kao i oni, i on je već u opasnosti biti dobrano zamračen medijskom bukom (koje su buke intelektualci, ovdje, tamo i posvuda, po svojem običaju načešće samo amplifikatori). Uglavnom, ta pretužna zemlja i opet se u najvećoj mjeri otkriva kao poprište na kojem se vodi konačna Bitka za Demokraciju, isti onaj povijesni demokratski Armagedon koji je ona bila, kao što se svi slažu, od samoga početka. Zbog tog razloga Amerikanci u jednom imaju prednost pred svim drugim narodima "Zapada" – naime u pitanju identiteta. Unatoč svoj poslovičnoj raznolikosti, u Sjedinjenim Državama svi su demokrati. Između bivanja Amerikancem i bivanja demokratom postoji, ako se tako može reći, ontološka korelacija. Zato je ondje politička borba uvijek, pa i sada, u biti sukob između dvaju shvaćanja demokracije. Ono što američki lijevi i američki desni, Demokrati i Republikanci, čine je zapravo to da se međusobno optužuju da nisu pravi demokrati i da ugrožavaju demokraciju. Jedni prigovaraju drugima da im žele oduzeti određeni niz vrednota na kojima, kako su uvjereni, počiva demokratsko uređenje, jedino legitimno. Za jedne je to sloboda da posluju i bogate se po svojoj volji, pa i ako to podrazumijeva uništenje drugih kultura i okoliša, ili slobodu da pozivaju na linč pripadnika drugih nacija, vjerskih skupina ili rasa; za druge to su prava da žive po vlastitom nahođenju i uživaju blagodati društva koje preziru te omoguće takav život što većem broju ljudi, pa i ako ta prava podrazumijevaju pravo na beskrupulozno ispiranje istomišljeničkih mozgova, blaćenje neistomišljenikâ, zataškavanje istine i laganje radi viših ciljeva ili uživanje opojnih tvari; za jedne su to vrednote mitizirane nacije, za druge vrednote mitskog internacionalizma; za jedne su to ideali države blagostanja, za druge ideali besklasnog društva. Ali sve su te vrednote uvijek neprijeporno demokratske, i upravo je to razlog zbog kojeg je rat za njih nužno rat do istrebljenja. I zato Europa, kolijevka demokratske ideje, pred tim prizorom svoga velikog i omiljenog Čeda, ispunjenja svih svojih želja, više ne može drugo doli žmirkati očima što su previše toga vidjele i, glasom koji već neko vrijeme podsjeća na hropac umirućeg, pozivati na mir i slogu.

Da, to su sve truizmi, ali već je mnogima jasno i mnogi se slažu da na njih valja barem podsjetiti prije no što se počne "ozbiljno" govoriti o demokraciji. Zašto se onda to toliko rijetko čini? Odgovor na to pitanje premašuje okvire ovog napisa, a i kompetencije njegovog pisca. Ali odvažit ću se navesti dva elementa za koja mi se čini da su u tome pogledu ključni. Oni su bitno povezani, i oba imaju veze sa zazorom, sasma ljudskim, pred poniženjem. Prvi je činjenica da i oni koji brane i oni koji napadaju demokraciju imaju ili suviše visoko ili suviše nisko mišljenje o njoj i, jedni kao i drugi, suviše visoko mišljenje o sebi. Oni koji je napadaju smatraju, pogrešno, da je ona nešto nadmašivo, u najboljem slučaju stadij na putu, i da mogu ponuditi nešto bolje od nje; oni koji je brane uvjereni su, pogrešno, da je ona ideal kojem treba težiti zato što je bogomdani Apsolut, a ne ponajprije zato što su pali, zajedno sa svima drugima, na toliko niske grane da više nemaju težiti ni za čim drugim. Drugi element je poteškoća suočavanja sa zastrašujućom mogućnosti, od koje naši umovi nagonski uzmiču ali koja više nije posve nezamisliva, da se demokracija nakraju pokaže samo posljednjom velikom idejom, posljednjim velikim snom jedne civilizacije na zalazu.