Moja jedina uspomena na osnovnoškolski posjet tvornici stakla isparava u užareni kadar koji se razvlači na sve strane (doista, nemalo nalik na usijanu staklenu smjesu koja se pod ljudskim dahom uvija i nadima). 

Nedavni moj ponovljeni posjet bio je stoga tim djevičanskiji. Najviše me podsjetio na posjet paklu. (Razumije se, ja u paklu nisam nikad bio, ali svaki normalan čovjek instinktivno osjeća ključne obrise toga svijeta, a Sartre je naivniji no inače kad vjeruje da je pakao drugi ljudi. Jasno, pakao sam ja sam.) Stiješnjen između peći i preša čije su se temperature razlikovale stotinama stupnjeva, dovoljnih da i vanjski zrak učine jedva podnošljivim (rečeno mi je da bi u prošlosti radnici katkad i pali u nesvijest), prignječen plamenovima koji nisu sukljali tek iz bremera, nego i sa zidova, kao nekakve potmule baklje, zgromljen posvudašnjim kloparanjem, zavijanjem, stenjanjem, zujem i brujem nisam se prestajao osvrtati na sve strane u iščekivanju odakle će konačno došetati i sam Vrag. Pogon nikad ne prestaje raditi, baš kao ni pakao. U središnjoj peći plamenovi se razgaraju danju i noću. Tek, svakih pet godina, kako se potroši, rasture nju do temelja i na njenom mjestu podignu novu. Novu staru. Istu, vječnu peć. 

To je dakle bio ugođajni okvir u koji se ucijepio središnji prizor toga svijeta: puhači stakla (jedini ljudski likovi preživjeli sred onog mog zamućenog i razvučenog dječjeg kadra). Taj se prizor, kazaše mi također, svih posjetilaca dojmi najjače, i to je skroz razumljivo. Čovjek izvlači iz peći rumenu masu u koju nije lako ni gledati pa s druge strane cijevi staje u nju puhati, duhati, duhati i puhati, pod njegovim dahom masa podrhtava i raste, pa je čovjek polaže na utor kroz koji je brzim okretajima provlači i oblikuje, tanji, brusi, a iskre lete, unatoč navlaženom utoru, da bi onda tu masu okomito uložio u kalup koji se pod njim zaklopi, nastavio je izvlačiti te konačno, kad se tajanstveni kalup opet otvori, izvukao iz nje gotovu, sad vidljivo staklenu posudu, odozdo zdepastu, odozgo izvijenu. 

To se, da istaknem još jednom, svakog posjetioca najsnažnije dojmi. A dojmi ga se najsnažnije jer je nemoguć čovjek čije je mitopoetsko biće baš sasvim odumrlo. Što je pak to biće u pojedinom posjetiocu odumrlo manje, tim će jasnije on osvijestiti i zašto ga se prizor toliko dojmio. Kolike dubine leže u svjedočenju svakodnevnom proizvođenju jednog baš svakodnevnog materijala!

Čovjeku zdravog mitopoetskoga bića puhač stakla očito je utjelovljenje demijurga, boga tvorca. Takav čovjek jednostavno ne zna odakle početi u tumačenju ovdje predočene slike. Čovjek – a on je, ne zaboravimo to nikad, slika i prilika Božja – u bezličnu masu uvodi oblik – a to će reći da kaos prevodi u kozmos – silom ne samo ruku – kako to čini i Bog kao lončar, tkalac ili kolar – nego i untarnjeg daha – koji je sam dah/duh Božji (te su dvije riječi podrijetlom srodne a upotrebom nekoć i nemalo međuzamjenive) – i vanjskog ognja – te toliko fascinantne sile i stvaranja i razaranja istovremeno. Čovjeku postaje bjelodanijim no ikad posvudašnje zaziranje od kovača i svih majstora koji šuruju s ognjem. Takvi su pozivi sakralni, u izvornom značenju latinskog sacer. Oni su hijeratični − i opet, u izvornom značenju grčkog hieros. U značenju koje se danas najradije prati kroz polinezijski izraz mana, a koji sveto doživljava kao punu, dvopolnu zbilju, neosakaćenu na njenu poželjniju polovicu. Oni barataju iskonskim silama te ih ta punina na zemlji i čini dvoznačnima: istovremeno su prljavi, jer se bave izvlačenjem tvari iz utrobe zemlje i njihovom obradom s pomoću počela također povezanog s utrobom zemaljskom (a koja u kršćanskoj interpretaciji vonja osobito neugodno, sumporno), i čisti, jer njihov rad upravo prenapadno izgleda kao dramsko prikazanje rada Božjeg (sjetite se samo svih onih kovača među bogovima), što, u kršćanskoj interpretaciji, i opet međutim izgleda prvenstveno kao zazorno oponašanje Boga, majmuniranje. A znamo da je upravo Vrag simia Dei, majmun Božji. U prisutnosti puhača stakla osjećamo da prisustvujemo nečem mitskom, nečem numinoznom i arhetipskom. Osjećamo da je to samo prispodoba. Signal. Figura. Da promatramo sveti igrokaz. A to što puhač stakla o tome ne zna ništa – ništa ne mijenja. (Štoviše, blažena neupućenost puhačeva unosi u mirakul neku osobitu vjerodostojnost, neusiljenost, prirodnost – puhač nalikuje tako janjetu, čiju žrtvenu čistoću utemeljuje i njegovo neznanje – naravnost koja samo dodatno raspiruje sličnost sa spontanim stvaranjem demijurgovim.)

Sačuvanije mitopoetsko biće ide sad i korak dalje. Kao i pred kovačem, duša silovito reagira na susret oči u oči s praiskonskom združenošću vatre i vode. Užareni predmet koji se, baš takav, sav rumen i zadimljen, škropi vodom ili čak u nju uranja snažno djeluje na dušu i slikovitom doslovnošću utiskuje u nju pouku o mirenju i jedinstvu opreka, bila duša svega toga svjesna ili ne. Istovrsno otajstvo nagonski prepoznaje makar još koliko-toliko zdrava duša i u vjenčanju, u kojem se muško načelo (i polovica bitka) spaja sa ženskim načelom (drugom polovicom). Nevjesta, nimfa, nymphe, korijen svoje riječi dijeli s oblakom, nube, i maglom, nebula, jer je svima njima svojstvena zakrivenost, nebh, pa ne čudi što nevjesti glava ostaje nevidljiva pod velom (ma koliko on simbolizirao i smrt djevice pod njim). Na kraju krajeva, istog su korijena i nuptiae, svadba. Rimski obred spaja žensku vodu i mušku vatru: nevjesta se škropi, pale se baklje. Misterij objedinjavanja muškog i ženskog, ponovnog lijepljenja raspalih polovica, odigrava se tako sred međudjelovanja vatre i vode, sred isparenja i maglice prakaosa, iz kojih će se pomoliti uređeni kozmos. Baš kao u kovačnici, ili staklari. (Kovač, ili puhač stakla, nosi u sebi mudrost za koju on, doista, ne mora ni znati, ali čiji jezičci nužno proplamsavaju makar kroz poneki pokret, riječ, uzdah, kroz opći stav, kako tjelesni tako i duševni i duhovni. Ta mudrost još je jedna od nezamjenjivih vrijednosti koje nepovratno nestaju uništavanjem zanata industrijskim, automatiziranim, a to će reći anorganskim, raščovječenim, obesmislenim i protuvizionarskim načinom proizvodnje.) Majstor, meštar, svojom se radionicom, tom pozornicom svoje bogolike igre, uistinu kreće kao kozmički učitelj, magister, kao master, gospodar kozmosa.

Otud i jedna od najvećih sablazni jezika kojim pišem i dišem, nelagodnost pred kojom, priznajem, najradije zatvaram oči i zapušujem uši: vatra je ženskog roda. Do vizije da sunce nekima može biti muško, a mjesec žensko, ne obratno, dozreo sam poodavno. Ali da bi vatra mogla biti ženska – to prihvatiti neću nikad i nikad neće to moći prihvatiti nitko u kome još tinja iskra praplamena! Čini se da su u tome svoje prste imali vlaški pastiri. U albanskom je vatra vatre (vatrę), i ženskog roda. Ali pastiri su normalni ljudi, zaboga. Oni vatru pale svake večeri, a i češće. Kako to cijeli jedan pastirski narod može ostati slijep za preočitu činjenicu da vatra plamti plamenovima muškim, da je ekspanzivna i agresivna, da žari i pali, da je suha − ostaje mi potpuno nejasno. Kako god, još 1728. talijanski isusovac Ardelio della Bella u svom Talijansko-latinsko-ilirskom rječniku normalno navodi oganj (ògagn) za svaki talijanski fuoco (ili foco). Za vatru (ili, kako on dočarava kratki samoglasnik, vattra) kratko i jasno kaže da je vulgarizam, pučki oblik (parola usata), ne posvećeni. Odakle pak takva riječ baš puku, pitanje je kojim bi se doista valjalo ozbiljno pozabaviti.

 Voda nije takva. Voda je vlažna, meka, podatna. Ona prima. U pečenju oganj prodire u hranu. U kuhanju hrana upija vodu. Pročišćuju i oganj i voda (sanskrtsko pavana, "čistilo", može označavati bilo jedno bilo drugo!). Ali spaljivanjem element prodire u biće, dok se utapanjem nad njim zaklapa. Voda je pasivno počelo koje teži sve iznova utopiti u prastanje nerazlučenosti. Oganj je aktivno počelo koje svaki oblik nastoji što temeljitije razgraditi i svesti na pepeo: bezličnu, nadličnu tvar, koja se dalje ne preobražava.

Na još višoj razini duša artikulira sve to ovako. Iako nema sumnje da stalna zagledanost u rijeku, jezero ili, pogotovo, more može privesti mudrosti, veća je vjerojatnost da će završiti zatupljenošću. Voda tupi pogled. Zagledanosti u oganj, pak, slijedi samo prosvjetljenje (zapazite već to svjetlo u prosvjetljenju!). Jedan od najpouzdanijih simptoma duševne deformiranosti jest neopčaranost sjajnim, žarkim, pucketavim ognjem. Onaj tko čovjeku zagledanom u plamen predbacuje lijenost ili čak bolesnu fascinaciju ne kaže ništa o duši takvog čovjeka, a štošta o duši vlastitoj. Piromanija je tek zanesenost ognjem koja se otela uzdama više svijesti. Zanesenost koja prerasta u ponesenost na djelo, veliko djelo pretvaranja čitavog kozmosa u čisti plamen. To je doslovno shvaćanje Buddhine mudrosti da svijet gori, Heraklitove da sve jest oganj, i materijaliziranje te mudrosti, da postane svima vidljiva (kao da je mudrost vidljiva). 

Zagledanost u oganj može dovesti samo do prosvjetljenja, rekoh. Ali ne i obuhvatnog. Obuhvatnog, totalnog prosvjetljenja nema bez mudrosti vode. Sam, čisti oganj dovodi prosvjetljenje do usijanja, kad se čini da su obasjani cijela zemlja i cijelo nebo, ali toj nagloj eksploziji slijedi podjednako nagla implozija, kao kod detonacije nuklearne bombe. Zaslijepljen sjajem šibice zapaljene pred samim očima čovjek više ne vidi svu tamu šibici za leđima. A onda se šibica ugasi. Oganj, jer toliko mnogo može dati, toliko mnogo može i uzeti. Nemoguće je toliko dobiti od zagledanosti u vodu koliko je moguće od zagledanosti u oganj. Ali zato je od prve nemoguće toliko i izgubiti. Ne postoje hidromani. Samo piromani. To su oni koji su krenuli putem za koji im noge nisu bile dorasle. Putem ničeanskog sažizanja kora, ljuski i lupina, stizanja do jezgre, i nemoći da se sjaj jezgre podnese. Put ognja put je za rijetke. Onome tko je dorastao putu događa se – ispričavam se na psihoanalitičkoj poštapalici, ali izraz je Bachelardov – Empedoklov kompleks. On objedinjuje nagon za životom (eros) i nagon za smrću (thanatos). Združuje ljubav i ognjoštovlje. Mamljeni tim jedinstvom, leptirići ulijeću u plamen. "Smrt u ognju", kaže Bachelard, "od svih je smrti najmanje usamljena. Ona je uistinu kozmička smrt u kojoj se cijeli svemir poništava s misliocem." Pretpostavka je da se to dogodilo Empedoklu, grčkom filozofu kojeg je progutao oganj Etne.

Nama ni sjaj ni toplinu više ne daje oganj. Sjaje nam žarulje, griju nas metalni sanduci i ploče, a i u jednima i u drugima događa se proces koji razumije tek šaka ljudi. Čovječanstvo se utopljava apstrakcijom. Gleda apstrakcijom. U najgorem značenju te riječi, onom neopipljivosti koja škodi organskom zahvaćanju svijeta, onom nepovezanosti i nejasnosti, zbog kojih sa svijetom uspostavljamo kontakt iz ruke druge, treće, četvrte... Ako se u cijeloj toj infrastrukturi nešto pokvari, čovječanstvu ne ostaje do studen i mrak. Čovječanstvo ne zna kako popraviti apstraktan sustav koji se pokvario. Ne može više dograbiti novi kremen, novi štapić ili udubljeni kamen pa sâmo započeti sve iznova, razumljivo i jasno. Bez specijalista, čovječanstvo ostaje hladno, i slijepo. (Slično je, naravno, s vodom. Čovječanstvo ne grabi više vodu s izvora. Na kojem kulja živa voda. Iz utrobe zemlje. Osjećate li svu prirodnu, skladnu, kristalnu, intimnu sklopljenost cjeline? Kako se neposredno i lako čovjek ucjepljuje u svijet kojem je organ, ne tumor. On na svoje oči vidi kako voda izbija, vidi odakle, vidi kako dotječe do njegovih stopala, on gazi u nju, osjeća je, tako mokru, hladnu, životnu, prigiba se i zahvaća, najprimitivnijim fizičkim i mehaničkim činom koji svatko razumije. Osjeća kako ga to poji sama zemlja. Majka Zemlja. Osjećate li svu bolnu provaliju između takvog pijenja, takvog kuhanja i pranja, i rutiniziranog otvaranja slavine, možda i desecima metara udaljene od Majke Zemlje, a možda i desecima kilometara od njenog izvora? Putem su je pročistili – nju, pročišćujuću! – zatrovali, potjerali kroz mračni beskraj beživotnih metalnih cijevi, a onda je, kao da sve to nije dovoljno, još pod tlakom ispljunuli u visinu, brzinom koja nema veze s brzinom njenog vlastitog bila. (Otud, usput budi rečeno, i strašna očekivanja što ih pred svakim odvrtanjem slavine božanski poredak ima od naše svijesti i savjesti: vratiti se svaki od tih puta bar u sebi do izvora, i još dalje, do izvora izvora.) Ako se u svem tom sustavu bilo što pokvari, mi ne možemo i dalje jednostavno otvoriti vrata pa došetati do obale ili makar bunara. Bez specijalista, čovječanstvo ostaje prljavo, i žedno.)

Čak i kad oganj nama ostaje vidljiv, on je tek naoko živ, doista. On je plinski, modar, ne rumen, što nije negacija, nego, još puno gore, parodija jedinog autentičnog, crvenog ognja. Parodija je doista pravi pojam. Ima u svemu tome još i kako nečeg sotonskog, baš kao što Sotona svojim majmunarijama parodira Boga, baš kao što je sotonistička misa parodija autentične. Nije toliko oganj sam po sebi "sotonski", zbog skopčanosti s podzemljem, s paklom, nego se njega, kad ga se tako parodira, tek naknadno podvrgava sotonizaciji – baš, tako, bez navodnika! To radi naša tehnika. Naša pak znanost, primjećuje i opet Bachelard, također se sve više odvraća od ognja, samo što ona to čini na svoj perfidan način: u knjigama iz kemije poglavlja o ognju sve su kraća. Tu dakle nemamo posla s parodiranjem ognja, nego s njegovim prešućivanjem. 

Oganj je opasan izbor. U to nema nikakve sumnje. Australski Dairbali (Dyirbali) raspoređuju svoje imenice po kriterijima bitno drugačijima od onih na koje smo mi navikli, a jednu od skupina čine "žene, oganj i (druge) opasne stvari". A kad je nešto tako opasno, mora biti i strašno sveto. Razumije se da je pirolatrija, poklonstvo ognju, jedan od najelementarnijih oblika izražavanja ljudske religioznosti, bilo da se očituje kao pomno razrađen obred, bilo kao najinstinktivnija, začarana, tako neodoljiva zagledanost u oganj. Štoviše, ideja trojstva, koja dobrano nadilazi okvire kršćanstva, prvi je put uobličena upravo kroz troglavog Agnija, vedskog Ognja (agni i oganj ista su riječ, jasno): jedan je zemaljski Agni, oganj kao žrtveno ognjište, uključujući kućno, drugi je Indra, oganj ozračja, prostora između zemlje i neba, gdje se javlja kao grom, a Surja, Sunce, oganj je nebeski, kojem se kao i preočitom višnjem simbolu Gospoda Boga spontano klanja svaka normalna religija, i to samo zato što pod njim to spontano čini svaki normalan čovjek. 

Međutim, opasan je izbor i voda. (Kako li je samo poučno što mi je, pišući prethodnu rečenicu, prst isprva sam od sebe skliznuo na v, umjesto da pogodi b!) Oni isti Dairbali u onu istu skupinu opasnih pojmova uključuju i vodu. Naravno, to je drugačiji modalitet opasnosti. Jer je drugačiji i modalitet svetosti. Ta dva počela djeluju u nasuprotnim smjerovima. Jedno prodire svestvom u sve pojedinačno, drugo sve pojedinačno u svestvo uvlači. I to je sve. I duša nužno i reagira na svako od njih reakcijom drugačijom. Njihovo zajedničko djelovanje punina je usmjerenosti. Punina reakcije. Doista, da bi se prosvijetlilo, za svijet zbiljski, potrebno je najprije otupjeti, za svijet izmišljeni. Svaka oštrica, kut i vršak kojime je duh u vremenu obrastao moraju se najprije zatrti eda bi oganj onda duh obliznuo lako i glatko.

Dairbali, eto, to znaju. 

Ali tko više sluša tridesetak preživjelih kovrčastih debelousnih crnaca?

Vjerojatno još samo skriveni kovači, i puhači stakla. Ti majstori ognja, i vode.