Današnji Vinkovci, u smislu underground glazbene scene, nisu ni sjena onih Vinkovaca iz osamdesetih, kad bi spomen njihova imena svakom iole ozbiljnijem supkulturnjaku diljem bivše države zacijelo razvukao usne u zadovoljan osmijeh ili ga barem nagnao na značajno kimanje, no u 21. stoljeću to nekoć najveće željezničko čvorište samo bi ignorant zaobišao kad je riječ o hrvatskoj književnosti, čemu se prozni dio razloga može pripisati Gordanu Nuhanoviću, a poetski mladoj Goranovki Mateji Jurčević te njezinim starijim kolegama Franji Nagulovu i Davoru Ivankovcu. Ta dvojica pjesnika, još dok nisu ni jednom nogom zakoračila u srednju generaciju osvojila su gotovo sve nacionalne nagrade za književnost koje su se osvojiti dale. Nagulov se svijetu ukoričenih autora pridružio još prije petnaestak godina zbirkom pjesama Dečko. Žena? Dečko: Naranča?, čiji je rukopis nagrađen na natječaju u Drenovcima, a do danas je objavio još deset pjesničkih naslova. No ta lirska plodnost nije ga spriječila da napiše i dva romana, od kojih jedan za djecu, te studiju o stvaralaštvu Branka Maleša i scenarij za prvi slavonski igrani film, a ne sprečava ga ni da aktivno objavljuje književne kritike, radi u osnovnoj školi kao profesor hrvatskog jezika i književnosti i bude urednik godišnjeg zbornika Književna riječ. Što se tiče tekstualne estetike, uglavnom je postmodernistički živahan, sklon raznovrsnim stilskim poigravanjima, metatekstualnosti, (auto)ironiji i tipično vinkovački crnomanjastom humoru, ali i posve izravan i iskren, kao zubobolja, kad ocijeni da za to ima potrebe. Jedinstvena neposrednost u javnom nastupu otkriva ga kao svojevrsnog književnog nasljednika spomenute underground glazbene scene, kojoj osamdesetih možda nije stigao svjedočiti uživo, ali čiji duh zasigurno nosi. Dojam je da je upravo taj duh, uz postmodernističke sklonosti, zaslužan za to da je u tekstu katkad rezigniran, tužan i razočaran, ali, kao, uostalom, i kolega mu Ivankovac, nikad patetičan, što se dobro vidi i iz zasad posljednje njegove knjige, godine 2019. objavljene zbirke društveno angažiranih pjesama Zemlja zalazećeg Sunca, specifično dizajnirane tako da se ne lista zdesna nalijevo nego odozdo prema gore, kao, recimo, zidni kalendar (s kojeg, rekao bi pjevač grupe Goribor, otpadaju dani).  (Ivan Zrinušić)

Kako si, Franjo? Tvoj lirski subjekt u jednoj pjesmi iz posljednje zbirke kaže da protuustavnu poeziju piše jer mu je dosadno.  

Bok, Zrimba! Kako se ono kod nas kaže? Gura se? Može i tako. Ljeti sam, naime, poprilično disfunkcionalan te se stoga ljeto, u mom slučaju, obično svodi na čekanje jeseni. Jesen je moj početak godine. Ne zato što sam prosvjetar, mada je i radno iskustvo tome donekle moralo doprinijeti. Moj lirski subjekt, naravno, pritom nije moj. Odnosno, on je moj koliko i tvoj, on je čitateljev. Kao i rukopis u cijelosti, naposljetku. Ili ovaj intervju. A dosadno mu je jer reći da ti je država dosadna dežurnim je pravdoljupcima jamačno veća uvreda nego reći da čini što čini stoga što za cilj ima tu istu državu promijeniti. Ja možda nisam naročito inteligentan u odnosu na politička pitanja, ali subjekt, eto, jest; njemu je jasno da stvari kod nas nije moguće promijeniti. To je istočni rakurs s kojim se zagrebački kolegice i kolege možda ne bi složili. Zato se u Zagrebu i dogodilo Možemo. Zato se kod nas ništa ne događa.

Zemlju zalazećeg Sunca otvaraš, prigodno, Pozdravom zalazećem Suncu, u kojem žitelji te zemlje uglas pjevaju orvelovsko »Svjetlo je tama! / Tama je svjetlo!« Hoće li ikad biti druge pjesme? Ili ćemo u ovoj samo rotirati stihove dok smo živi?   

Da si mi slično pitanje postavio prije desetak godina vjerojatno bih odgovor začinio umjerenim optimizmom. Ovako, nisam siguran mogu li artikulirati makar posve krhko vjerovanje u promjenu. Znam, netko će mi utoliko spočitati cinizam. Pitat će me što sam učinio da se to promijeni. A učinio sam ponešto. Počevši s govorom na dodjeli nagrade u Drenovcima 2012. kada sam javno protestirao zbog sudbine Kozarčeve kuće na što se, naposljetku, nitko utjecajan nije osvrnuo. Nije da se zbog toga te zbog pisanja na blogu (za internetskoga paleolitika) nisam suočio, u svom dvorištu, s „dobronamjernim“ sugestijama oko toga o čemu bih i kako trebao pisati.

Pomišljaš li na to da se politički aktiviraš kao kolegica Marijana Radmilović? Koliko pjesnik može učiniti u politici?   

Pjesnik u politici može učiniti koliko i, primjerice, liječnik, ekonomist ili automehaničar. Ne mislim da „biti pjesnikom“ znači prednost ili nedostatak u odnosu na eventualni politički angažman koji ne isključujem, ali koji mora biti u doticaju s realnošću. Realpolitika lišena pragmatizma osuđena je na neuspjeh. Cijenim Marijanine napore koliko i briljantnu poeziju koju piše. Međutim, naš istok podrazumijeva strategijski bitno drugačiji pristup od onoga kojemu smo, u kontekstu lijevih politika, svjedočili u prvoj i drugoj izbornoj jedinici. Pragmatizam je pritom počesto neugodan, ali u kontekstu eventualne realne promjene nužan. Tome ste, svojedobno, mogli svjedočiti i u Osijeku kada je valjalo stati u kraj tiraniji struje čiji su predstavnici u parlamentu posezali za megafonom. Volio bih kada bi ovdašnja (istočna, dakle) inteligencija toga bila svjesnom. Inkluzivnost je nužna da bi se išta progresivno postiglo.

Znao si se i u ranijim knjigama zajedljivo obrecnuti na društveno-političke realije, ali Zemlja zalazećeg Sunca prva je potpuno angažirana. Uzroci su jasni, a je li bilo nekog povoda za njezino pisanje? 

Pojednostavljeno, skupilo se mnogo toga. Nepotizam je, primjerice, ono što mi najviše smeta. Nepotizam je generatorom iseljavanja mlađega stanovništva, posebice iz onih krajeva gdje je izbor radnih mjesta sužen. U tom smo kontekstu, jasno, među vodećima. Otud kako „ovlašteni distributeri domoljublja“ tako i njihova „djeca“ te „podanici“. Naspram njih i njihove dominacije naši su životopisi beznačajni. Naše su diplome potvrdom grotesknosti naših egzistencija. Naši su intelektualni napori pucnjevi u prazno od kojih, ipak, netko može stradati. A to smo, dakako, mi sami. Ono što na mene djeluje osobito uznemirujuće jest odobravanje takvoga stanja od strane dijela inteligencije. Pa tako navodim slučaj kada mi je jedan uvaženi stariji kolega književnik, nakon što sam mu prezentirao situaciju, respondirao konstatacijom da se s tom svojom jezičinom ničemu i ne trebam nadati. Veselo, zar ne? 

Knjigu si posvetio pokojnom Milanu Maćešiću. Je li opasno danas u Vinkovcima biti pjesnik? 

Prošle su dvije godine otkako je Milan umro (malo više, umro je, pazi ovo, 30. svibnja!). Ne želim mistificirati – Milan je znao biti teška, jako teška osoba. Trebalo mi je, naivnom kakav jesam, vremena proniknuti u uzroke njegove strahovite ogorčenosti društvom kojem (ne) pripada. Nekako je s njegovom smrću (na sahrani je bilo tridesetak ljudi ukupno, među njima Ivankovac i moja minimalnost) i u meni počela posve sazrijevati rezignacija činjeničnim stanjem stvari, a čega sam se prethodno dotakao. Time da je Milan u svojim Vinkovcima uglavnom bio zaboravljen, a pri čemu je njegov zaborav išao u prilog lokalnim mediokritetskim piskaralima, nepismenim do polupismenim pseudointelektualnim daždevnjacima koji svoju stvaralačku boraniju uspješno prezentiraju kao „kulturne događaje“ koji Grad čine bitno bogatijim. Istovremeno, što sam na više mjesta istaknuo, Grad „ima“ dvoje Goranovaca (spomenutoga Ivankovca i Jurčević) što za kulturnu politiku istoga očito ne znači ni pišljiva boba. Utoliko nisam siguran kako odgovoriti na pitanje opasnosti bivanja pjesnikom u Vinkovcima. Kontrolori ovdašnjega zaborava odrađuju odličan posao tako da za šaku u zube nema potrebe. Tko zna? Da „Zemlja zalazećeg Sunca“ nekim čudom postane naširoko poznatom činjenicom to bi možda dovelo do određenih podražaja nakon kojih bih se morao okretati za sobom dok noću šetam pustinjski praznim kvartovima. Premda, spomenuo sam već, ranije je bilo nekoliko „dobronamjernih“ sugestija. Pa ipak, na vinkovačkoj sceni glavnu riječ vode oni za koje izvan Vinkovaca uglavnom nitko živ nije čuo. Ali što očekivati od sredine koja je krajnju nebrigu pokazala i prema onima koje možemo ocijeniti hrvatskim književnim divovima poniklim iz istih? Što onda znače ovdje imenovani Goranovci ili, eto, potpisnik odgovora na ovdje postavljena pitanja. Ili Maćešić koji je, uzgred budi rečeno, početkom devedesetih napisao zbirku „Vatikanska knjiga mrtvih“, jedan od najboljih angažiranih komada koji sam držao u rukama, a nakon čega je Milan došao u nemilost baš tih lokalnih mediokritetskih piskarala. Utoliko sam osjetio bijes kada se u lokalnoj tiskovini, netom nakon njegove smrti, pojavio nekrolog u čast „hrvatskom pjesniku Milanu Maćešiću“. Jebite se, dame i gospodo! Niste ga tako predstavljali devedesetih! Zatim ste ga prestali prestavljati u potpunosti! Posegnuli ste za zaboravom te tako obezvrijedili njegov čudesan literarni talent! A to je išlo do te mjere da su mi, prije desetak godina, odbili esej u godišnjaku lokalne Matice koji se bavio jednom njegovom zbirkom, o čemu je Maćešić govorio u intervju Glasu Slavonije, tek koji mjesec prije nego je umro. Čisto da se zna, radu je dodijeljena UDK oznaka. To sugerira da je isti izbačen naknadnom intervencijom. Valjda kada je Godišnjak već bio u tiskari. Na opetovane upite u čemu je problem baš nikada nisam dobio odgovor.  

Jesi li i ti u međuvremenu postao jedan od »odlazećih«? Ako ne, što te drži u rodnom gradu, u Hrvatskoj? 

Ne znam, valjda luđačka kombinacija mazohizma i plaćanja stambenoga kredita. Mislim da je to najbliže istini. Premda, da raščistimo, ja patološki volim Vinkovce. To me čini ogorčenijim no što bih inače bio. Činjenica da je grad punka pretvoren u grad lakih nota, s tim da tu transformaciju treba shvatiti širom no što se na prvo čitanje čini. Grad je to potpunoga civilizacijskog regresa nad čijim blijedim slikama, onaj tko još ima suza na lageru, može samo naricati. Ravnoteže radi, dakako! Dok se ekipa veže u kolo i ulazi u Guinnessovu knjigu rekorda mi, sjenoliki stvorovi ruba, naričemo intenzitetom zavisnim o resursima namijenjenim tugovanju koji su sada već poprilično iscrpljeni.  

Davor Mandić u osvrtu u Novom listu kaže da si »odabrao strategiju ostajanja u sferi općenitosti«, što bi ti »aktivisti iz prvih redova mogli zamjeriti«. Gdje su i što su danas, po tvojem mišljenju, prvi redovi aktivizma u Hrvatskoj? 

Aktivisti su, barem oni učinkovitijih domašaja, uglavnom u Zagrebu i njima je, što im ne zamjeram, primarnim zagrebačko pitanje. Aktivizam na istoku ne postoji. A hoće li mi „općenitost“ tko zamjeriti ili neće, otom-potom, nije na meni. „Općenitost“ zapisana u zbirci, rekao bih, konkretnija je od mnogih društvenih „kirurških rezova“ te njeno čitanje ne ostavlja nedoumice. Sve je jasno. Sintagma „ovlašteni distributeri domoljublja“ sasvim se sigurno ne može odnositi na, recimo, Radu Borić. Ili na Sinišu Labrovića. Oni nisu ti koji su jednom davno Gorana Bareta izjurili iz birtije nakon što je ovaj došao kupiti cigarete. Znamo tko su.

Misliš li da bi uvođenje konkretnih imena (recimo, Bandićeva, kojeg spominje Davor Mandić) tekstovima nagrizlo estetsku vrijednost ili je dodatno izoštrilo?   

Konkretna bi imena, s obzirom na konceptualnu prirodu i ustrojstvo rukopisa, estetski kapacitet istoga srozalo na minimum. Angažirano pismo, stava sam, mora zadržati i pristojnu estetsku razinu. U protivnom za rezultat imamo pamfletizam. To je ono što se dogodilo, primjerice, Slavku Jendričku u posljednjih nekoliko zbirki poezije (posebice zbirci naslovljenoj „Diverzant“). Osim toga, imena koja bih ja spominjao izvanvinkovačkim bi čitateljima značila jako malo (a moji su čitatelji, koncentriramo li se na adrese, uglavnom izvanvinkovački). To što sam umjesto ne-vinkovački napisao izvanvinkovački slobodno podvuci kao cinizam, šalu na račun vinkovačke gradocentričnosti kojoj smo skloni otkad znam za sebe, a razloge čemu nikada nisam dokučio, da budem iskren. Otud, ne samo zbog nogometa, i onaj nejasni mi animozitet prema Osijeku, gradu iz kojega dolazi ona skupina mojih prijatelja kojima gotovo uvijek poslije kiše dolazi Sunce. Znam da se oko toga nećemo složiti i da ćeš danu deskripciju shvatiti kao romantizaciju počinjenu od strane rezigniranoga pjesnika iz Vinkovaca. Ali ja se doista ne mogu oteti dojmu znatnijega udjela šarenila u Osijeku, a u odnosu na post-punkersku Vinkulju, kudikamo crnju no što je bila ona punkerska – to je valjda u redu, punk bi trebao biti crven; punk je samo u Vinkulji mogao biti crn. Tu opet dolazimo do oduševljenika tim našim punkom koji sadrži i neke njima nepoznate činjenice, a koje oni ne mogu ili jednostavno ne žele vidjeti. A o čemu je, čak i na državnoj dalekovidnici, svojedobno besjedio šaman Bare, pritom jako dobro poznajući meritum. Koji, da se razumijemo, uključuje i upućenu mu poruku „pojest će te mrak!“, a u kontekstu onoga atavističkog praskozorja koje je rezultiralo i spomenutom Milanovom knjižicom, tekstualiziranim raspelom koje je potom gotovo tri desetljeća vukao do mjesnoga groblja u rodnoj mu Privlaci u kojoj, eto, radim već trinaest godina pokušavajući seljanima objasniti kako su sjajnoga, velikoga čovjeka izgubili, a na što u pravilu uslijede replike poput „ti si budala kao i on!“, posve očekivane, kršćanski krotke i ljubavlju nadahnute reakcije svijeta koji se nije odvažio grešniku doći na sahranu pa se pomoliti za odrješenje od grijeha te spas njegove potonule duše. 

Kad smo kod izoštravanja, kako je došlo do toga da napišeš filmski scenarij?  

Nipošto samoinicijativno! Mario Šulina, redatelj iz Đakova, došao je na ideju snimanja cjelovečernjega filma koji bi tematizirao iskustvo poratnoga stanja iscrpljenoga pojedinca suočenoga s nerazumijevanjem i osudom okoline. Svidio mi se njegov entuzijazam pa sam pristao učiniti nešto na scenarističkom planu. I eto, dogodilo se! 

O čemu se radi u Adamu? 

Film, dakle, progovara o bivšem ratniku, PTSP-ovcu, koji se doselio u jednu stračaru u reintegriranom selu gdje je stranac koji, upravo zbog svoje rubne pojavnosti, provocira zlonamjernu znatiželju mjesnoga stanovništva, posebice stanovitoga Burića, lažnoga branitelja sklonoga trivijalizaciji onoga što posttraumatsko iskustvo doista jest. Ono bitno je da pritom nismo pristali na pamfletističko-demagošku zamku kakva se krije u filmskim i inim obradama dane tematike te smo čitavu priču izdigli na razinu općenitosti. Taj Adam može biti veteran ovdašnjega, ali i bilo kojega rata. Naglasak je također i na patnji i stradanju djece. Dalje od toga ne bih.

Jesi li, u tehničkom smislu, zadovoljan konačnim izgledom filma? 

Film je realiziran minornim sredstvima i s obzirom na tu činjenicu rekao bih da je Šulina učinio pravo malo čudo. Žao mi je što festivalska priča, prema svemu sudeći, ne ide dobro. Naime, Šulina je proizveo kudikamo bolji film no što je Vrdoljakov dvadesetak milijuna težak „General“ koji predstavlja sramotu za domaću kinematografiju, fijasko u rangu Sedlarova Četveroreda. Ne znam bi li, da se film našao u pojedinim festivalskim programima, tko postavio pitanje upravo financijskih sredstava utrošenih u nastanak istoga. I ne znam je li i to razlog izostanka kvalifikacije filma na koji od festivala na koji je do sada prijavljen. Smatram da je Šulina demonstrirao zavidan talent i da utoliko zaslužuje šansu kakvu, eto, do sada nije imao. Fun fact, čitava je ekipa s naših prostora, dobar dio glumačke postave čine naturščici, a scenografiju i šminku radili su studenti. Velika je većina, uključujući i pisanje scenarija, realizirana na volonterskoj osnovi. Čisti entuzijazam, s tim da je Šulina uložio zbilja enormnu energiju u projekt, na čemu mu i ovom prigodom čestitam. 

Kakva je distribucija, gdje se film može pogledati? 

Do sada je bilo nekoliko projekcija u Đakovu, Vukovaru i jedna, koliko mi je poznato, u Cerni. O daljnjoj distribuciji pitati bi trebalo Šulinu. Vjerujem da će film, naposljetku, biti postavljen i na Youtube. To je prednost suvremenih informacijskih tehnologija! Film je, usprkos svemu, moguće oteti zaboravu! I to je najmanje što, prije svih, redatelj zaslužuje! 

Možemo li uskoro očekivati novu prozu? Što pišeš? 

Očito si sjajno upućen, hahaha! Da, uskoro izlazi roman pod naslovom „Bilo jednom na divljem istoku“  u izdanju Meandra. Roman izravno razmatra pitanje nepotizma u, dakako, provinciji, a o čemu je u ovom razgovoru već bilo riječi. Ne znam hoće li zagrebački čitatelji kliknuti na to, nadam se da hoće. U trenutku ovoga razgovora roman je u fazi prijeloma tako da vjerujem kako će do jeseni ugledati svjetlo dana. Još jedan fun fact – tamo sam, potpuno svjesno, također posegnuo za sintagmom „ovlašteni distributeri domoljublja“. Nastavak je to prakse angažiranoga pisanja otpočete zbirkom „Služba riječi“ te radikalizirane zbirkom o kojoj smo ovdje razglabali. Tko zna? Možda mi u sljedećoj prigodi postaviš pitanje je li opasno biti romanopisac u Vinkovcima. I možda ti tada, umjesto širokopojasnoga pisma, kao odgovor ponudim kakav natečeni selfie… ok, vjerujem da se to ipak neće dogoditi. Kao što sam rekao, zaborav je sredstvo kojim se lokalna mediokritetska piskarala služe pri eliminaciji onih koji su, recimo tako, do sada nekoga vraga i učinili. Učinkovito sredstvo u kontekstu sredine, da se razumijemo! Znao je to Milan! Zna to Ivankovac! Zna to i moja minimalnost! 

A što nam možeš reći o Radetu Relkoviću, pseudonimu pod kojim je zagonetni autor prošle godine objavio zbirku stihova Šesto stoljeće hrvatske književnosti, a s kojim neki povezuju tebe, a neki Davora Ivankovca? 

Morat ću te razočarati. Moj odgovor glasi: „o Radetu Relkoviću znam koliko i ti!“

Ako se ne radi o tebi, ugledaš li katkad na ulici lice za koje pomisliš da bi moglo pripadati Radetu? 

Postoji nekoliko lica koja su mi se učinila sumnjivima. Neke sam zaključke nastojao izvući i iz intervjua koji je Rade dao za Glas Slavonije, ima tomu već više od godinu dana. Nisam mu pisao premda je na posljednjoj stranici knjige njegov e-mail. Možda mu i uputim poneko pitanje, razmislit ću o toj mogućnosti. Nego, fascinira me ta potreba za utvrđivanjem građanskoga identiteta osobe koja objavljuje pod pseudonimom. Znamo da je svojedobno Sven Adam Ewin podigao prašinu. Vjerovao ili ne, zbog toga sam čak imao neugodnosti, a premda sam s dotičnom osobom prekinuo komunicirati nakon što je ista izvrijeđala više naših pjesnikinja poput Dorte Jagić, Martine Vidaić i Asje Bakić. Bilo mi je to istovremeno degutantno i kukavički. Valjda ne trebam pojašnjavati zašto. 

Hvala ti na intervjuu. Za kraj, naravno, jedno revijalno, ljetno: što dobra čitaš u vrijeme (poslije) epidemije?   

Epidemija nije utjecala na predmet mojih književno-čitateljskih interesa. Primarno sam koncentriran na suvremeno hrvatsko pjesništvo te ću nastojati uhvatiti se u koštac s temeljitim čitanjima do kraja ljeta. Premda sam ljeti, kao što rekoh, disfunkcionalan. Kao što vidiš, na barem trećinu postavljenih pitanja nisam suvislo odgovorio, ne zato što nisam htio, hahahaha… uglavnom, bilo mi je zadovoljstvo i veselim se nekom našem pivskom liveu, može i u Osijeku!