Težina. Gdje god pogledaš, stvari kao da su prikovane za tlo. Ako se i miču, to je tek privremena, časovita prilika, odgoda onoga trenutka u kojem će se kotrljajući kamen zaustaviti, otkinuti list prizemljiti, sapleten čovjek oboriti. I ta neprekidna vrtnja nebeskih tijela oko samih sebe i oko drugih tijela, oko nevidljivih galaktičkih centara, to neprestano širenje svemira za koje neki tvrde da neće nikada posustati, sve će to stati kad-tad, da bi kolabiralo natrag u dimenzija lišeni punctum, u središte iz kojega je nezamislivo silnim potiskom sve proizašlo i koje će nepojmljivom silinom privući sve što postoji, sve što se kreće i miruje, što diše i izdiše. Metak koji je iz tog tamnog okna hicem ispaljen, bit će u nj natrag usisan. Svi projektili koji su ikada pogodili neki cilj, pogodili su tu singularnu točku, jer ona je svakome licu naličje. Mračna je to nula koja zakrivljuje i vrijeme i prostor, ne bi li im spojila kraj s krajem, zavrnuvši ih natrag u se. I čovjek se pod njenom silom povija, linijom svojih usana, linijom svoje kralježnice, linijom svoga života. Iako povazdan tumara u svim smjerovima, sudbina mu je namijenila kružno uvrtanje, sve dok sa zadnjim okretajem zavrtnja ne bude pritegnut jednom za svagda. No tako stegnutoga smrću, pa još i odozgo pritisnutoga grobnom pločom, tišti li ga uistinu ta sila? Nije li s posljednjim zavrtnjem iz njega istisnuta duša, pa je smrt propustila susresti ga? Nije li – kao što to Epikur mnije – smrt nadošla kada čovjek više nije? I što je to što ga je toliko otežalo da se srušio kao mrtav, a to mu je tek truplo palo kao klada? I gdje se on to sada smije, sada kada više nije? Sada kad ga sila teža više ne tlači, nije li on postao tim jači? A možda su sve to samo puste tlapnje, možda je i tamo tlaka podjednaka. Pa se klatiš amo-tamo, sve dok ti ne prisjedne i dok ne kažeš: „Molim! Zaustavite vožnju, silazim!“ Težina… kamo god kreneš i kako god okreneš; sila gravitacije, sila usuda, sva sila pitanja…