Mjesto u kojem živim živi na samom vršku jednog poluotoka. To mom mjestu pridaje posebnu auru. Ono nikome nije na putu. Nema te ceste koja bi vodila kroza nj, ne postoje dva druga mjesta koja se neprolaženjem kroz moje mjesto ne bi povezala brže i kraće. Tko god dođe u moje mjesto, došao je baš njega radi. Radi mojeg mjesta. Svaki čovjek kojeg na njegovim ulicama vidim tu je da posjeti baš nešto ili nekog u njemu. Ako nije, onda u njemu živi. U mom mjestu. Svaki automobil u njemu, ma i svaki bicikl, privučen je upravo mojim mjestom. Kao ciljem, ne kao sredstvom radi kakvog drugog cilja, drugog mjesta, sredstvom kojim, vidjeli smo, i ne bi bilo opravdano.

Zato ja svakog čovjeka u svom mjestu doživljavam krajnje ozbiljno. Nitko od njih nije nekakav prolaznik namjernik, nikog od njih moje mjesto ne zanima kao odmorište, kao han za njegov karavan koji na prodaju donosi samo zjake. U mom mjestu nema prolaznika namjernika. Ono je odredište, ono se svakom opravdava sobom samim.

Zamišljam svoj život u nekom drugom mjestu, nekom sa svih strana opkoljenom kopnom, nekom u koje bi svjetina stizala odasvud i ja bih tek pokatkad znao tko u njemu sudjeluje u gradnji kralježnice moga mjesta, a tko mu je tek prirepak. To bi me ispunjalo suzdržanošću, sumnjičavošću, hladnoćom, činilo siromašnijim i lošijim čovjekom.

Ovako, pred svakim se čovjekom mogu otvoriti, iznijeti mu pred srce srce na dlanu, vjerovati mu. Širiti se pred čovjekom, vjerodostojnom postupnošću, u čovjeka svih ljudi. Da i moje mjesto preživi tek kao mogući pupak svijeta, kao izmještenost svih mjesta.