Mjesto u kojem priča prebiva:

sjećanje na profesora Hayaoa Kawaija^[1]*

Nikada nikoga ne oslovljavam s “profesor”, ali u slučaju gospodina Hayaoa Kawaija uvijek bi mi izletilo: “profesore Kawai”. “Gospodine Kawai” uopće mi ne bi palo na pamet. Često sam se začuđeno pitao zašto, ali to se ni do danas nije promijenilo nego je ostalo “profesor Kavai”.

Kad malo bolje razmislim, čini mi se da je sâm profesor Kawai veoma vješto razdvajao i razlikovao živog čovjeka imenom i prezimenom Hayao Kawai od čovjeka s društvenom odgovornošću zvanog “profesor Kawai”. Puno puta sam se sreo s profesorom Kawaijem i čak smo prijateljski razgovarali, no i pored toga Hayao Kawai za mene je zauvijek ostao “profesor Kawai”. Takav naš odnos ostao je nepromijenjen sve do kraja. Možda je kad bi se vratio kući već sljedećeg trenutka odbacio svoju ulogu kliničkog psihologa i postao tek obični sredovječni Hayao Kawai, ali ja to ne znam pouzdano.

Nakon što sam malo bolje upoznao profesora Kawaija, imao sam dojam da bez obzira na to koliko se zbližili, nikada nismo skinuli svoje kostime, ja “pisca”, a on “psihoterapeuta”. To nije bila samo uljudna formalnost, jednostavno mi se činilo da nije postojao drukčiji način na koji bismo se ponašali jedan prema drugom nego da i on i ja, svatko na svoj način, ispunjamo svoje društvene uloge. U izvjesnom smislu naši razgovori uvijek su, barem djelomice, bili prožeti profesionalnim temama. Zamalo sam napisao: tremama, ali i to je istina, jer kao da smo jedan pred drugim osjećali tremu i zbunjenost.

Zato ću i u ovom tekstu, nadajući se vašem razumijevanju, Hayaoa Kawaija zvati “profesor Kawai”, zadržavajući pri tom svoju početnu zbunjenost. Premda me jednako zanima i onaj obični, sredovječni gospodin Kawai, ali neka barem ispočetka bude ovako.

Profesora Kawaija upoznao sam prije više od dvadeset godina. Profesor Kawai tada je radio kao gostujući predavač na Sveučilištu Princeton. Na tom istom sveučilištu predavao sam semestar prije njegova dolaska, a profesor Kawai došao je u međuvremenu. U tom trenutku ja sam već bio prešao na Sveučilište Tufts koje se nalazi na periferiji Bostona, gdje sam također držao predavanja iz japanske književnosti.

Budući da sam u Princetonu boravio dvije i pol godine, ondje sam stekao nekolicinu dragih prijatelja, stoga bih se ponekad automobilom odvezao posjetiti ih, i tako mi se pružila prilika upoznati profesora Kawaija. Neugodno mi je priznati, ali u tom trenutku nisam znao tko je zapravo profesor Kawai. Mene do tada gotovo uopće nisu zanimale psihoterapija ili psihoanaliza, niti sam bio pročitao ijednu njegovu knjigu.

Moja supruga je velika poštovateljica lika i djela profesora Kawaija, i već tada je s velikim zanimanjem čitala njegove knjige, ali police za knjige u našoj su kući jasno razdvojene, i u takvoj situaciji nije moglo doći do prelaska s jedne na drugu stranu, baš kao ni u nekadašnjem Istočnom i Zapadnom Berlinu. Zato u ono doba nisam ni slutio da moja supruga čita knjige profesora Kawaija. Međutim, nekoliko puta mi je naglasila: “Ne moraš pročitati svaku njegovu knjigu, ali trebao bi ga upoznati. Možda će iz vašeg poznanstva proizaći nešto dobro.” Odgovorio sam joj da nemam ništa protiv i tako sam se upoznao s njim.

Vjerujem da mi je napomenula da ne moram čitati njegove knjige jer je smatrala da je pametnije da prozni pisci ne čitaju knjige iz oblasti psihoanalize. U osnovi se i ja slažem s njenim mišljenjem. I tako, do dana današnjeg, ovo neka ostane među nama, nisam pročitao gotovo nijednu knjigu profesora Kawaija. Zapravo, pročitao sam samo jednu knjigu koju je profesor napisao, njegovu kritičku biografiju Karla Gustava Junga. Kad smo kod Junga, nisam podrobno pročitao ni jednu jedinu njegovu knjigu.

Kad malo bolje razmislim, romani imaju samo jedan zadatak, a taj je zainteresirati čitatelje svojim sadržajem. Sadržaj teksta predstavlja “cjelinu” ili whole na engleskom. Jedina uloga romana je da funkcionira kao zanimljiva tekstualna cjelina. A uloga sadržaja je da ga svaki čitatelj čim prije proguta. Čitatelji ga imaju pravo progutati tako što će ga začiniti po svojoj želji. Kad bi autor začinio sadržaj prije no što prijeđe u ruke čitatelja, tekst bi u velikoj mjeri izgubio smisao i učinkovitost. Zato sam se vjerojatno svjesno udaljio od Junga i od onoga što je pisao profesor Kawai. Možda sam se udaljio baš zato što sam im se u emotivnom smislu “previše približio”. Jer za pisca romana ništa nije toliko pogubno koliko kad počne sama sebe analizirati.

U svakom slučaju, profesora Kawaija prvi put sam sreo na Sveučilištu Princeton. Razgovarao sam s njim tridesetak minuta i moj prvi dojam bio je da je veoma šutljiva i zatvorena osoboa. Najviše su me iznenadile njegove oči. Bile su neodređeno staklaste ili možda mutne. U njima se nije vidjela dubina. Možda je moj dojam bio pogrešan. To nisu oči običnog čovjeka, pomislio sam. Bile su to oči s težinom u pogledu koji kao da je tu težinu prenosio na sugovornika.

Budući da se bavim pisanjem posao mi je promatrati i analizirati ljude. Promatram ih do najsitnijih detalja i relativno brzo dođem do određenog zaključka, ali ne ocjenjujem ih. Ocjenu čuvam u rezervi dok mi doista ne zatreba. Zato ni ovaj put ne donosim ocjenu o čovjeku koji se zove profesor Kawai. Jedino sam u sjećanju zadržao dojam o neobičnom izgledu njegovih očiju.

Taj prvi put kad smo se tek upoznali, profesor Kawai gotovo nije ni progovorio. Samo je šutke slušao ono što sam govorio i povremeno bi kimnuo glavom. Tada mi se učinilo da u dubini njegovih očiju vidim zamišljenost. U većini slučajeva ni ja nisam osoba koja puno govori, stoga mi se čini, uopćeno govoreći, da je u mom životu puno zastupljenija šutnja nego govor, ali on se držao kao da mu ni do šutnje nije osobito stalo. U svakom slučaju, bio je to donekle čudan susret ili bolje reći razgovor. Toga se dobro sjećam. Osobito mi je ostala urezana u sjećanju neobična staklasta zamišljenost u njegovim očima. To se ne zaboravlja.

Ali kad smo se idući dan sreli, sve je bilo drukčije. Kao da se odjednom iznenada promijenio, profesor Kawai bio je vedar i raspoložen, neprestano se šalio, a na licu mu je lebdio stalan osmijeh. Ovaj put se u njegovim očima vidjela jasna dubina, kao u djeteta. Promjena je bila toliko očita da sam bio zapanjen – pitao sam se je li moguće da se netko toliko promijeni preko noći? Potom sam shvatio: “Sebe je jučer namjerno stavio u pasivnu poziciju!” Usudio bih se reći da se namjerno povukao i pokušao smireno i šutljivo pratiti svoga sugovornika onakvim kakav jest.

Shvatio sam to, jer to i sâm ponekad prakticiram. Trudim se što je moguće više stišati svoje misli i prihvatiti sugovornika onakvim kakav uistinu jest. Osobito sam takav u razgovorima i intervjuima koje sa mnom vode. U tim trenucima usredotočim se na pitanja sugovornika i poništavam tok svoje svijesti. Kad se ne bih mogao tako isključiti, doista ne bih ozbiljno čuo ono što me sugovomik pita. Nekoliko godina poslije, kad sam pisao knjigu Underground o napadu otrovnim plinom sarinom u tokijskoj podzemnoj željeznici, tim problemom sam se bavio godinu dana, i tada sam ponovno shvatio: “Ah, da, upravo na takav isti način profesor Kawai je onda reagirao!” U tom smislu, možda ima nekih sličnosti između posla profesora Kawaija i posla kojim se ja bavim.

Kad smo se sljedeći put sreli, profesor Kawai aktivno je sudjelovao u onome što sam mu govorio i odgovarao je na moja pitanja. Doista sam uživao u našem razgovoru. Vjerojatno je operativni način razmišljanja profesora Kawaija bio prebačen iz pozicije “prijem” u poziciju “razmjena”. Poslije toga smo obojica počeli razgovarati sasvim normalno i opušteno. To je vjerojatno značilo da sam zadovoljio standarde profesora Kawaija (ne zamjerite mi ako vam moje riječi zvuče odveć razmetljivo). Otada mi se profesor Kawai povremeno javljao i pozivao me da zajedno iziđemo na ručak pa sam imao čast na raznim mjestima uživati u prijateljskim razgovorima s njim. To su redovito bili mirni i prijatni razgovori, iz kojih sam, dakako, mnogo toga naučio, ali uopće se ne mogu sjetiti o čemu smo točno razgovarali. Da sam ih barem zapisao, ali kao što znate, kad uživate u razgovoru uz nekoliko čašica alkohola, sve što izgovorite istog trena ode u zaborav. Tu nema pomoći. Ono čega se i sada dobro sjećam jedino su teško razumljive dosjetke, anegdote i igre riječima u kojima profesor nije nikada oskudijevao. Evo jedne profesorove anegdote.

“Dok sam predsjedao jednim društvenim skupom pod nazivom ‘Vizija Japana u 21. stoljeću’ u vrijeme dok je premijer bio Kezō Obuchi, jednom zgodom sam prisustvovao sastanku vlade. Premijer je malo zakasnio, valjda zbog drugih obveza. I dok su ostali ministri iz njegove vlade bili na okupu i čekali ga, ušao je i uljudno dva puta ponovio: ‘Ispričavam se, ispričavam se.’ Biti premijer nije mala stvar! Meni je bilo osobito zanimljivo što je ušao ispričavajući se na engleskom: ‘I am sorry, I am sorry’.”^[2]**

Profesorove dosjetke i doskočice bile su, ako to smijem reći, potpune besmislice. Posve blesave šale. Ali, kad bolje razmislim, možda su morale biti besmislene. U suprotnom ne bi imalo smisla. Mislim da su one za profesora Kawaija predstavljale nešto poput “istjerivanja đavla”. Profesor Kawai je kao klinički psiholog sjedio nasuprot svojih pacijenata, i u većini slučajeva silazio je do najdubljih i najmračnijih dijelova njihovih duša zajedno s njima. To su terapijski sastanci koji sa sobom često nose opasnosti. Možda je mogao slučajno zaboraviti put natrag i potonuti u taj mrak. Dane je provodio baveći se teškim slučajevima kao svojom profesijom. Jednostavno, morao je govoriti što besmislenije koještarije i šale kako bi daleko od sebe udaljio negativne ili nezdrave znakove koji se u takvim slučajevima mogu lako zadržati i nametnuti svoju prisutnost. Takav osjećaj sam imao svaki put kad sam slušao profesorove blesave šale. A možda je samo bio previše ljubazan.

Inače, i u mom životu stalno kruži nešto slično “istjerivanju đavla”. To istjerivanje traje više od trideset godina, ali meni se čini da se uspijevam osloboditi “nezdravih znakova” koji se znaju zadržati u meni i to tako što svakog dana izlazim vani trčati i tako što pišem romane. Time ću, možda, potajno se tako nadam, ljudima oko sebe manje naškoditi i manje ih umoriti nego blesavim šalama.

Maloprije sam spomenuo da se uopće ne sjećam o čemu smo razgovarali tijekom naših susreta, ali iskreno govoreći, mislim da je to svejedno. Jer, čini mi se da je u svemu tome bio najvažniji, ne toliko sadržaj razgovora koliko “tjelesni osjećaj” da smo u tim trenucima sudjelovali u nečemu zajedničkom. Ali, u čemu smo to onda sudjelovali? Ukratko, usudio bih se reći da je to bio koncept priče. Na kraju svega, priča se nalazi u dubinama čovjekove duše. Upravo stoga što se nalazi u najdubljem dijelu duše, priča može korjenito povezati jedno ljudsko biće s drugim. Ja na takva mjesta svakodnevno silazim zbog toga što pišem romane. Profesor Kawai na takva je mjesta svakodnevno silazo zbog toga što je kao klinički psiholog sjedio nasuprot svojih pacijenata. A možda smo prisiljeni ondje silaziti. Profesor Kawai i ja smo, čini mi se, pristupali tome poput psihologa. Određene stvari nije lako izraziti riječima, ali mislim da smo to jedan u drugome prepoznali. Kao kad nešto prepoznate po mirisu. Naravno, ovo je samo moj osobni dojam, ali i danas jasno osjećam da smo dijelili neki osjećaj sličan tome.

Do susreta s profesorom Kawaijem nikad prije nisam sreo nikoga s kim sam mogao dijeliti takav zajednički osjećaj, a iskreno govoreći, ni danas ne postoji netko takav. Zadnjih godina puno se govori o “priči”. Ali kad sam ja govorio o “priči”, nitko osim profesora Kawaija nije mogao shvatiti tjelesno i na pravi način – onako kako to doista jest i onako kako to ja vidim. Još nešto je jednako važno – poput povratne informacije ali bez objašnjenja ili teoretiziranja, do mene je dopirala reakcija da je netko čvrsto, s obje ruke primio lopticu koju sam bacio, a to je opet značilo da me je taj netko savršeno razumio. Takav odgovor predstavljao je veliku radost i poticaj. Uspio sam shvatiti da ono čime se bavim uopće nije pogrešno.

Možda ovakva tvrdnja može izazvati svojevrsnu zabunu, ali ja do sada u oblasti književnosti nijednom nisam dobio pouzdan i poticajan odgovor koji bi se mogao usporediti s time. Žao mi je zbog toga, čudno je, a i šteta je što je tako. Utoliko je profesor Kawai bio iznimna i širokogruda osoba koja je daleko nadilazila oblast svoje struke.

Na kraju, molim se da profesor Kawai nađe sreću na onom svijetu. Uistinu bih volio da je poživio još malo, barem još jedan dan duže.

1. * Hayao Kawai (1928. – 2007.) bio je iznimno zanimljiv i cijenjen japanski psiholog za kojeg su govorili da je “utemeljitelj japanske analitičke i kliničke psihologije”. Bio je i ministar kulture u razdoblju 2002. – 2007. Murakami i Kawai objavili su zajedničku knjigu razgovora Haruki Murakami, Hayao Kawai Ni Ai Ni Iku (Iwanami Shoten, Tokio, 1996.), a u engleskom prijevodu Christophera Stevensa pod nazivom Haruki Murakami Goes to Meet Hayao Kawai (Daimon Verlag, Einsiedeln, Švicarska, 2016.).

   ↑

2. ** igra riječima koja se temelji na gotovo identičnom izgovoru japanske riječi sōri (ministar) i engleske riječi sorry (žao mi je, ispročavam se itd.). ↑