Razlivenim svojim srebrom mjesečina otkriva pedalj po pedalj noći. Plašt je to koji na svaku stvar naliježe u njenoj stvarosti. Njenoj stvarnosti. Kao da promočena tom nebeskom mliječi stvar zabljesne kakva danju nije. Kakva jest…

Krasne, divne su to riječi i za njima bi se sličnih moglo zavaljati unedogled. Ali ja im stajem nakraj jer me nešto već neko vrijeme muči sve više i više no što mi njihova ljepota prija: što ako mi, tko zna otkada (možda i od samoga početka), riječ mjesečina izgovaramo – krivo? Što ako pravi naglasak te riječi nije na njenom prvom, nego drugom slogu? Što ako je naša draga, meka, romantična mjȅsečina zapravo mjesèčina, gruba, tvrda i opora?

Ne vidim zašto to ne bi bilo moguće. Mnogim se riječima izgovor s vremenom izmijenio. A i nikad ne znamo kod kojih nam je on otpočetka naopak. Mjesèčina je onda veliki mjesec i možda izvorno označava uštap (doista, kakva je uopće to riječ: uštap!?). Možda mjesèčina sadrži i izvjesnu dozu uvredljivosti, tako tešku odvojivu od uvećanica, kao što umanjenice tako prirodno vežu na se stanovitu prezrivost. Možda je to onda samo takav puni mjesec koji je nepoželjan, primjerice onome tko od njega ne može zaspati, seljaku kojem kvari sjetvu salate i kupusa, lopovu kojeg obznanjuje u njegovoj noćnoj raboti. Možda se nekoć govorilo: Uf, opet ta mjesèčina! A možda je ta uvećanica pogađala razdoblje od jednog mjeseca, takvo za koje bi čovjek u nekom trenutku, iz nekih osobnih interesa, poželio da prođe u trenu, a kad ono, mjesec i tada traje svih tih tridesetak dana: Uf, nikako da ta mjesèčina prođe! Pod pretpostavkom da je ta riječ vrlo stara, potonje joj je značenje još i vjerojatnije: mjesec je izvorno označavao samo takvo razdoblje, vrijeme oivičeno punim ciklusom sunčevog satelita, dočim je sâmo to nebesko tijelo praslavenski, baš kao i drugi indoevropski jezici, nazivao zasebnom, ovdje nipošto tek romanskom riječi: luna.

Ako sve to jest tako, ako moja rekonsturkcija nije samo osnovana, nego i točna, ja se brže-bolje moram dati na stvaranje uvjeta u kojima ću mjesečinu i sam moći upotrijebiti u njenom novom starom značenju. Moram se zaposliti pa da i ja zavapim istek mjesèčine koji će mi konačno donijeti zasluženu plaću. Moram se oženiti pa da i sam požurim tu posljednju mjesèčinu koja moju voljenu i mene odvaja od ukazanja zajedničkog nam djeteta, tog ugruška naše ljubavi. Toliko me toga čeka!

Među ostalim i iznalaženje, otkrivanje riječi za onu meku, mliječnu mjesečevu svjetlost, koju smo sve to vrijeme nazivali iskrivljenim tuđim imenom. Nakon stoljeća zazornosti, luna je zaslužila svoju zoru.