Ljude je lakše mrziti nego voljeti. Iako većina deklamatorski ponavlja kako voli ljude, životne ih prakse denunciraju. Poruke o ljubavi su u kontekstu današnjih životnih okolnosti prispodobive s polupanom reklamom nekog prašnjavog provincijskog hotela koja više ne privlači čak ni negativnu pozornost. Drugi mit, a u vezi je s prvim, priča negativnu priču o brbljavcima. Svi imamo posla s njima, neki od nas im pripadaju onom specifičnom uzavrelom verbalnom pjenom koja nam ne dopušta zatvoriti usta, i znamo do koje je mjere tjeskoban osjećaj koji u nama može proizvesti kakav šutljivac što nam u takvim uzletima stoji nasuprot. No i ovdje je mnijenje prekrilo suštinu. Čovjek može šutjeti koliko mu volja, ali bi bilo dobro kada bi bio svjestan da je brbljaviji od najvećeg brbljavca ako čim zine izusti nešto fatalno, ili nešto intimno. Tako da nije stvar u količini nego u granici, i to jednako vrijedi i za brbljanje i za mizantropiju, kao i za njihove parnjake, šutnju i ljubav. Radi se o dvije vrste aktive, dva uzrujana, užurbana pristupa komunikacijskoj tjeskobi. A kod nje bi trebala počinjati svačija prava životna priča. Zapravo i ovdje imamo dualan postav: komunikacijska tjeskoba i njoj nasuprot, ili uz nju, kao kakav čudesan lijek, granica. Po toj su mapi, a ona je doista velika poput svijeta-ili barem poput unutarnjeg svijeta-ljudi polijepili semafore: ljubav, mržnju, koristoljublje, apatiju, i sjedeći pored puta, o tim obilježivačima pričaju ili šute, svejedno. Bez ikakve zadrške, bez ikakve provjere, na osnovu površno pokupljenih dojmova, onako, dakle, kako već svi odlično znamo. Pažljiviji među njima, oni mrvicu budniji, prihvatili su se dopunske rabote: klasificiranja. Pa su se tako u opisu ovog opisa, kao u sobi sa zrcalima u zadnjem, onom posve polomljenom špiglu, pojavili i mizantropi. Sa svojom čuvenom, literarno briljantnom postavkom. Sjetimo se samo Shakespeareova Timona Atenjanina. Drama nije dovršena. Kao da se sudbina poigrala s tekstom, kao da je onako kako je mizantrop ruševina humaniteta, ta drama krhotina drame. I onda bi to bila njena idealna, sanjana forma. I sad, iako je ljude lakše mrziti nego voljeti, kod mizantropa se njegov dušin oris pojavljuje tek na koncu, a ne na početku životnog ustroja, tek onda kada se isprobaju svi šarafići ove kompleksne mašine. Kao da je sve postavljeno na glavu. Unatoč agapističkim aklamacijama kojima je okićen naš kulturni i civilizacijski obzor, književnost, kao najlajaviji segment ovako koncipiranoga svijeta, ne bilježi baš previše starih, iskusnih i ljudskoj rasi naklonjenih pojedinaca. Eremite su, da bi si mogli dozvoliti taj luksuz, zaprašili u pustinju. Thomas Merton piše kako je to bio jedini način da se zaustavi brodolom rase, da se rasi da mogućnost ponovnog utjelovljenja. Koncepti ljubavi su propali, koncept mržnje zapravo je koncept straha i radi se o pogrešnom imenovanju, postrani stoji određena količina iznimnih jedinki koje preko transcendencije nastoje pronaći zagubljeni put. Put odozgora, jer su putevi odozdola neslavno završavali.Tu su, naravno, za svojim govornicama i revolucionari, svi aktivisti, ničeanci, badjuovci; svi oni, ako misle ozbiljno, u ovom trenutku mrze ljude. Čovjek, društvo, to je nešto što valja prevazići...Na koncu i veliki propovjednik ljubavi postavio je uvjet po kojemu je potrebno mrziti svoje najbliže, e da bi došao k njemu. Bilo bi dobro istražiti odnos ove izjave sa onom još poznatijom po kojoj bližnje moramo voljeti kao same sebe. Ali tko ih ne bi mrzio, kada je to tako lako? Ili se pravio da ih voli, budući se pokazalo tako probitačnim? Kod mizantropa se ne radi o mržnji koju određuje potencija koju u sebi nosi ljudska vrsta. On ne mrzi u ime boljeg čovjeka, nego u ime vlastita iskustva, ili, budući da je malo iskusnih ljudi, u ime nekog defekta u neuronskim postavima mozga, ali ovi posljednji nas ne zanimaju. Mrzi se u ime mržnje, jednako kao što se čita u ime čitanja. Mizantrop bi onda utjelovljavao mržnju onako kako je Atena utjelovljavala mudrost. Platon bi boga mizantropije otjerao iz čitanki jer dijeli previše osobina sa Zemljanima, a pisci komedija bi se rugali filozofu jer pretjeruje u vlastitome čistunstvu, jer odbija vidjeli cjelovitu sliku. Ali sresti mizantropa čija je zauzeta i uspješno branjena pozicija u odnosu na ostatak čovječanstva čista jednako je vjerojatno kao sresti spomenutu božicu mudrosti. Nije problem mizantropija, mizantropi ne pokreću ratove, ratovi se ne pokreću u ime mržnje, jer mi smo toliko fini da jednostavno ne bismo htjeli ići u takve ratove. Volimo kada od neke teške bolesti susjedu krepa kokoš, ali volimo mi i ljude. Doduše povlačimo granice, recimo, mi ovdje volimo ih čak do tamo, do Drine, i s one strane do onamo, do Mure. Nije problem u rakiji, nego u kamilici. Bolest ne izaziva mržnja, nego prava suprotnost ljubavi, ravnodušnost. Mržnja je usputna postaja. Konačište. Tu odmorimo konje, nekima u tom odmaranju, doduše prođe i život, ali to od konačišta ne uspije napraviti dom. I onda u toj birtiji pravimo parade: jedna od najefektnijih je mizantropija, efektna je gotovo kao revolucija. No tko se nagacao po ovom blatu odavno je povukao granicu. 'Svjetska tjeskobna briga', izraz koji se pripisuje onom velikom zagovorniku ljubavi, nadrasta sve što su u debelim tomovima ispisali egzistencijalisti. Jedan od njenih krakova je spomenuta komunikacijska tjeskoba, jeftina izvedenica ove opće zabrinutosti koja je prekrila sve. Naš blatni čovjek povukao je granicu i spram ljubavi i spram mržnje. Nije ni supermen niti je on betmen. Nije gospodar Darkvuda. Nije natčovjek. Nije komunista. On ne voli, ne mrzi, a nije ravnodušan. Dakle, nije ni glista. Jer ljudsko društvo nije čopor vukova, nego prepleteno klupko ovih maločekinjastih crva sklonih ubušivanju u podlogu. Čovjek je čovjeku glista, a ne vuk. Jer za vučju je sudbinu potrebna izvjesna količina individualne sile. A kada ste takvo što posljednji puta vidjeli?