U našem su se novinskom, televizijskom, uličnom i općenito javnom govoru preko svake mjere udomaćila ova dva na neki način srodna glagola: pretući i ispijati.

Ako je negdje došlo do kakve tučnjave, makar i samo kratke razmjene bubotaka ili čak običnog naguravanja pri kojem se netko malo ugruhao, svakako će biti rečeno ili napisano da je ovaj pretukao onoga i da je strana koja je izvukla deblji kraj bila – pretučena. Iznenadna popularnost i pošast te riječi potisnula je u javni zaborav ne samo njezine sinonime prebiti i premlatiti, nego i riječi koje su srodne ali ipak ne znače isto: tući, mlatiti, biti, udariti, istući, izmlatiti, izbiti, izudarati... U većini danih slučajeva jasno je, međutim, da bi ove potonje riječi bile primjerenije situaciji. Obično se naime radi o tome da se nekoga tuklo ili mlatilo, da ga se manje ili više istuklo i izmlatilo, da je nesretnik dobio manju ili veću porciju batina, ili samo jedan spomena vrijedan udarac, a ne i o tome da je dotičnik baš pretučen, što znači tučen i mlaćen i bijen preko svake razumne mjere, do iznemoglosti i do nesvjestice ili čak kome ili kliničke smrti. Kako bi po sudu naše jezične javnosti bio pretučen, uopće nije potrebno da čovjek bude s poprišta odnesen na nosilima. Može se on otud i relativno komotno odšetati, bez šepanja i glavinjanja, ali ako je zaradio jedan ili dva bubotka, onda je neizostavno pretučen. Ne zna se otkud dolazi taj neumjereni apetit, ta jezična potreba da se svako fizičko koškanje, svaki obračun mišicama i šakama podigne na razinu najvećeg nasilja takoreći korak do ubojstva.

Slično tome, prema našim novinama i televizijama, gotovo se ništa više ne pije, nego se uvijek i samo ispija. To je počelo, čini se, od ispijanja kave, a proširilo se i na sva ostala pića, pa se tako “uživa u dugom ispijanju vina”, neka pjevačka ili glumačka starleta “voli ispijati vino i jesti sir”, netko je pak naumio “lijeno ispijati pivo”, javnost se poučava da “ispijanje tamnog piva izaziva psorijazu”, ali da je istodobno “umjereno ispijanje alkoholnih pića dobro za zdravlje”, pa nas valjda ne treba zabrinuti ni podatak da su “Hrvati deveti u svijetu po ispijanju piva”...

Očito je da se tu pod ispijanjem ne misli tek na neku vrstu, način ili metodu pijenja, nego baš na pijenje općenito. Zaboravilo se sasvim na to da bi ispijanje trebalo biti nešto specifičnije i značenjski uže od pijenja, da ispiti i ispijati znači piti tekućinu iz nekakve posude tako da joj se dođe do dna (usp. poslovicu “Ne ispijaj svakoj čaši dance”, ili pak ono zloguko “Ti si svoju čašu ispio”). Zato je stari Belostenec lijepo tumačio hrv. izpijam latinskim bibendo evacuo. Isto se tako, kao drugo, riječima ispiti i ispijati može iskazati ono pijenje što se obavlja s pićem u posudi osobita oblika, primjerice u boci, pa se ono otud pijenjem očevidno izvlači, isrkuje, isisava. Možda je i pijenje pića na slamku takva vrsta pijenja, više nego druge što ih se poznaje i prakticira. Kanižlić mora da je imao pred očima nekakav duguljast i u se zatvoren cvijet kad je napisao “Iz cvita pčela med izpija”. 

Kod temeljnoga glagola piti imamo jednostavan suodnos, relaciju subjekt-objekt, dovođenje u vezu samo dvaju faktora, pilca i pića. Glagol ispijati složeniji je, njime se iskazuje dvostruk odnos, u trokutu koji čine onaj tko pije, ono što se pije i ono iz čega se pije. To posljednje je kod običnog pijenja zanemareno, nevažno. Kod glagola ispijati to sporedno a neophodno, ta čaša ili boca u kojoj je piće, ulazi u vidokrug i traži da je se uzme u obzir. Iznenadna moda što je zapala glagol ispijati vjerojatno ipak ne odražava nikakvu posebnu promjenu u navikama; ne radi se o tome da se u nas u posljednje vrijeme pića ispijaju do dna češće i usrdnije nego što se činilo nekada; a ni o tome da se više pije iz boca i drugih duguljastih spremnika kod kojih se bolje vidi kako ih pilac svojom aktivnošću, što bi rekao Belostenec, evakuira. Neće biti čak ni to da su nam danas važnije posude iz kojih se pije nego što je to bilo za starije naraštaje. Doduše, ta bi se mogućnost mogla lijepo uklopiti u neko općenitije, teorijski solidno zasnovano tumačenje našeg vremena kao doba ambalaže. (Nasuprot tobože minulome i izgubljenome dobu sadržaja.) Ali teško da u tome ima nešto. Danas se kod nas sve i posvuda samo ispija, makar se pilo i iz jeftinih plastičnih čaša, a pića ostajala dopola popijena; jednako kao što se ima smatrati pretučenim svatko tko zaradi ogrebotinu ili čvorugu i nema razloga da sebe drži pobjednikom u okršaju.