Sándor Weöres (1913. – 1989.) bio je jedan od najznačajnijih mađarskih pjesnika svoje generacije i ostaje među najvažnijim pjesnicima ne samo mađarske nego i svjetske dvadesetstoljetne poezije. Odrana se okušavao, sa zapaženim uspjehom, u čitavu nizu najraznolikijih pjesničkih forma i tehnika, od soneta do poluepskih kompozicija i lirske drame, od epigrama, balada i pjesama za djecu do imaginativnih i mjestimice genijalnih eksperimenata s narodnim stihom, egzotičnim obrascima i motivima od onih dalekoistočnih, afričkih, polinezijskih do ritmova bluesa i gospela. Bio je i istaknut prevodilac poezije, koji je prepjevavao s desetak jezika. I danas su poznati i cijenjeni, među mnogobrojnima drugim, njegovi prepjevi Tao-te-Chinga i Božanstvene komedije. Béla Hamvas, kojeg je Weöres u jedno doba svog života nazivao "učiteljem" te mu posvetio knjigu poetsko-filozofskih fragmenata K potpunosti (A teljesség felé, obj. 1995.), od samog ga je početka smatrao pjesnikom koji punopravno pripada vrhuncima tadašnje europske poezije, ravnim Rilkeu i Valéryju.
Sljedeći izbor obuhvaća pjesme iz različitih perioda i faza te nekih od najpoznatijih Weöresevih zbirki: Hladno je (Hideg van, 1934.) Kamen i čovjek (A kő és az ember, 1935.), Pohvala stvaranju (A teremtés dicsérete, 1935.), Meduza (Medúza, 1944.), Toranj šutnje (A hallgatás tornya, 1956.), Trijem zuba (A fogak tornáca, 1947.), Tonući Saturn (Merülő Saturnus, 1968.), Mađarske etide (Magyar etűdök,1985.).
Što marim, jesu li vrijedne
ili jalove moje težnje?
Potok sam: da se pitam
kamo valjam svoje pjene?
Borim se: radi koga,
protiv koga, ne znam.
Čemu svoj cilj da poznam,
kad on pozna mene?
Duhovna pjesma američkih crnaca
Sakriti se ne mogu.
Sakriti se ne mogu.
Otišao sam stijeni,
lice svoje da sakrijem.
Reče stijena:
nikad te neću sakrit!
o, reče stijena:
nikad te neću sakrit!
Sakriti se ne mogu.
Reče stijena: pomaknut ću se,
zdrobit ću te, miči se,
pomaknut ću se, zdrobit ću te,
miči se, reče stijena.
Sakriti se ne mogu.
Otišao sam stijeni,
suzu na njoj prolio.
Reče stijena:
i ja gorim, i ja patim!
o, reče stijena:
i ja gorim, i ja patim!
Sakriti se ne mogu.
Reče stijena: i ja bih u nebo
pošla, kao i ti, i ja gorim.
i ja bih u nebo pošla, kao i ti,
i ja gorim, reče stijena.
Sakriti se ne mogu.
Prijatelju, koji kažeš da me poznaješ,
pogledaj moju sobu: nema u njoj ničeg
što sjaji i što bi me odavalo; otvori ormar:
nećeš u njemu naći ništa posebno.
Draga moja i pas poznaju moja milovanja,
ali mene ne poznaju. Staro moje glazbalo
već odavna se naučilo na gibanja moje ruke,
ali ne može kazivati o meni.
No, ne skrivam se – tek u zbilji ne prebivam.
Djelujem i patim, kao i drugi.
ali najdublja moja bit je ništavilo.
Prijatelju, nemam nikakve tajne,
proziran sam poput stakla – baš zato,
kako misliš da bi me mogao vidjeti?
Zdravko psetodržac,
Benko čavkonosac,
Pero trbošljukac,
Pavo štukogledac
od skakavca prave gozbu,
miša glođu, staru klompu,
al' kad na red juha dođe,
glad ih odmah svakog prođe.
Ruže, ruža bujica,
leptir, oblak, djevojka,
leptir, oblak, djevojka,
suza hlapi, kišica.
Plamti nebo, suton je,
rumene su usnice,
rumene su usnice,
od poljupca obrani se.
Sve buja, drhti, teče,
pogleda te pa uteče,
pogleda te pa uteče,
samo Bog to shvatit će.
U daljini se kosa vije,
osmijeh jedan ostaje,
osmijeh jedan ostaje,
i rubac ispod stolice.
Ruže, ruža bujica,
leptir, oblak, djevojka,
leptir, oblak, djevojka,
suza hlapi, kišica.
Lijepu polako zatvorih knjigu.
Šareni svoj skidaju predjeli svlak.
Oblaže sjenka sobicu mi pustu,
divlje tjera lišće puzavi mrak.
Čudno na nebu zeleni se nešto,
već nazire otud svijeta se smak.
Lijepu polako zatvorih knjigu,
u sretno je ništavilo zavitlah.
Na vjetru vrt se njiše. Odakle vjetar tuče?
Izdaleka, gdje u gorama neznanim
čovjek živi riječi tuđe.
U rosnoj noći, odakle se svjetlost stere?
Izdaleka, od neznanih zvijezda,
kamo misao tek dopire.
Duše drhtaj otkud navire?
Iz daljine one, gdje zvijezda nema,
kamo ni misao ne prodire.
Dolazi proljeće, odlazi zima,
zamišljeno medvjed glavom klima:
– Izići ili ne izići: što li?
Od dileme te mozak ga boli!
Iziđem li, cvokotat ću,
ne iziđem li, zahrkat ću;
iziđem li, brk ću omastit,
ne iziđem li, gladom se častit.
Iz špilje svoje da provirim?
Među drvećem pronjuškam?
Hoće li malina bit, u duplji meda?
pitanje to je, što spavat mi ne da!
Kamen-žaba iđaše.
Kamen-žaba iđaše.
Svukoše kostrijet ponoćja,
odraše kožu osvita.
Kamen-žaba iđaše.
Pade u jezero
deda pade u jezero
dingili-dong
deda pada u crno jezero.
Gleda zelena riba
u dedin gležanj gleda zelena riba
u dedin nožni prst gleda zelena riba
dingili-dong
u dedu gleda zelena riba.
Pade u jezero
dingili-dong
deda pade u jezero
deda se u vodenu pretvara sol
deda se u crni pretvara kamen
deda pade u jezero
dingili-dong.
Plamičku, plamičku,
kome svijetliš u noći?
"Ponajprije dječici,
ustima da prinesu lončić s mlijekom,
zatim djevojkama,
momci da im prozore pronađu,
najzad svetoj svijetlim tmini,
da ne bude joj dosadno samoj."
Sjediš i prostireš svoju kosu na bršljevitoj hridi Eeje,
pred tobom šljunčani zaljevi, more krila prozirnog,
što njiše povoje dubina i njihova raskomadana čudovišta;
zvonkom si nogom već stupila na obalu,
dok nasuprot na dalekom atolu Muao,
na kornjačinim oklopima bubnja zrika osmero plemena
i u ritmu opni se tišina i tvoja djevičanska šutnja.
Kao netko tko se budi ili od bolesti oporavlja,
kovrčavu pognuvši glavu drhtiš i oklijevaš,
grudi svojih izvor čisti, svoj dar čedno otkrivaš,
i gdje se tvoje još teške vlasi zanjišu: sve postaje živo, vlažno i svijetlo.
Ustaješ, protežeš se, mašeš zlatnim snopovima svoje kose,
dižeš rumeno lice, obla ramena, jedre bokove,
ustaješ i plešeš u bratovu odriješenu, lepršavu ogrtaču.
Na praznom sprudu
prazan čun.
Potočnica
milijun.
Prostran svijet je
poput sna.
Ali na cvijet jedan
stati zna.
Veliki petak.
Klepeće čegrtaljka: nema uskrsnuća.
Krist naš Gospodin, poput svake ljubavi,
poput svega što se rodilo,
samo jedan jedini časak je živio.
Jedan, puni, okrugao časak,
sličan kapi što se kotrlja
i napušta vršak grane.
Klepeće čegrtaljka: nema uskrsnuća.
U svijetloj polovici časa
što dogodilo se s Njime: piše u knjizi.
U drugoj, skrivenoj polivici časa
nahrupiše zmajevi:
"Mene pojedi" – reče voćka.
"Mene udahni" – reče zrak.
"Mene pogledaj" – reče oblak, i prazno plavetnilo.
"Na mene legni" – reče trava.
Klepeće čegrtaljka: nema uskrsnuća.
Ako u svijetloj polovici časa
na križ ne razapnemo Krista našeg Gospodina
vičući: "Jesi li ti Bog?"
u drugoj, skrivenoj polovici trenutka
na križ bi Ga razapeli zmajevi,
vičući: "Jesi li ti moj Bog?"
Klepeće čegrtaljka: nema uskrsnuća.
Dosta je bilo svijeta
četiriju zidova
prebliskih zvijezda
oderanih svinja
od poniženja koja drugi pretrpješe
kući idem ocu i majci
u lijes
Dosta je bilo tuđih patnji
moje radosti
crne kiseline
pepela
proklete molitve
kući idem lanjskim psima i mačkama
u nezaklonjenu kišu
Pušim cigaretu na rubu jarka.
Dvadeset filira sva je moja imovina,
ali cijeli svijet moja je pepeljara.