Leopold Buczkowski (1905. – 1989.), prozaik, pjesnik, slikar, grafičar i kipar do Drugog svjetskog rata živio je okolici Lavova, koji se danas nalazi u Ukrajini. Pred kraj rata, 1944., zbog zaoštravanja prilika u rodnom kraju, gdje je divljanje ukrajinskih nacionalista spram drugih narodnosti poprimilo razmjere masovnih likvidacija (Buczkowski je u to vrijeme ostao bez dvojice braće, koji su ubijeni na svojim kućnim pragovima), Buczkowski se s obitelji seli u Varšavu, gdje ga zatiče izbijanje varšavskog ustanka. Autor se smjesta priključio jedinicama Zemaljske armije u herojskom pokušaju obrane prijestolnice od nacističkog pogroma, svjedočeći svakodnevno zvjerstvima i zločinima, razaranjima te pokušaju preživljavanja civilnog stanovništva. Nakon sloma ustanka završava u zarobljeničkom logoru, odakle je uspio pobjeći i dočekao kraj rata skrivajući se. Nakon rata živio je u Krakovu, gdje se počeo baviti ilustriranjem knjiga. Sredinom pedesetih godina, kada je obnova prijestolnice toliko uznapredovala, da su se ljudi počeli vraćati, Buczkowski se seli i do smrti je živio u Varšavi. Autor je brojnih romana i zbirki pripovijedaka u kojima sirovim, britkim, plastičnim jezikom opisuje svu bestijalnost okupacijskih vlasti i svakodnevnost života pod terorom nacista i njihovih ukrajinskih pomagača. Roman Crni potok iz 1954. najeklatantniji je primjer njegova pisma, dok je dnevnički zapis Ustanak na Żoliborzu, kao dio većeg teksta koji je objavljen pod punim naslovom Ratni dnevnik (2001.), pronađen u autorovoj ostavštini. U dnevniku Buczkowski trezveno i s gorčinom, promatrajući svakodnevno ne samo nacističke zločine, nego i niskost i podlost ljudske prirode u ekstremnim uvjetima – u opisima razbojnika i nitkova koji su, iskoristivši sveopću pomutnju, prekopavali i grobove, ne bi li se domogli kakvog plijena – čitateljstvu predočuje stvarnost paklene svakodnevice. Ne štedeći nikoga, ne pokušavajući sakriti vlastitu ozlojeđenost, pa čak i prezir prema saveznicima i svijetu koji nisu pružili ruku pomoći Varšavi, nego su uopćenim frazama i smiješnim paketima s hranom varšavskom stanovništvu koje su nacisti, uz pomoć svojih suradnika, Ukrajinaca, Letonaca i Litavaca (što nije nimalo slučajno!) svakodnevno klali i ubijali pružali izraze svoje podrške, Buczkowski specifičnim jezikom, lišenim svih stilskih ograničenja i pravila dobrog ukusa, izriče osudu i gubitak vjere u ideje europejstva, zajedništva, ustaljenih vrijednosti i nacionalnih mitova. Ovo potresno svjedočanstvo otkriva svu raskoš autorova talenta i ubraja se u red najuspjelijih ostvarenja sličnog tipa, pokazujući svu originalnost i vještinu piščeva pera.