Vjerojatno je najpoštenije na jednu anegdotalnu knjigu uzvratiti njenim anegdotalnim prikazom. Prvo početak: 1991. godine objavljena je u Zagrebu Durrellova knjiga „Pjevači diplomatskog zbora“ i čitana je s velikim užitkom, jer je u njoj opisana vodeća nomenklatura upravo nestaloga režima, čiji su protagonisti prikazani kao zapanjujuća skupina primitivaca. Durrell je čitan u slast: napokon smo dočekali kraj kromanjonizacije inače plemenitog balkanskog čovjeka koji će, čim je zbacio neljudski komunizam, kao raketa uletjeti u europski kulturni prostor te ondje činiti čuda svojim raznim talentima i općenitim radnim sposobnostima po kojima je već otprije naš čovjek na najboljem glasu diljem svih europskih bauštela. Napokon Europa, uzdisalo se od Piranskog zaljeva do Erdutske klisure, dok se odbacivao komunistički šinjel i ubrzano preodijevalo u narodnu nošnju, zadnje ruho kojeg se naša kolektivna svijest sjećala kao građanskoga, problem je jedino što se radi o seoskoj garderobi, ali to ćemo već, blagodareći našim vrsnim krojačima, riješiti tijekom tranzicije. Tako da je prvi val čitanja Durrellovih sprdačina na račun Srba i Hrvata prošao u stilu, ruga se drugima, a osim toga, od nas je magarad napravio sistem za koji i sam pisac kaže da je nevjerojatno nehuman. Durrell je u Jugoslaviju došao koncem četrdesetih godina, taman se zahuktavao Titov sukob sa Staljinom, zbog čega je jugoslavenski oligarh uživao poprilično štovanje Zapada, a prije toga pisac je boravio u Argentini i ondje obavljao učiteljske poslove. Na njima se nije istaknuo kao revan nastavnik, dapače, budući da je sve dobro dokumentirano u brojnim knjigama o Durrellu, kao i u njegovoj korespondenciji, teško bi bilo reći tko je više zakazao, učitelj ili učenici – samom se Durrellu činilo potpuno besmislenim predavati po pampi o Shakespeareu, a i kronično mu je nedostajala Europa. Durrell se u Argentinu zaputio nakon što je godinama živio u Grčkoj te u Kairu i Aleksandriji, što se kasnije značajno reflektiralo na njegovo djelo. U Grčkoj ga je posjetio i njegov veliki prijatelj i uzor Henry Miller, koji je u vezi s time napisao čuveni putopis „Kolos iz Maroussija“, po mnogima jedan od dva-tri najljepša putopisa uopće, a dolazak u Argentinu, unatoč nekim novim poznanstvima (Jorge Luis Borges, npr.) bio je za njega potpuno razočaravajući – ondje je čak presušila i njegova pjesnička muza koja ga je inače revno dvorila, jer je Durrell bez ikakvih problema većim dijelom svoje književne karijere nastupao i kao pjesnik.  I evo ga u Beogradu u koji je, po riječima biografa Gordona Bowkera, stigao kao blagi ljevičar, republikanac kada je Grčka u pitanju, naklonjen pravcu koji su držali socijalisti u Britaniji, no to je sve bio nedostatan obrambeni mehanizam za situaciju koju je zatekao u Beogradu, gdje je stigao kao zaposlenik Foreign Officea, doduše na ugovor, iako su mu bila dozvoljena korištenja svih pogodnosti ovog sigurnog položaja. Bowker piše kako je Durrell došao u Jugoslaviju i razbolio se, ali zbog strašne oskudice nije mogao doći do lijekova, što je bio tek vrh ledene sante užasa koji su se sastojali od potištenog i zastrašenog građanstva, stroge cenzure, nedostatnih osnovnih potrepština, snažno nazočne tajne policije prepletene sa svim slojevima društva, političkim zatvorenicima koji su se, kako kaže, gegali okruženi stražarima s puškomitraljezima. Najgora od svega bila je sveprisutna korupcija, i moralna i duhovna, bio je to pravi donji svijet koji je užasnuo našeg pisca. Kreativni pojedinac ovdje nije imao na raspolaganju niti jednu soluciju, što je za posljedicu imalo Durrellovo političko skretanje udesno. Bilo je dovoljno doći u Beograd, zapisao je, i postati gorljivi antikomunista, monarhista i fašista. Otprilike u isto vrijeme čita Orwellovu „1984“ i smjesta čestita kolegi na briljantnom prikazu posve kontroliranog svijeta, čiju je šeprtljavu, ali ne manje pogubnu inačicu gledao svakodnevno na svom novom poslu. Dane je provodio snatreći o putovanju u Grčku, koja mu se sad činila još većom oazom u kojoj su mogući kreativni izazovi i duhovni mir – Jugoslavija je bila sušta suprotnost ovim pojmovima, pa je sve što bi vidio marljivo zapisivao u bilježnice, čvrst u nakani da jednom spase nešto od ovog vremena i iskoristi ga za književnost. Nekoliko je knjiga rezultat boravka u bivšoj nam državi: pustolovno-špijunski triler „Bijeli orlovi nad Srbijom“, humoristična knjiga „Pjevači diplomatskog zbora“ te slična joj „Sauve Qui Peut“ a sve tri su, svaka na svoj način, porazni portreti nas ovdašnjih nesuđenih Europljana. Ima u vezi s Durrellovom reakcijom na zatečenu situaciju još nešto, ne manje važno, a to je analiza što ju je iznijela Marija Todorova u svom „Imaginarnom Balkanu“, gdje iznosi zapažanja diplomata po kojima je kod nas zapadno i civilizacijsko upravo ono kroz što su do sada na površinu isplivale naše najgore osobine, a to je nacionalna svijest. Takva se svijest, čitamo u „Imaginarnom Balkanu“, najbolje kuje u ratu, koji je na Balkanu jedini put ka miru. Problemi se, naravno, množe, jer će ljubopitljivi Zapadnjak vrlo brzo uvidjeti kako se „nacionalna svijest“ na Balkanu javlja u vrlo radikalnom obliku koji nema nikakve veze s civiliziranim građanskim osjećajem uzgojenim u zemljama „pravoga“ Zapada. No interesantno je da je baš nacionalizam okarakteriziran kao jedina osobina koja, barem prividno, ima izvjesnu europejsku vrijednost. Ne možemo ni zamisliti kako se osjećao Lawrence Durrell kada se sreo s ovim paradoksima koje je više slutio nego znao racionalno objasniti, i na koje je reagirao pisanjem knjige koja je na momente čak i iritantno šablonska u svom predvidljivom humoru i tretmanu britanskoga konzulata kao oaze civiliziranosti usred preobilja primitivizma, gdje se sve situacije završavaju još jednom rundom pića. Uglavnom, na takvom se mjestu Durrell ponašao u skladu s očekivanjima kakva bismo mogli imati imamo li u vidu da se radi o piscu čija se cijela dotadašnja (a i buduća) karijera gradila mimo očekivanih literarnih uzusa vlastite zemlje. Dakle, on je za potrebe pričanja svojih dojmova radnju knjige postavio oko profesionalnog diplomata Antrobusa, i narator – a to je po mnogim crtama baš pisac – uglavnom popisuje tipične reakcije na sredinu u kojoj su se zatekla ova dva trabanta, a s dosta je pažnje Durrell obradio i ostatak konzulatske ekipe, menažerija je to osebujnih i bešćutnih danguba koji potezom pera utječu na važne događaje u zemlji u kojoj se nalaze. Reprezentativna i najčešće navođena epizoda iz knjige putovanje je onim što je Durrell nazvao „avetinjskim vozom“, i dosta je dirljivo, pogotovo s ove vremenske distance, kada je tranzicija posve promijenila listu prioriteta balkanskih naroda, čitati kako su kao u otjelotvorenje napretka Srbi i Hrvati gledali na željeznicu. Pa su onda, jasno, diplomate iz Beograda u Zagreb prevezli vlakom. Durrell domoroce – a moramo posegnuti za tom riječju – opisuje kao vrstu podljudi, gotovo kao onu kariku koja očajno nedostaje Darwinovoj teoriji evolucije. Strani su diplomati, naravno, u srazu tehnike i ovih primitivaca osjetili jedino stravu, a srdačnost kojom željezničari jedni drugima čestitaju na obavljanju najbanalnijih zadataka daleko nadmašuje sve što na ovu temu možemo pronaći u, recimo, češkoj književnosti – Česi su očito bolji željezničari od pripadnika ovih dvaju naroda. Sam Durrell, da se vratimo ovom autoru tako dragoj anegdotalnosti, nabavio je u Trstu nekakvo golemo vozilo, isključivo iz kaprica i želje da nervira Tita, kojemu ga je kanio i prodati, no dok se to ne realizira prkosit će mu luksuzom. Godine provedene na ovom poslu možemo nazvati prekretničkima kada je njegovo stvaralaštvo posrijedi. On još nije prionuo sređivati bilješke nakupljene tijekom boravka u Aleksandriji, a objavljivanje njegova remek-djela „Aleksandrijski kvartet“, što ga je definitivno svrstalo među najznačajnije pisce svoga vremena, započet će iste godine kada je objavio „Pjevače diplomatskog zbora“. Dva su to posve različita Durrella, i to je važno znati, jednako kao što iz avanturističkog romana „Bijeli orlovi nad Srbijom“ nikada ne bismo došli do drugih knjiga što ih je Durrell potpisao – čini se da je istovremeno mogao pisati na razini nekoliko solidnih, pa čak i odličnih pisaca svoga vremena. Iako uvijek duhovno bodar, pogled na život u balkanskim gudurama stisnuo je njegovu dušu, u prepisci govorio je kako je u Jugoslaviji skoro kao u ratu, ista neizvjesnost, stiješnjenost i neimaština, isti princip življenja, od danas do sutra, bez ikakve dugoročnosti, koja se, izgleda, ovdje doimlje vrhunskom budalaštinom. Bivšu državu zvao je policijskom mašinom, što ga je nagnalo da okrene leđa laburistima čija nastojanja, smatrao je, moraju ovako završiti, kao stroj kojemu je najvažnija okrutnost, kao jedini adekvatan oblik kontakta s okolinom – ljudi su bezrazložno okrutni i to je ono što je Durrella najviše zbunjivalo. Zvuči gotovo kao neka utjeha za nas, Hrvate, da mu se Zagreb donekle i dopao. Pisao je o njemu kao o malom predahu u oceanu pakla, kao o austrougarskom sveučilišnom gradiću okruženom brdima koja su „dušu dala za šetnju“, dok atmosferu opisuje kao mirnu, doduše zloslutno mirnu. Nije se Durrell bacio u dodatne napore i napisao kako da postanemo bolji ljudi nego što jesmo, i neimaština s kojom se sreo nije kod njega pobudila osjećaje kakve je u Henryja Millera potaknuo pogled na suvremenu Grčku – nije pomislio da je u prisutnosti pobjede duha nad zapadnjačkim materijalizmom, nego je samo gledao kako spakirati prtljagu i zbrisati što dalje. Pa je o tome ostavio svjedočanstvo koje bi trebalo čitati paralelno s buđenjima vlastite nostalgije, možda nam to bude ljekovito. Dok bi se samu knjigu „Pjevači diplomatskog zbora“ moglo navoditi kao primjer u okviru kolegija: Veliki pisci dešnjaci lijevom rukom.