Na jednoj od redovitih konferencija Međunarodnog društva za teoriju kaosa upitan sam zašto se kaže strah u kostima, guja u njedrima, ruka u rukavici, noga u nogavici, a prst u guzici, ali se za neurednu kuću kaže da je kuća u kaosu, ne da je kaos u kući. Odgovorio sam da je pitanje teško, da moram malo razmisliti, a budući da je konferencija bila pri kraju, obavezao sam se da ću se odgovorom očitovati naknadno. I evo, za dvadeset, trideset, pedeset godina, tempom kojim se moji tekstovi već objavljuju, a pogotovo čitaju, djeca ili unučad pitalaca dobit će odgovor svojih predaka.

Osobno, ne vidim zašto se ne bi moglo kazati i da je kaos u kući i siguran sam da netko to već jest kazao i da s vremena na vrijeme kaže i dalje. Radi se naprosto o dvije različite stvarnosti. Kaos u kući nešto je kao ludnica u kući. Cirkus u kući. Vjerojatno još malko gore. Kuća, prostor zaštićenosti i uređenog zajedničkog obitavanja, pretvorena je u poprište kaosa. Ne-reda. Pretpostavljamo privremenog. Kuća u kaosu, primijetit ćete, izvrće odnos. Okvir više nije dobra stara kuća, koja je, eto, pripustila u sebe kaos, nego je okvir sam kaos, u koji je kuća usisana. Takav nered ne doživljavamo više kao akutno stanje unutar uvijek istih zidova, koje će temeljitim pospremanjem biti moguće dovesti u red, nego kao primordijalnu, arhetipsku bezobličnost koja je ponovno provalila iz svoje pomne pokopanosti i razvalila sve tisućljećima brižljivo građene pravce, kutove i površine. Kod kuće u kaosu svjedočimo urušavanju same ideje, raskućivanju kuće, koje prijeti trajnošću.

Velikih je muka stajalo bogove izvesti iz kaosa kozmos. Događa se to tek krajnje rijetko. A isto vrijedi za kuću u kaosu. Dok je za uređenje kaosa u kući dovoljna bilo koja nekvalificirana radna snaga, bilo kakav čistač, za uređenje kuće u kaosu treba stručnjak takve kvalificiranosti da za nju učilište ne postoji. Kuća u kaosu ne zahtijeva čistača, nego maga, žreca, pjesnika, proroka, božanstvo. Novo božanstvo. A takvim se ne postaje, nego rađa.

Rodiš se, a na tjemenu ti blagoslov svjetotvorca. Znamen u obliku kruga, možda. Možda trokuta. Ili čak inicijal. Pa zakoračiš nogom, ispružiš ruku, otvoriš usta – i izvodiš iz kaosa kuću. Izgovaraš ku-ća. Prvim slogom stvaraš (u sanskrtu se on zadržao kao glagolski korijen ku, koji je i proizveo riječ kavi, vidjelac, prorok, pjesnik). Drugim slogom – bježi, apage, ća odavde! – uništavaš i zadnje tračke nereda (tko god je sposoban za stvaranje, sposoban je i za uništavanje, dok, znamo, ne vrijedi i obrat). Da kuća jest dokinuće kaosa – ako takve osnove još nekom treba dokazivati – lijepo se vidi u latinskom, gdje je riječ za nju, domus, prisno povezana s glagolom domare, (u)krotiti. Pripitomiti znači dakle raskaotizirati, kozmificirati, privesti (vratiti) kući.

Nekoć je kuću čovjek doista prepoznavao kao kozmos. Kao spašenost od kaosa. Ona je bila sredosvijet, mezokosmos, između oporog svemira, makrokozmosa, oko čovjeka, i sitnosvijeta, mikrokozmosa, kojim je bio čovjek sam. Ista zbilja, izražena u tri razine. Na tri jezika. Krov kao svijet nebeski. Podrum kao svijet podzemni (a temelji, jasno, kao temelj na kojem kozmos počiva). U tom sredosvijetu položaj što ga čovjek-sitnosvijet zauzima položaj je srednji, između zidova. Zauzima ga odozdo nagore. Od zemaljskih nogu prema nebeskoj glavi. Gleda prozorima (koji dakle nisu namijenjeni pripuštanju vanjskog, neuređenog svijeta unutra, nego izlasku redotvornosti u nered, što se tako jasno vidi u vitraju, izvana nevidljivom). Potporni, središnji stup u kući (ili, u drugim inačicama, nosivi zid) osovina je svijeta, oko koje se on vrti, a ona njega drži na okupu. Prag je liminalni prostor, susretište kozmosa i kaosa nad kojim ukućani stoga uvijek najpažljivije bdiju. Središte je svemira, razumije se, u ognjištu, čiji oganj grije, hrani i pokreće sav okolni svijet (dovoljno je znakovito što smo fokus, u značenju središta, izveli iz focus, koji u latinskom još uvijek znači samo ognjište, dom). Oganj koji na mezokozmičkom ognjištu gori tek je inačica ognja na žrtveništu (i sunca, ognja makrokozmičkog, i srca, ognja mikrokozmičkog), dok je dimnjak koji dah ognjišta udiše i izdiše tek inačica dima u koji se uvija indijanska "lula mira" (dima koji je u oba slučaja slika čovjeka koji se vraća kući koju kuća i njegova samo simbolizira). Kozmičnost i kozmogoničnost kuće najpotresnije utjelovljuju drevni prikazi rodilje kao kuće. Zidovi tu "postaju" njenim potkoljenicama, krovne grede razmaknutim bedrima. Ona rađa dom. Njegov kozmos. Očekivati je onda da će život takvog, kućosvjesnog ljudskog bića u domu i završavati. I doista, pokojnik se pokapa u pod kuće, u utrobu koja ga je i rodila, kao sjeme koje će proklijati životom novim. Postoje urne u obliku kuće, kao i sarkofazi i nadgrobni spomenici. Stećci izvedeni kao kuće s dvovodnim krovom i zovu se domovin(j)i. Kućom se dakle uređuje, domesticira, u-dom-aćuje i zagrobni život. Grob je pokojnikov dom, u kojem je on domaćin, kojem predgrobnici dolaze u posjet, da budu s njim, popričaju, da ga karminama daruju te da se tako još i jednom založi i proveseli u njegovom društvu.

A nama kuća nije više kozmos ni prije groba. Naša su ognjišta ugašena, krovovi urušeni, zidovi razvaljeni, podovi zarasli. Smežurala se kuća u stan, u koji voda dotječe nevidljivim, a vatra i nerazumljivim putem. Krov je beživotan, spljošten poklopac daleko negdje gore (i od njega je samo nebo dalje), temelj je apstrakcija skrivena pod materijalima apstraktnim (i od njih je dalja još samo zemlja). Središnjeg, nosivog stupa više nema, a i da ga ima, bio bi ukrasni detalj, ne bivstvena okosnica. Stvar estetike, najpomodnije i najpliće, ne metafizikom natopljene ontologije. (Čak i zidovi, ti najsamorazumljiviji elementi doma, smrvljeni su u gipsane ploče.) Mada sebe i dalje kratkovidno tako nazivamo, mi odavno više nismo ukućani. Kuće su nam danas uredne, uređene kao nikad prije, ali u njima živi imaginativno sljepilo, mitska oduzetost, u njima živi smrt. Nikom više nije kaos u kući. Kuća u kaosu, pak, sad je svakom. Zar je onda ikakvo čudo što su nam takvima, iskućanima, raskućanima, otkućanima, utihli i grobovi?

Bilo je doba kad je u Indiji mandira značilo kuća. Dom. No odavno i u Indiji mandir znači gotovo isključivo hram. Što to znači? Znači da je bilo doba kad je čovjek Onoga Kojem se klanja u hramu još uvijek prepoznavao kao jedinog istinskog Sebe, kao Onoga Koji se klanja, tek nezgrapno zastrtog nahvatalom biološkom skramom. Čovjek je projicirao Sebe u Boga, u Boginju, da s takvim, izvanjštenim Sobom lakše sačuva dodir. Istovjetnost. To bogoštovlje bilo je u osnovi igra. Razigrano općenje sa Sobom. I jer su Bog i Čovjek bili Jedno te isto, tek u dvije riječi, ista im je bila i kuća: mandira. Čovjek je na svoje zaigrano bogoštovlje izlazio iz mandire, da bi ušao u mandiru, a onda se u mandiru i vratio. Doista, takvu igru samo Bogočovjek, samo Čovjekobog igra!

A onda je Bog prognan na nebo, a na zemlju čovjek. Jedan se klanja, i klanja se drugom. Svakom njegovo, koje više nije sve. Jezik je to otrpio gubljenjem završnog a u riječi mandira. A u negdašnjoj Indiji a, glas najosnovniji i samoglasnik koji se u negdašnjemu pismu podrazumijevao uz svaki ogoljeli suglasnik, bilo je stoga i glas koji se prepoznavalo kao simbol samoga Boga. Bogu se pjevalo Ti si a u svakom slogu. No, u vremenu, mandir je postao kućom Božjom − a čovjek neka svoju odsad zove kako hoće. Samo da nije mandir!

Za dvadeset, trideset, pedeset godina, kad se ovo bude čitalo, kad se Čovjekovo izgnanstvo, Njegova raskućenost, bude dodatno produbila, vjerojatno će se konačno i moći reći jedino da je kuća u kaosu. Kaos u kući bit će kuriozitetan idiomatski relikt iz vremena u kojem je kućni nered još mogao biti tako skromnih razmjera da ga je redu moguće bilo privesti priprostim, grubim, nekvalificiranim zahvatima. Kuća u kaosu bit će sad normalno, jedino, svugdašnje stanje stvari.

No pjesnika, božanstva, neće više biti nigdje.