Hodaču Marku Gregoriću

The world reveals itself to those who travel on foot.

Werner Herzog

Mnogo je toga što čovjek, ako poželi, može preskočiti – drvenu gredu i gredicu cvijeća, oveći zid i maleni zidić, plitak rascjep i duboku provaliju. Uz malo vještine i hrabrosti, pa i uz pomoć proteza i drugih pomagala, raznolike prepreke mogu biti koracima i skokovima svladane iz jednog ili više pokušaja, s manje ili više vještine, uz malo ili malo više sreće. Čak i nekoć prividno nedostižan rekord Boba Beamona u atletskoj disciplini skoka u dalj na koncu je bio nadmašen, odnosno nadskočen (u ponekim slučajevima i uz nelegalnu pomoć potiska vjetrom). Ako se pojam preskoka pojmi u generičkome smislu, on se može rabiti i u prenesenoj retoričkoj formi. Tako se mogu preskočiti poslovne prepreke, može se preskočiti onaj koji stoji ispred nas u podužem redu, a preskočiti se mogu i nezanimljivi dijelovi u knjizi koju čitamo. Preskočiti štogod može se i tako da se taj pojam odmijeni njegovim sinonimima. Nešto možemo preskočiti na način da to redom propustimo, izostavimo, izbjegnemo, ili da tome umaknemo, bilo da je riječ o nezgodnom protivniku, lošoj karti, ugovorenome braku, ili zlosretnoj kobi. Tjeskobu gubitka vjere možemo prevladati „skokom povjerenja“ (Hans Küng), a „skokom u prazno“ (Yves Klein) preskočiti možemo vlastito odgađanje neminovnog susreta s Onime što beskonačno nadilazi našu konačnost. Slikar i grafičar Albert Kinert jednom je bio 'preskočio' uglednog likovnog kritičara, koji mu se bio zamjerio nepriličnim ponašanjem pri posjetu njegovom atelieru, osorno ga otpravivši na ulicu, zajedno s njegovom nježnom pratnjom. Preskočio ga je, prema vlastitom metaforičkom iskazu, onako kako se preskače zid, ili pak zidić. No, neprilagođenoga kakav je već bio, i njega je preskočila karijerna sudbina, uskrativši ga za generacijski mu pripadajuće lovorike i tantijeme. Poneki pojedinac može nesmotreno previdjeti učiniti onaj odsudni 'korak do sreće', pa ga sreća milovati više neće.

Ima međutim nešto što čovjeku nije moguće preskočiti ni na koji način, koliko god da u tome uznastojao, koliko god da se pri tome u svome nastojanju uvježbavao. Ne može se, naime, preskočiti ono što omogućuje svako preskakanje – ne može se preskočiti korak. On se može prilagoditi, produžiti i odgoditi, može se saplesti i onemogućiti, ali preskočen biti ne može. Mnogo malenih koraka može se nadomjestiti jednim ovećim, pa tako div u bajkama jednim korakom može preći preko sedam gora. Naizmjenični se koraci mogu izvoditi i jednom nogom, pa tako Pink Panther pri svome antropomorfnome, stiliziranom hodu poskakuje, pri čemu se površnome promatraču može učiniti kao da je koji od koraka lukavo preskočio. No nakon jednog divovskoga koraka neminovno slijedi drugi; nakon i najmanjeg koraka jednom nogom slijedi, prije ili kasnije, još jedan, i još jedan, i još jedan, i tako sve do kraja, sve do onoga trenutka kada čovjek neizostavno učini korak svoj posljednji. Jer čovjeku su svi koraci unaprijed izbrojani, još i prije no što je bio koraknuo onim prvim. Kao što je to onomad rekao Zulfikar Zuko Džumhur^[1] sjedeći dokono na klupi u trenutku kada je pokraj njega u trku prošao nadobudni džoger: „gledaj ovoga… jadan i ne zna da mu je Allah izbrojao sve korake… a on žuri li žuri“. Kako god okreneš, kojim god slijedom ga brojiš i aršinom mjeriš, korak se preskočiti ne može, jednako kao što pješaku nije moguće izbjeći da jednoga dana zakorači posljednji put i tako svoje koračanje okonča jednom za svagda.

No ne bi čovjek bio čovjekom da mu nije palo napamet da pokuša učiniti ono nemoguće. A budući da baš nikako nije moguće preskočiti korak, to je čovjeku palo na pamet da s njime nešto dovitljivo učini, u nadi da će tako zaokupiti pozornost sudbine i na gotovo magijski način izbjeći njezinome stisku. Stoga je odlučio da ga maksimalno produži ili sapne, da ga kultivira i stilizira, da ga preruši i preobrazi u štogod drugoga. Za početak, on je svoj korak podvrgnuo obrascima ritmičkih sekvencija, ulančavši ga u kraće i duže, brže i polakše kretnje, usvojivši tako korak plesni, zaplesavši njime ritualne i druge plesove, ne bi li ekstatičnim transom prevladao svoje uvjetovano ljudsko stanje. Potom ga je obuo, umio i imenovao, učinivši ga dogovornom mjernom jedinicom – egipatskom, grčkom i rimskom stopom, kojima je mjerio svijet što ga okružuje, ne bi li njegovo bezmjerno rasprostiranje ukrotio biljegom vlastite, ljudske mjere. Onda ga je ustrojio monotonim slijedom snažnih udaraca nogama o tlo, učinivši ga tako discipliniranim korakom vojničkim, da bi tako pomoću njega ovladao nastanjenim svijetom. Zatim je koraku pružio šansu da iskorakne iz svoje utilitarne protege, ne bi li mu tako omogućio iskustvo šetnje i flaneurskoga vrludanja. Tim se koracima Petrarca nekoć bio vinuo na vrh brda Ventoux; tim je koracima Baudelaire besciljno lutao ulicama Pariza nastojeći proniknuti njegov spleen, proničući njegovim posredovanjem i sebe sama. Palo je čovjeku također na pamet da svoj i tuđi korak aristokratski profini i estetski dotjera. Ako već ne može ovladati bezmjerjem materijalnoga svijeta, onda će barem pokušati ovladati „estetičkim beskrajem“ (Paul Valéry). Stoga je na francuskome dvoru muške potkoljenice uresio svilenom vrpcom i potom zauzeo početni stav plesnoga koraka, poput onoga na velebnome portretu Luja XIV, udešenoga u začudnoj sprezi maskulinog i femininog tipa, što se očitovala u ondašnjoj dvorskoj kulturi. U Kini je pak ženska stopala podvrgnuo bolnom povezivanju u najnježnijoj dobi, ne bi li korak učinio što delikatnijim, estetski što prikladnijim. A nije mu bilo strano ni produžiti korak na razno-razne načine, pa je tako danas moguće zakoračiti u New Yorku a iskoračiti u Bangkoku, pa i više puta obrnuti se oko zemaljske kugle a da se ne učini i najmanji koračić. A ponajvećim korakom za čovječanstvo postao je malen korak ostvaren na Zemljinome satelitu, iako mnogi tvrde da je fraza „man on the moon“ još uvijek rezervirana tek za ljudskome licu nalik mrlje raspoređene na mjesečevoj površini, koje zamjećujemo pri uštapu.

Unatoč svim svojim dosjetljivim smicalicama, čovjek se do sada sudbini nije umio skriti, niti mu se, unatoč svim njegovim umijećima, svijet u svojoj tajnovitosti dao uistinu razotkriti. Mudri naime znaju da se „svijet razotkriva onima koji putuju pješice“, onima koji ne preskaču niti jedan jedini susljedni korak pri svojim putešestvijama, koji stopalima – ne i stopama – mjere svoje životno iskustvo, gdjekad čineći to i golim tabanima. Stopala kvalificiraju ljudsko iskustvo, stope ga tek kvantificiraju. Slovenski hodočasnik i putopisac Viljem Gogala, neumorni pješak koji dvadesetak godina po svijetu putuje bez ičega i koji se principijelno i bez iznimke lišava svakoga novčanog prihoda, stekao je na taj način rubna životna, pa i poneka nadnaravna iskustva, obično rezervirana za posvećene sannyjasine. No biti u stalnome pokretu, kretati se uzduž i popreko plavo-zelenoga planeta makar i pješice, to još uvijek ne jamči stjecanje izvorne spoznaje. To može, ali i ne mora biti ultimativan način da čovjek umakne neumitnosti koja mu neumorno dahće za vratom. Stoga su se neki pojedinci odlučili na posve oprečan korak – odlučili su koračanje obustaviti, odlučili su stati, odlučili su ukopati se u mjestu. Sveti Šimun Stilit utaborio se tako na vrhu stupa, gdje mu koraknuti više nije bilo moguće. Ako je Svevišnji čovjeku već izbrojao sve njegove korake, nije li to onda uistinu dovitljiv način da se toj računici doskoči – da se onaj posljednji korak ostvari prije no što je na nj došao zacrtani mu red? Čovjek ne treba čekati svoj posljednji korak da stane, da prestane s kretanjem koje ga neumitno vodi ka kraju njegove zemaljske pustolovine. On može dragovoljno stati i ukipiti se, poput drveta iz pjesme Džane Miroslava Antića. Može pustiti svoje korijenje u humus postojanja, u začetak svakoga postajanja, i tako započeti plodonosnu preobrazbu svoje smrtne, ljudske naravi.

Poslušaj me, bože, veliki gospodine,

Ako me još nekad ponovo budeš pravio,

Molim ti se, udesi mi da ne budem

Ni žandar,

Ni car,

Ni Ciganin.

Pretvori me u jedno veliko drvo.

Sto godina tako da rastem

I da me onda poseku.

Naćve od mene da naprave.

Sto godina u meni testo da mese

Od leba sav da se raspadnem.

Nije nam nužno koračati bez konca i kraja, ni ukipiti se na jednome mjestu ne bismo li umakli koraku posljednjem. Dostatno je utaboriti se u sebi samome, u svojoj nutrini sasjeći sebe sama i tako dopustiti da se u nama pokrene proces nutarnje preobrazbe, na koncu kojega ćemo se raspasti na sastavne dijelove, da bi iznova bili – pod nadzorom Višnjega – sastavljeni u prividno isti, a zapravo posve drugačiji metabolički sklop. Zakoračiti u prazno. Samovoljno napraviti jedan jedini, odlučan i konačan korak, da bi se njime dosegnulo ono beskonačno.

1. Pokojni bošnjački putopisac i pjesnik, slikar i karikaturist, kazališni scenograf i televizijski voditelj. ↑