Legendarni pisac koji je uspio nadživjeti i sama sebe, za kojega je Bela Hamvas napisao kako će biti čitan i za dvjesto godina. Hamsuna se i danas objavljuje, vrlo je cijenjen od suvremenih popularnih i priznatih pisaca, jedan od njegovih najvećih fanova bio je majstor Mirko Kovač, koji je priredio i pisao pogovor Feralovu izdanju Hamsunovih priča „Zavodnik i druge priče“ (Split, Feral tribune, 2000), a ova vatra prenesena je i među nešto mlađe pisce, poput, u nas, u Sejranovića i kod Srba u Valjarevića. Rukopis ovog sjevernjačkog genija pokazuje žilavost i otpornost na mijene vremena, a u sjeni njegovih djela nadobudnost najsuvremenijih teorija pokazuje se u svoj smiješnosti izvođačke pretencioznosti, pa bilo mu ime i Derrida. Likovi skitnica koje je stvorio, egzistencija koje se odvijaju u intervalu između danas i sutra, čine se posve suvremenima, u svjetlu najnovijih mijena tržišta kapitala i strahovitog ubrzanja kojemu smo svakodnevni svjedoci, pa su njegovi neukorijenjeni likovi dobar model za skiciranje današnjeg atoposa, nepripadajućega, onoga koji nije na pravom mjestu, što je termin iz povijesti filozofije kojim se opisivalo Sokrata. Hamsunovi su likovi od te plemenite loze, redovito su, kako god se to shvatilo, „duhovno“ čišći od svoje okoline, a ova se konstatacija najčešće potezala kada se htjelo opisati Nagela, glavnoga lika iz romana „Misterije“, koji je trebao biti njegova reakcija na kneza Miškina iz „Idiota“ Dostojevskog. Većina njegovih likova su Miškini, junaci su to neupropašteni obrazovanjem, što u susretu s civiliziranijim egzemplarima doživljavaju udese i nesporazume, jer ih ovi nisu u stanju iščitati, ne toliko zbog nesposobnosti, koliko zbog unaprijed ugrađena prezira kakvo obrazovanost i civiliziranost kao popratnu pojavu redovito ostavlja na licima svojih protagonista. Hamsun se na književnoj sceni pojavio upravo romanom „Glad“, a napisao ga je kao čovjek već bogatoga životnog iskustva, svašta je već bio preturio preko glave. Rodio se 1859. kao Knut Pedersen na dalekom nordijskom sjeveru – elementarna i snažna priroda ostavila je traga i u njegovu djelu. Sam je govorio kako se njegov skitalački žar razgorio jer je rane godine života proveo u župnome dvoru svoga ujaka, čija je krutost u dječaka izazivala samo nelagodu, pa već s četrnaest godina uči za trgovačka pomoćnika – ovaj rani ulazak u život obilježio je živote mnogih velikih pisaca, dovoljno je sjetiti se Thomasa Bernharda. Hamsun uskoro napušta stalno radno mjesto, pa kao trgovački putnik putuje diljem Norveške, krstari fjordovima, obilazi ribare kojima će kasnije posvetiti antologijske stranice svojih „Skitnica“, i susreće se prsa o prsa, da se tako izrazimo, sa svojom omiljenom prijateljicom prirodom. Između petnaeste i sedamnaeste godine života Hamsun je, snažan kao kvrgavo stablo, stjecao znanja, ali i zdravlje, koje će ga nositi kroz njegov cijeli dugovječni život. Pisanje mu se kao misterij otvara rano, prve stvari zapisuje nakon što se skrasio na poslu postolarskog pomoćnika, jednog od brojnih zanimanja kroz koje je protutnjao u ovoj pripremnoj fazi svoga života. No poriv za putovanjima nije slabio, pa 1892. odlazi u Ameriku, gdje opet radi svašta: prodavač je u trgovini, knjigovođa, navodno i bio kondukter u tramvaju. No ondje pokupi tuberkulozu, vrati se kući, jer, „ako već trebam umrijeti, neka to bude u Norveškoj“, pa je opet u Kristijaniji i piše prvi tekst ispod kojega se potpisuje s Knut Hamsund, no korektorskom greškom d otpada i ostaje prezime kojim se proslavio u svijetu pisane riječi. Ostalo je povijest, čak i njegova sklonost nacizmu. Povijest, eto, nisu njegove knjige, koje su i dalje suvremene, i za koje se sa dosta pouzdanja može reći da će biti čitane i u budućnosti, baš onako kako je predvidio Bela Hamvas, Hamsun će ovdje biti i za dvjesto godina. A zašto? Možda i stoga što je nepogrešivom spisateljskom intuicijom izbjegao u svoje knjige nadrobiti sve znanstvene i ideološke predrasude svoga vremena te prikazivao čovjeka u njegovu elementarnu dušinu izdanju, kao stvora s nemalim mukama, nasuprot kojega stoji baš sve, a osobito ono što bi mu trebalo služiti kao potpora, a to su civilizacija i socijalno okruženje. Hamsunove knjige su knjige o čovjeku i onome bitnome, o ljubavi, o komunikaciji, o prirodi, o elementima, pa bili oni prirodni ili protetički. Dakle, roman „Glad“, objavljen je 1890. godine i za njega se obično kaže kako otvara sezonu moderne norveške književnosti, jer više u prvom planu nije fabula nego junakovo stanje, a ono je ovdje pokriveno naslovom knjige u cijelosti. Glavni lik i narator novinar je koji uslijed neuspjele i neizvjesne novinarske karijere nema što za jesti i dužan je za stanarinu. Hamsun prilično detaljno opisuje njegovo stanje, halucinacije u koje upada, nadrealizam u kojemu mu se otvara tzv. realnost, koja nije odgovarala standardima realistične književnosti njegova doba, nego se već za Hamsunova života između njegovih i svjetova Strindberga i Dostojevskog vukla paralela. I doista, roman odlikuje grozničavost kakve se čitatelji mogu sjećati iz prve faze stvaralaštva Dostojevskog, elemente kojih je Rus umetao i u svoja djela iz srednjeg dijela stvaralaštva („Zločin i kazna“), kao i u zadnjim romanima. To je redovito lik koji je uspio pokidati veze s drugim ljudima, ne potpuno, nego tako da ti transubjektivni kanali više kao da ne funkcioniraju najtočnije, neki defekt lebdi iznad svake izgovorene riječi i situacije. Ovdje u „Gladi“ takvim je spisateljskim načinom dosegnuta perfekcija, cijeli je roman napisan u takvoj vrsti „vrućice“. Visoka temperatura naratorove svijesti „topi“ sve s čime on dođe u kontakt, pa sve izgleda izobličeno kao na slikama nadrealističkih slikara, izduženo i kao razmazano. Prikazivani svijet možda i ima središte oko kojega bi se naratorova svijest trebala organizirati, no on ga nije u stanju osjetiti, a kada se i približi malim epicentrima socijale, kao uredniku u novinama u kojima nastoji objavljivati, jedino što vidi je – lažnost, patvorinu na mjestu na kojemu bi trebala stajati značajnija, vrijednija kovina. On na kraju odlazi na brod, napušta ovakav svijet, a što se s njim dogodilo i što je sve u svijetu stekao moguće je čitati u drugim Hamsunovim knjigama. Jer Hamsun je uspio ostati u okviru jedne velike teme – očuvanja ljudskosti – koju je razvijao u svojim djelima sve do kraja. Što je moguće provjeriti čitanjem njegovih zapisa iz umobolnice, „Po zaraslim stazama“, gdje kao da čitamo zapise Johana Nagela ili bilo kojeg drugog iz plejade likova što ih je stvorio ovaj veliki pisac. Hamsunovo djelo napisano je s nezabilježenom količinom direktnosti. Ako je istina da je pisce moguće dijeliti po načinima na koja otvaraju svoje knjige, pa onda odmah kada počnemo čitati Tolstoja, ne možemo ne primijetiti njegovu samouvjerenost, jer on romane otvara silovito, nekom jakom frazom tipa: Sve sretne obitelji sretne su na isti način… onda je Hamsun jedan od najsamopouzdanijih ljudi koji su se ikada latili pera, jer on cijele knjige piše uvjerenošću i superiornošću Tolstojevih otvaranja romana. Kod njega nema doslovno ničega, on priču započinje na nemoguć, beskompromisan način: doputovao je iz bijelog svijeta i počeo graditi (roman „August“), ili, kao u „Gladi“, gotovo bez ikakve scenografije, ikakva uvoda, samo kruljenje u stomaku oko koje se prepliću nervi iznurenoga lika. Krpice sastavljene od njegovih poremećenih mentalnih stanja, nestvarnost doživljaja zbilje koja se odbija ponašati po poznatim pravilima, i Hamsun kreće s pričom. Ne treba mu ništa, odnosno potrebno mu je zapanjujuće malo iz čega će napraviti jednako zapanjujuće mnogo. Direktnost koju je moguće osjetiti čitajući njegove romane i priče može se donekle dočarati usporedbom s glazbom. On piše kao da sklada, a njegove riječi ovom opisanom direktnošću ostvaruju isti „za-umni“ efekt, jer su iznad tipičnih analiza na koje smo navikli, budući da je on pisac koji je u stanju o najvećim stvarima progovoriti rabeći ove naše, male riječi, riječi bez latinskog, njemačkog ili engleskog znastveno-artisitčkog pedigrea. Hamsun je Sofoklo prije Sofokla, pisana riječ u elementarnom izdanju, prije nego su je počeli kvariti svi -izmi svijeta. Njegovi su junaci ljudi u primordijalnom izdanju, oni čak još nisu počeli ni misliti. Što se odnosi i na najmisaonijeg njegova lika Nagela. On je sastavljen od reakcija, dobro je centriran i decentriranost okoline, njena izvještačenost pobuđuje u njemu samo otklone. Kompletni sustav reklamacija, od kojih je suvremeni čovjek sazidao svoje antropologije, psihologije i filozofije Hamsunu je stran. U njegovu djelu nećete naći nijednu formulaciju koja bi se doticala onoga „trebao bi“ od čega se sastoje naše religije, etike i teorije.  Kod nas je označitelj (ili Bog) prije svega nadzornik radova, pa bilo tom bogu ime i Deleuze, on je ovdje isključivo da cijepa karte na našem ulazu u firmu, pa makar se firma zvala i dekonstrukcija. Sve to Hamsunovi junaci ne osjećaju kao bitno. nema kod njih metafizike, to je religija u predreligijskom stanju, kada čovjek stoji pred misterijem i još mu nije počeo tražiti zastrašujuće božje nazivnike, a njegovi likovi se ne raspadaju od patnje jer toliko toga moraju napraviti: recimo, kao u „Gladi“, moraju pod hitno pojesti nešto. Umjetnost je to čija je atmosfera i radnja smještena u vremenima prije dokolice, dosada još nije izumljena, sve je nevino i poigrava – govorim, jasno, o glavnim likovima. U pozadini se može osjetiti svijet iskvaren „svjetskošću“ što od njih pravi pozere putovanja umjesto iskusnih stvorenja i educiranošću koja ima neobično svojstvo smanjivanja umjesto uvećavanja znanja – čemu se Hamsunovi junaci u svim knjigama ne mogu prestati čuditi, jer je toliko toga što moraju napraviti, tako je puno posla ispred njih, u osnovi bezbrižnih.  

Takav je i junak „Gladi“. Sve nedaće on prođe onako kako potok prođe preko tvrdog kamenja – ne zastakujući. Mreškajući se, žuboreći, ali nijednog trena on se ne sledi oko nekog svog problema, jer su problemi – tekući. Ovaj pisac sjevera, za razliku od većine nordijskih autora, u svome djelu ne obraća pažnju – i u doslovnom smislu – na magle. Kod njega se radi o važnijim stvarima od problema, o bitnijem odnosu spram života od jadanja. Gorostasni autor koji bi odbio napisati Knjigu o Jobu. Ili bi ona kod njega doživjela iznenađujuće intonacije. Hamsun bi napisao, i onda su Jobu uginule skoro sve ovce, ali one koje su ostale on je svejedno izveo na pašnjak, i tako dalje, u tom smislu. Nije ga moguće zaustaviti. Njegovo ga vijeme, pa čak i političke greške koje je počinio (podržavanje nacizma) nisu zaustavile. Hamsun ide dalje.