Književnost se zacijelo ne sastoji u nametanju oblika (izražajnog) nekoj iskušenoj materiji. Književnost pripada više bezobličnom, ili, kao što je kazao i pokazao Gombrowicz, nedovršenosti. Pisanje je stvar postajanja, vazda nedovršeno, vazda nastajuće, i nadilazi svaku iskušenu ili iskusivu materiju. Ono je proces, to jest prolazak Života kroz iskusivo i iskušeno. Pisanje je neodvojivo od postajanja: pišući, dolazi do postajanja-ženom, postajanja-životinjom ili biljkom, postajanja-molekulom, sve do postajanja-neprimjetnim. Ta se postajanja međusobno povezuju slijedeći osobitu nit, kao u jednome Le Cléziovu romanu, ili pak supostoje na svim razinama, slijedeći vrata, pragove i zone što tvore cjelokupni svijet, kao u moćnome Lovecraftovu djelu. Postajanje ne ide u obrnutom smjeru, onoliko koliko se čovjek nadaje dominantnim izražajnim oblikom koji se teži nametnuti svakoj materiji, dok žena, životinja ili molekula uvijek zadržavaju neki element bijega koji se opire njihovoj vlastitoj formalizaciji. Sramota bivanja čovjekom, postoji li bolji razlog za pisanje? Čak i kad je ono što postaje žena, ona mora postati-ženom, a to postajanje nema ništa zajedničko sa stanjem na koje bi se mogla pozvati. Postajanje ne znači doseći neki oblik (identifikacija, imitacija, Mimezis), nego pronaći zonu doticaja, nerazlučivosti ili indiferencijacije u kojoj se više nije moguće razlikovati od neke žene, neke životinje i neke molekule: ne neodređenih ili općenitih, već nepredviđenih, ne-predpostojećih, utoliko manje utvrđenih u nekom obliku ukoliko se upojedinjuju u populaciji. Moguće je uspostaviti zonu doticaja s čime god, pod uvjetom da se od toga načine književna sredstva, kao u slučaju zvjezdana kod Andréa Dhôtela. Nešto se odvija među spolovima, vrstama ili carstvima. Postajanje je uvijek „među“ ili „pored“: žena među ženama, životinja pored drugih životinja. Ali neodređeni član ostvaruje svoju moć samo ako se pojam do čijeg postajanja dovodi sam od sebe liši formalnih obilježja koja nas navode da kažemo ovaj, ova („ova životinja“…). Kad Le Clézio postaje-Indijancem, to je jedan nikad dovršeni Indijanac, koji ne zna „uzgojiti kukuruz ni izdubiti pirogu“: on ulazi u zonu doticaja a da ne poprima formalna obilježja. Kao, kod Kafke, prvak u plivanju koji ne zna plivati. Svako pisanje sadrži neku atletiku, no, daleko od toga da pomiruje književnost i sport, ili da od pisanja čini olimpijsku igru, ta se atletika vježba u organskom bijegu i organskom odmetanju: sportaš u krevetu, kazao je Michaux. Životinjom se postaje to više što životinja umire; a, suprotno od spiritualističke pretpostavke, upravo je životinja ona koja zna umrijeti i ima osjećaj ili predosjećaj smrti. Prema Lawrenceu, književnost započinje smrću dikobraza; prema Kafki, krtice: „naše sirote ružičaste šapice ispružene u gesti dirljiva sažaljenja.“ Piše se za umiruću telad, utvrdio je Moritz. Jezik mora doseći ženske, životinjske, molekularne vijuge, a svaka vijuga je jedno smrtno postajanje. Nema ravne crte, ni u stvarima ni u jeziku. Sintaksa je skup nužnih vijuga koje se svaki put stvaraju kako bi se otkrio život u stvarima.

    Pisati ne znači pripovijedati svoje uspomene, putovanja, ljubavi i jade, svoje snove i fantazme. Ista je stvar pogriješiti zbog suviška stvarnosti ili imaginacije: u oba slučaja posrijedi je tata-mama, vječna edipovska struktura koja se projicira u stvarno ili umeće u imaginarno. U jednoj infantilnoj koncepciji književnosti, na kraju putovanja kreće se, kao u srce sna, u potragu za ocem. Piše se za svog oca-majku. Marthe Robert dovela je do vrhunca tu infantilizaciju, psihoanalitizaciju književnosti, ne dopuštajući romanopiscu drugi izbor doli onog između Bastarda i Pronađenog djeteta. Čak ni postajanje-životinjom nije sigurno od edipovske redukcije tipa „moja mačka, moj pas“. Kao što kaže Lawrence, „ako sam ja žirafa, a prosječni Englezi što pišu o meni dobro odgojeni umiljati psi, eto objašnjenja, životinje se međusobno razlikuju…vi instinktivno mrzite životinju koja sam ja". U pravilu, fantazme se prema neodređenom odnose samo kao prema maski neke osobnosti ili posvojnosti: „tukli su neko dijete“ brzo se pretvara u „moj me je otac tukao“. No književnost slijedi suprotni put, i uspostavlja se tek kad ispod prividnih osoba otkrije moć neosobnog koja nije nikakva općenitost, već jedinstvenost u najvišoj mjeri: neki čovjek, neka žena, neka životinja, neka utroba, neko dijete…Nisu dvije prve osobne zamjenice ono što služi kao uvjet književnom iskazivanju; književnost započinje tek kad u nama nastane treća osoba koja nas lišava moći izricanja Ja (Blanchotovo „neutralno“). Dakako, književni likovi jesu savršeno individualizirani, i nisu ni nejasni ni općeniti; no sve njihove individualne značajke uzdižu ih do vizije koja ih, kao za njih odveć moćno postajanje, dovodi do jedne neodređenosti: Ahab i vizija Moby Dicka. Škrtac nije nikakav tip; naprotiv, njegove individualne značajke (ljubav prema mladoj djevojci itd.) uvode ga u jednu viziju: on vidi zlato, te se daje u bijeg slijedeći čarobničinu nit zahvaljujući kojoj stječe moć neodređenog – neki škrtac, neko zlato, još nekog zlata…Nema književnosti bez fabulacije, no, kao što je uvidio Bergson, fabulacija, fabulativna funkcija ne sastoji se u zamišljanju ni projekciji nekog jastva. Već prije u dosezanju tih vizija, uzdizanju do tih postajanja ili moćī. 

    Pisanje nema veze s neurozom. Neuroza i psihoza nisu prolasci života, nego stanja u koja se zapada kad se taj proces prekine, zapriječi, zakrči. Bolest nije proces, već zaustavljanje procesa, kao u „slučaju Nietzsche“. Isto tako, autor kao takav nije bolesnik; naprotiv, on je liječnik, liječnik sebe sama i svijeta. Svijet je skup simptoma bolesti koja se brka s čovjekom. Književnost se stoga nadaje pothvatom zdravlja: ne u smislu da pisac nužno raspolaže izvanrednim zdravljem (u tome postoji ista dvoznačnost kao u atletici), no on posjeduje svoje malo neodoljivo zdravlje koje mu dolazi od onoga što je vidio i čuo od stvarī koje ga nadilaze, koje su prejake za njega, nepodnošljive, čiji ga prolazak iscrpljuje, dajući mu međutim postajanja koja bi dominantno besprijekorno zdravlje učinilo nemogućim. Od onoga što je vidio i čuo, pisac se vraća krvavih očiju, probijenih bubnjića. Koje bi zdravlje moglo osloboditi život svagdje gdje je on zatočen u čovjeku i od strane čovjeka, u i od strane organizama i vrsta? Upravo Spinozino malo zdravlje, onoliko koliko traje, dokraja svjedočeći o jednoj novoj viziji kojoj se otvara u njenom prolaženju.

    Zdravlje kao književnost, kao pisanje, sastoji se u izumijevanju naroda koji nedostaje. Fabulativnoj funkciji svojstveno je izumijevati narod. Pisanje nema veze s uspomenama, osim ako se one ne pretvaraju u kolektivni izvor ili odredište nekog nadolazećeg naroda koji je još zakopan ispod svojih izdajstava i poricanja. Iznimna moć američke književnosti počiva u tome da ona proizvodi pisce koji su kadri iznositi svoje uspomene kao uspomene nekog univerzalnog naroda sačinjenog od emigranata iz cijelog svijeta. Thomas Wolfe „bilježi cjelokupnu Ameriku u mjeri koliko se ona može pronaći u iskustvu jednog jedinog čovjeka“. To upravo nije narod pozvan vladati svijetom. To je manji narod, vječno manji, uhvaćen u jedno postajanje-revolucionarnim. Možda on postoji samo u piščevim atomima: bastardni, niži, podčinjeni narod, vazda u stanju postajanja, vazda nedovršen. Bastard više ne označava obiteljsko stanje, već rasni proces ili otklon. Ja sam zvijer, crnac, pripadam najnižoj rasi od pamtivijeka. To je postajanje pisca. Kafka za Srednju Evropu, Melville za Ameriku predstavljaju književnost kao kolektivni iskaz jednoga manjeg naroda, ili svih manjih naroda koji izraz nalaze samo u piscu i posredstvom pisca. Iako u konačnici uvijek upućuje na pojedinačne pokretače (agents), književnost je kolektivno jezično uređenje (agencement collectif d'enonciation). Književnost je ludilo, no to ludilo nema veze s ocem-majkom: svako ludilo prolazi kroz narode, rase i plemena te zahvaća univerzalnu povijest. Svako je ludilo svjetsko-povijesno, „premještanje rasa i kontinenata“. Književnost je ludilo, i zbog toga se njena sudbina odigrava između dva pola ludila. Ludilo je bolest, bolest par excellence, svaki put kad podigne tobože čistu i dominantnu rasu. Ali ono postaje mjerom zdravlja kad pozove tu potlačenu bastardnu rasu koja se neprestano komeša ispod dominacija da se odupre svemu što zatire i zatvara i duboko ureže u književnost kao proces. I tu bi jedno bolesno stanje moglo prekinuti proces odnosno postajanje; i tu nalazimo istu onu dvoznačnost kao u slučaju zdravlja i atletike, neprestanu opasnost od toga da se ludilo dominacije pomiješa s bastardnim ludilom i odvede književnost u latentni fašizam – bolest protiv koje se ona bori, uz rizik da je dijagnosticira u sebi samoj i da se bori protiv sebe same. Konačni cilj književnosti je osloboditi u ludilu tu tvorbu zdravlja, ili to izumijevanje naroda, to jest mogućnost života. Pisati za taj narod koji nedostaje…(„za“ ne znači toliko „umjesto“ koliko „u korist“).  

    Ono što književnost čini u jeziku izgleda bolje: kako kaže Proust, ona u njemu oblikuje upravo neku vrstu stranoga jezika, koji nije drugi jezik ni pronađeni dijalekt, već jedno postajanje-drugim jezika, minorizacija tog glavnog jezika, ludilo koje ga odnosi, čarobničina nit koja izmiče dominantnom sustavu. Kafkin prvak plivanja kaže: iako govorimo istim jezikom, ne razumijem ni riječi od onoga što govorite. Sintaktička tvorba, stil, upravo je to postajanje jezika: ne postoji tvorba riječi, neologizmi koji bi vrijedili izvan učinaka sintakse u kojoj se razvijaju. Sve dotle te književnost već predstavlja dva aspekta, onoliko koliko provodi razgradnju ili razaranje majčinskog jezika, ali pritom izumijevajući, tvorbom sintakse, jedan novi jezik u jeziku. „Jedini način da se jezik obrani jest da ga se napadne…Svaki je pisac prisiljen stvoriti svoj jezik…“. Reklo bi se da je jezik zahvaćen ludilom, i upravo je to ono što mu omogućuje da izađe iz vlastita korita. Što se tiče trećeg aspekta, on proizlazi iz činjenice da se strani jezik ne može unijeti u sâm jezik a da se cjelokupan jezik ne dovede do jedne granice, jedne izvanjskosti ili naličja koje tvore Vizije i Audicije što više ne pripadaju nijednom jeziku. One nisu prekidi procesa, već stanke koje čine njegov dio, poput vječnosti koju se može otkriti samo u postajanju, krajolik koji se očituje samo u pokretu. One nisu izvan jezika, one su njegova izvanjskost. Pisac kao vidjelac i slušalac, svrha književnosti: ono što konstituira Ideje jest prolazak života u jeziku.

    Ta se tri aspekta kod Artauda nalaze u neprestanom gibanju: pad slova u razgradnju majčinskog jezika (R, T…); njihova obnova u novoj sintaksi ili novim imenima sintaktičkog učinka, tvorcima jezika („eTReTé“); konačno, riječi-dahovi, asintaktička granica kojoj teži cjelokupan jezik. A kod Célinea, ne možemo se suzdržati da ne utvrdimo, ma koliko nam se to sumarno činilo: Putovanje ili razgradnja majčinskog jezika; Smrt na kredit i nova sintaksa kao jezik u jeziku; Guignol's Band i zatomljeni uzvici kao granica jezika, eksplozivne vizije i zvučnosti. Da bi se pisalo, majčinski jezik možda treba biti mrzak, no mrzak na taj način da sintaktička tvorba u njemu može oblikovati neku vrstu stranog jezika i da jezik u svojoj sveukupnosti otkrije svoju izvanjskost, s one strane svake sintakse. Događa se da je pisac, usprkos čestitkama koje prima, itekako svjestan toga da nije ni izdaleka dosegao granicu koju si zadaje i koja mu neprestano izmiče, da nije ni izdaleka dovršio svoje postajanje. Pisati, to znači i postati nešto drugo nego pisac. Onima koji je pitaju u čemu se sastoji pisanje, Virginia Woolf odgovara: a tko vam govori o pisanju? Zaokupljen nečim drugim, pisac ne govori o tome.

    Uzmemo li u obzir ta mjerila, primjećujemo da ih među onima koji pišu knjige u književne svrhe, pa čak i među ludama, ima vrlo malo koji se mogu proglasiti piscima.