U zadnje vrijeme sve nešto čitam o tome kako voda i vatra teže jedna drugoj, kako njihovo spajanje proizvodi jedinstvo opreka (to jedino željeno postignuće svakog vjerodostojnog hodočašća) te kako, u svojoj skrovitoj osnovi, voda i vatra zapravo i jesu jedno te isto. Duboko u sebi osjećam da to jest tako. Osjećam svemoćnu istinitost indijskog mita o kobili koja tumara dnom svjetskog oceana, gonjena vrelinom vječne vatre u svom žvalu, a koja će se otpustiti o sudnjem danu da svijet sažga. Osjećam da Indijanci nisu viski nazvali vatrenom vodom jer im je on bio voda koja ih je pekla kao vatra, nego prije jer su u njemu vidjeli vatrovodu, vodovatru, vatru koja jest voda, vodu koja jest vatra. Sve ja to osjećam, i znam, ali ne znam iskazati. Bar ne bolje od onih koji su to već učinili, među kojima su svakako glavni upravo mitopojci.

Sitan doprinos ipak mogu dati. Sinuo mi je pred neki dan, kad sam pod sve jačom kišom i ja konačno odlučio rastvoriti kišobran. Istovremeno kad sam kraj sebe začuo Gianni, apri una buona volta l'ombrello! Opsjednut kakav jesam, ja sam si to odmah što ljepše preveo na jezik kojim osjećam. Ali kako je to pogrešno zvučalo: Otvori već jednom taj kišobran! Što je zvučalo pogrešno? Kao što sam tek u zabrinjavajuće poodmaklim godinama osvijestio činjenicu da je automobil auto-mobil, samo-kret, tako sam, eto, tek u godinama kojih se u međuvremenu nagomilalo još onoliko (i na mjestu manje-više istom), ja shvatio da u talijanskom ombrellu nema ni traga od kiše. Da on dolazi od ombre, koja još kao latinska umbra znači – sjenu. Talijane njihovi kišobrani uopće ne štite od kiše, nego od sunca. Kišobran je suncobran!

Naravno, od tog trenutka moj tadašnji dan kreće potpuno drugačijim smjerom. Vraćam se kući i počinjem prekapati. Na jednu stranu stavljam jezike s kišobranom, na drugu one sa suncobranom. Ma koliko popis rastao, ne uspijevam uočiti nikakvu zakonitost koja bi pojedini jezik nagnala da se opredijeli za ovaj ili onaj. Štoviše, pokazuje se da raslojavanja na kišu i sunce postoje i unutar jezičnih potporodica, pa čak i pojedinačnih jezika!

Tako se kiše drži i najbliži, slovenski jezik (dežnik), kao i češki (deštník) i slovački (dáždnik), ali dalje na istok već s poljskim (parasol) pobjedu odnosi sunce: bjeloruski parason, ukrajinska parasolka, ruski zontik (što je ipak tek posuđeni nizozemski zonnedek, "zaklon od sunca"). (Kiša na istočnoevropskim prostorima ponovno prosijava u baltičkim jezicima: Latvijci imaju lietussargs, što je upravo kišo-bran.)

Jedinstvenosti nema ni u romanskom svijetu, iako se ovdje pokazuje da je talijanski u izrazitoj manjini: romanski su jezici mahom kišobranski. Francuski ima parapluie, španjolski paraguas, katalonski paraigua, a portugalski guardachuva. Izgleda da je, uz talijanski, jedini romanski suncobranski jezik rumunjski: umbrelă. Nemoguće je ne uočiti podudarnost sa slavenskim jezicima: otklon od kiše prema suncu zbiva se duž osi zapad–istok (tu tendenciju potvrđuju i neromanski albanski (ombrellë) te također neromanski grčki (ompréla)).

Je li tomu tako zato što na istoku izlazi sunce? (Reklo bi se onda da se talijanski, kao prijelazna zona, još koleba između sunca i kiše jer uz ombrello ima i parapioggia, upravo "kišo-bran" (ili, preciznije, "brano-kiš"). Ali potonja je riječ rijetka, a uz to je i običan kalk, to jest napravljena je po uzoru na francusku.)

Situacija u germanskom svijetu podsjeća na onu u slavenskom. Kišobrani se ili prave od domaćeg, germanskog materijala (njemački Regenschirm, islandski regnhlíf) ili se za njih neslavno posuđuje romanski (paraply u švedskom i norveškom, što kao alternativu već spomenutom suncobranu ima i nizozemski (paraplu)). U takvom svijetu engleska umbrella osamljen je predmet.

I vidi li sad u svemu tome netko neku zakonitost?

Krajnje bi razumno bilo očekivati da će se vedriji i južniji krajevi prikloniti suncobranu, a oblačniji i sjeverniji kišobranu. Ali što onda radi paraigua u Kataloniji? Zašto Rusi, kad se i sami odluče prihvatiti takovrsne naprave, zajedno s njom uvezu i ime, ali, vidjeli smo, ne kišobransko, nego suncobransko (iako, koliko mi govore i moja istraživanja i čitateljsko pamćenje, Ruse daleko više muče kiše nego sunce)? I što, pitanje nad pitanjima, radi umbrella u jednoj Engleskoj, zemlji poznatoj po pašnjacima, ne kršu?!

Izuzetno je znakovito što vremenske prilike, taj kriterij toliko razuman, nisu presudne u razlučivanju kišobranstva i suncobranstva. Već se otud čini da tajna predmeta što ga ovdje razmatramo nije povezana s ovom ili onom nebeskom pojavom. Neki očito imaju kišobrane pa ih po potrebi improviziraju u suncobrane, dok drugi svoje stalne suncobrane povremeno otvaraju kao kišobrane. Čini se da je tajna našeg predmeta prije povezana s obranom od neba kao takvog. Ima i takvih jezika u kojima se to lijepo vidi. Makedonski čador, riječ za kišobran koju u gotovo istom obliku poznaje i bugarski, ta riječ koju u albanskom nalazimo kao çadër, potječe zapravo od turske çadır, koja znači što i na najvećem dijelu slavenskog Balkana: šator. A šator jest jednostavno pokrov, koji štiti i od sunca i od kiše, ovisno već o tome koje je od tog dvojeg trenutačno na snazi. Čador osim toga jest i halja kojom muslimanske žene pokrivaju čitavo tijelo, danas poznatija kao burka. A čador potječe od perzijske riječi ćadder/ćatr, koja je, opet, očito ista riječ kao ćhattra u sanskrtu i njemu sličnim indijskim jezicima, riječ koja se od starine koristi za suncobran što ga srećemo još na drevnim reljefima i slikama, a koja doslovno znači upravo pokrivalo. Najdojmljiviji su možda ipak jezici poput ugrofinskih. Mađarska riječ esernyő, kao i finska sateenvaryo, također su složenice, ali takve koje izričito združuju kišu i sunce pa doslovno znače "kišohlad". Umjesto njihove zamišljene suprotstavljenosti i neprijateljstva, voda i vatra konačno su tu supostavljene tik jedna uz drugu. Konačno, izgleda da neevropski jezici, u slučajevima kad nisu jednostavno posudili izraz iz kojeg od evropskih, slabo razlikuju zaštitu od sunca i onu od kiše.

Tajna kišobrana i/ili suncobrana doista je u tome što on, pod svojom simpatičnom, katkad čak i šarenom vanjštinom, zapravo koncentrira ništa manje nego stapanje i rastakanje prividnih polova, to jest bit samu. On to, vidjeli smo, nerijetko čini i riječi usprkos. Ma koliko njegove etimologije mogle biti suvisle, prihvatljive, naklonjene održavanju naše podijeljene slike jedinstvenoga svijeta, on tu svoju jezičnu suvislost istovremeno minira, subverzivnim zahvatima koji lako prođu nezapaženo. A zapaziti treba i dubinsko proturječje talijanskog ombrello, s kojim je sve i započelo: kako jedan jezik može za kišobran koristiti riječ koja u sebi sadrži riječ tako razumljivo sunčanu kao što je ombra, sjena, hlad? (Zapaziti treba i da je talijanski suncobran ombrellone, što je tek uvećanica, dok je latinska umb-ella, od koje dolazi ombrello, zapravo umanjenica. Očito je dakle da je Talijanima, prije nego što je postao kišobranom, naš predmet bio prvenstveno suncobran, koji daje manji hlad kad je manji, veći kad je veći.) To nije isti slučaj kao u engleskom, jer prosječnom njegovom govorniku umbrella ostaje etimološki neprozirna. Bilo da se radi o njoj, bilo o glagolu adumbrate, njemu ta umbra, a za razliku od talijanskog govornika, ne govori ništa. Činjenica da se potonji, kad padne kiša, sasvim komotno može pokušati od nje obraniti rasklapanjem nečeg što mu na oba uha vrišti da zapravo proizvodi hlad – najbolje pokazuje da kišobran i/ili suncobran može govornike ošamutiti do te mjere da se onesposobe za prepoznavanje sasvim očitih proturječja i nelogičnosti. Konačno, time se pokazuje da je krajnja tajna kišobrana i/ili suncobrana nešto što nadilazi logiku, nešto što prevladava mogućnosti ljudskih riječi, kako njihovih slaganja, tako i razdora njihovih.

Kišobran i/ili suncobran niti je kišobran, niti suncobran. Iako može biti oboje. Rekosmo, on je u osnovi pokrov, zaklon. Od svega nebeskog. Jer se čovjek ne može neposredno izložiti ičemu nebeskom a da preživi. Čador, ćhattra, dođe mu kao neki amortizer u općenju čovjeka s nebom, kad potonje preizravno posegne za prvim. Predmet koji katkad zovemo kišobranom, katkad suncobranom, zapravo je svijet u malom: drška je njegova os, to stablo svijeta, donjim tijelom ukorijenjeno u humus našeg dlana, a gornjim rasklopljeno u kozmičku krošnju, svod nad nama. Samo se tako može objasniti sveprisutnost vladarskog suncobrana i/ili kišobrana, od Srednje Amerike preko Dalekog istoka sve do pravih i tek sklopljenih kišobrančića nad damama i kicošima novovjekovnoga Zapada. Vladar je onaj kroz kojeg se nebo izlijeva na zemlju (i potpuno je svejedno radi li se o vladaru duhovnom ili svjetovnom, kad je u pojedinom slučaju uopće došlo do takvog raspolućivanja izvornog svevladara: pod suncobranom se prikazuje i Buddha). Kralj je poveznica gornjeg i donjeg svijeta. U njegovom slučaju ne radi se ni o suncobranu ni o kišobranu, jer njega taj predmet ne štiti. Ni od čega. Predmet tu postaje čistim simbolom, jedinstva svjetova, a to će reći jedinstva svih opreka.

U najboljem slučaju, cijela ova meditacija postala je simbolom tog simbola. U gorem slučaju, bar sitan doprinos idejom je kojeg na početku i bila podbodena. Kišobran i suncobran ispadaju jedan te isti predmet, jedna te ista stvar, jer su i počela od kojih štite u svom ishodištu jedno te isto potpočelo. Jedno te isto prapočelo. Pa onda ni njegova očitovanja nisu baš tako različita. A kamoli suprotstavljena. Ili čak nepomirljiva! Slutnja svega toga ne može se oteti ni jezicima koji su se inače toliko potrudili jednoznačno urediti svoje govornike. Umbrella započinje kao suncobran, onda se predomisli pa, iako je i dalje umbrella, postaje kišobran, da bi na kraju i svaki suncobran zaboden u pijesak morske plaže opet (p)ostao − umbrella. Rječnici se i ne libe navesti parasol kao sinonim za umbrella. Pometnja se čini potpunom. Dobiva se dojam da sve može biti sve.

I dobiva se ispravan dojam. Osnovno je svojstvo svakog nereda da upućuje na dublju razinu, na kojoj je red moguć. A svaka opreka nije ništa drugo nego po jedan koncentrat nereda, koji tim zgusnutije upozorava na razinu na kojoj opreke više neće biti. Pa tako, ako u ovom svijetu vatra suši vodu, a voda gasi vatru, to samo znači da obje žele usisati jedna drugu u sebe. Da se oba počela žele svesti na pretpočelo. Na prapočelo. I da dubinske razlike između njih – nema. A u tom osvještavanju, baš kao u osvještavanju svake vrste, ključnu ulogu igra i opet jezik. On svoje govornike obmanjuje, zbunjuje, onesvještava, tek da bi ih probudio u svijet što ga on sam, jezik, ne izražava, nego uvijek tek sugerira. Tko doista razumije jezik, on ga čuje između riječi (za pisani jezik kaže se onda da takav čita između redaka). Takav ne brka drhtavi prst sa suncem na koje prst pokazuje.

Ili s kišom.

Takav, zavaljen na obali vječnog mora, u miru pijucka svoju vatrenu vodu, ili možda kakav koktel sastavljen od pića naoko nepomirljivih, a opet tako primirenih u čaši okrugloj kao svijet, u hladu suncobrana, i u čašu zataknutog kišobrančića.