Vidjeli smo da je krajnja i najrazvijenija funkcija mehanističkog društva represivna funkcija. Ali sada se razvija, namjesto represivne funkcije, preventivna funkcija. U ime općeg smisla, u ime općeg dobra, u ime općeg morala, nastoji se stvoriti tip općeg čovjeka (homo rationalis vulgaris, pisat će jednog dana u džepnom Larousseu). I to je nastojanje i svjesno i nesvjesno. Svjesno, uspostavljanjem određenog internacionalizma morala, prava, civilizacije, književnosti, umjetnosti, internacionalizma koji pruža prosječne norme moralnog djelovanja, pravne statistike za određivanje vrijednosti određenog zakonskog pravila; to je specifični apriorizam, svojstven civilizaciji u kojoj klišej vlada svime, kao što utilitarni nadrealizam vlada umjetnošću i književnošću. To je vladavina krajnje apstraktnih i, u isti mah, krajnje jednostavnih pojmova, koji su prilagođeni i često isticanom raskolu između stvarnosti i mišljenja, i vjeri u nadmoć velikog broja. U svakom slučaju, vladavina opasnih pojmova koji se usađuju u život ljudi, a oni koji ih odbijaju smatraju se nenormalnima. Nenormalne treba prepoznati kao takve i liječiti ih: u domovima za njegu, u domovima za preodgoj. Ljudima će se ostaviti osobni prostor pod uvjetom da taj privatni kutak nema utjecaja na njihov karakter, na njihov način života, i da bude ograničen na sferu sna, ideala, "mistike", introspekcije itd., na sferu svega onoga što je nutarnje, što nikad ne izlazi na javu. Tip tog umjetno stvorenog idealnog čovjeka širit će se posvuda, svesilnim sredstvima uvjeravanja kojima raspolažemo. Milijun ljudi ne može biti u krivu, obznanjuje reklama za sapun. Opće prihvaćene istine. Dovoljno je otvoriti bilo koje novine, bilo koju žensku reviju, bilo koji oglasnik da bi se udahnuo taj zrak. Liberalizam je doveo do pojave društvenog amorfizma koji vjerojatno nema presedana u povijesti. On je omogućio kreaciju tih apstraktnih masa o kojima je maloprije bilo riječi, tog života življenog u i po masi i isključivo u i po masi – gdje je čovjekov život uklopljen u niz krugova što se presijecaju i potpuno apsorbiraju pojedinca. Kavanska grupa i klupska grupa, sportska grupa i poslovna grupa. Čovjek na jednom mjestu poprima jedan oblik, na drugom drugi. Više nije on sam, pretvara se u bitno socijalnog čovjeka, oblikovanog preventivnim sredstvima, u čovjeka kojeg se društvo više nema razloga bojati jer od njega dobiva samo stabilizaciju – to je preobrazba do koje će ubrzo doći. U tome novomehanističkom društvu, poremećaj prouzrokovan pojavom konkretnih masa bit će to lakše ublažen što će taj amorfizam biti potpuniji. Isto tako, pojmovi žrtvovanja i junaštva utoliko će se lakše uzvisivati ukoliko će pojedinac više gubiti svijest o svojoj vrijednosti. Fašizam se pokazuje, sa socijalnoga gledišta, kao amorfizam koji je heterogeniji i još neodređeniji od onoga drugog poretka, liberalnog, ali je iste prirode, pripada istom tipu društva. Taj bi se tip mogao nazvati inferiornim, premda je u pitanju socijalnih formi dosta teško donijeti vrijednosni sud. Zapravo, posrijedi je masovni tip koji nikad neće dosegnuti pravi tip grupe, jer u toj klici novoga društva nema prave organske solidarnosti, a još manje on sadrži ideju apstraktnog kolektiva koji pretpostavlja osobno i individualno osvješćivanje svakog o poslanju što ga grupa ima izvršiti. To se, dakako, može činiti paradoksalnim s obzirom na moju tvrdnju da je masa bitno privremen skup – ali ne treba smetnuti s uma da tehnička sredstva kojima države raspolažu omogućuju da se svjetina održi u tom stanju lažnog i privremenog jedinstva kao u svojevrsnu zamrzivaču. Masa se neprestano rekreira izvanjskim sredstvima.    

Fašizam je, dakle, dojstojni sin liberalizma. On zadržava sve crte svojega oca – no, povrh njih, zadržava i crte svoje majke, tehnike. Liberalno društvo glatko je teklo svojim tokom, kad se pojavio remetiteljski element koji je doveo u pitanje tu ravnotežu: tehnika. Liberalno društvo nije bilo načinjeno za nju, pa je reagiralo na njenu pojavu, pokušavajući prvo asimilirati a zatim kontrolirati tehniku. Nije ju uspjelo asimilirati jer je tehnika bila u punom cvatu, dok se društvo činilo čvrsto utvrđenim u svojim granicama, koje nije bilo voljno mijenjati. Prilagodbe što ih je nudilo pokazivale su se mahom neprihvatljivima. Tada je pokušalo zagospodariti tehnikom – ali za to je moralo pribjegnuti nasilnim sredstvima, a ponajprije je moralo izvesti jasnu procjenu situacije. Liberalno društvo nije bilo sposobno za to jer su njegove metode i njegova nagnuća još bili suviše neodređeni i neusklađeni. Sučelice potrebi da se stvari izvedu načistac, sučelice vladajućem mentalitetu, nametala se samo jedna reakcija: fašizam. Naravno, razvitak tehnike bio je samo njegov materijalni uvjet, i već smo govorili o svim intelektualnim činiocima i svim duhovnim abdikacijama nužnim da se dođe do te točke, a kojima je liberalizam odavna bio utro put. Zato će, da bi igrao svoju ulogu, fašizam morati biti demagoški u samoj svojoj srži – što uistinu i jest. Morat će preuzeti i proklamirati sve klišeje liberalizma, preuzeti i uzdignuti na razinu institucija sve pravne i intelektualne tvorevine liberalizma. Morat će se prezentirati kao sila izmirenja svih prosječnih pojedinaca oko prosječnog pojedinca koji će ih reprezentirati bolje od bilo koga. Fašizam je bitno stabilizacijska sila koja, koristeći se datom situacijom, preuzima elemente te situacije, sređuje ih, preustrojava – on petrificira ono što se odupiralo i pruža točan izvještaj o onome što je učinjeno. On je stanka u dekadenciji – razdoblje nestanka liberalizma, ali ne zato što je reakcija protiv liberalizma. Nego zato što je iskrsnuo u dekadenciji liberalizma da bi tu dekadenciju potvrdio i obznanio je svima.