„Kam bi del?“ Ta kratka upitna rečenica bila je otisnuta na plakatu izloženome u predsoblju građanskoga stana, u koji sam kao dijete povremeno zalazio zahvaljujući obiteljskim druženjima. Ništa na njemu nije ukazivalo na denotativan ili konotativan obavijesni kontekst svojstven promotivnoj naravi većine plakata. Moguće je da se radilo o popratnoj tiskovini neke kazališne ili pak filmske predstave, no tu labavu pretpostavku zasnivam tek na spoznaji da je vlasnik stana u to vrijeme na radiju objavljivao filmske osvrte i da je njegova supruga bila zaposlena u lutkarskome kazalištu. Plakat je u međuvremenu zagubljen, a supružnici se više ne sjećaju kako su do njega došli ni na što se on odnosio. Ja međutim zorno pamtim njegov upečatljiv diktum, a osobito se živo prisjećam humornoga dojma što ga je taj iskaz, u sprezi s vizualnim kontekstom plakata, u meni uvijek iznova pobuđivao. Spomenuta rečenica bila je naime uklopljena u fotografiju što se protezala čitavom površinom plakata i koja je prikazivala crnomanjastoga muškarca srednjih godina kako stoji posred uzorane njive. Imao je brižno njegovane, kratko podrezane brkove, na glavi mu se nalazio mondeni šešir urešen svilenom vrpcom i bio je nonšalantno zaogrnut skupocjenim krznenim kaputom. Uokviren izrezom „američkoga plana“ dominirao je uspravnim kadrom, u kojem je još vidljiva bila tek linija horizonta do kojeg je oranica dosezala i koja je plakat vizualno dijelila popola. Promatraču je taj dokoni kicoš izložio svoj lijevi polu-profil, zauzevši uspravan, stameni stav. Prstima desne ruke (mislim da je na jednome od njih imao nataknut zlatni pečatnjak) smjerno je dodirivao bradu, a ozbiljan pogled nadsvođen lukom blago uzdignute obrve uperio je ravno ispred sebe, zamišljeno zureći u (tako se barem doimalo) točku nedogleda. Izraz lica odavao je raspoloženje osobe koja se dosađuje, no koja je unekoliko i zatečena čudnovatom okolnošću.

Jednostavnije kazano: posred ruralnoga krajobraza zatekla se dotjerana prilika čovjeka kojega je snašla neprilika. Strano tijelo na stranome mjestu, u po bijela dana. Ako svojom gizdavom, nesklapnom pojavnošću i jest pomalo podsjećao na likove iz „Top liste nadrealista“, na šlager-pevača iz Šijanova Tko to tamo peva, ili pak ponajviše na Mimija Metalca iz istoimenoga filma Line Wertmüller, scena u kojoj je figurirao nalikovala je na svjesno osmišljenu parafrazu prizora iz Buñuelovoga Diskretnog šarma buržoazije. U filmskoj sceni koja se pojavljuje u opetovanim intervalima, tri dotjerana sredovječna para žustro i šutke hodaju cestom što prolazi kroz provincijsku nigdinu. Nekamo su se uputili i tamo, kako se čini, kane pristići. Redatelj ih montažnim rezovima prikazuje svaki puta iz drugačijega rakursa, ne bi li time podcrtao dinamičnu odrješitost njihovoga kretanja. Ne doznajemo jesu li na svoje odredište na koncu pristigli, ali primjećujemo da su u pokušajima blagovanja zajedničkoga ručka uvijek iznova osujećeni. Na plakatu pak prikazani pojedinac, u okolini srodnoj onoj Buñuelovoj, kao da je zatečen u stanju oklijevanja. Ni u njegovom slučaju ne znamo odakle je pristigao i što ga je tu dovelo. Ako i jest koračao, fotografski aparat uhvatio ga je u trenutku predaha. On dakle stoji i oklijeva, ne znajući što bi sa sobom pravo otpočeo. Buñuelovi likovi trpno podnose nadrealne zgode i nezgode, ne dovodeći u pitanje svoju klasnu, buržujsku determiniranost. Balkanski dendi, s druge strane, pokazuje nagovještaje refleksije. On se u svojoj dokolici barem ogleda. Ako već i ne postavlja pitanja „tko sam“ i „odakle dolazim“, pita se barem: „Kam bi del?“

Doista, kuda poći kad se nalaziš posred ničega, i to još tako udešen? Pa ipak, u istovrsnim prilikama imaš barem mogućnost izbora uputiti se kamo ti je volja; teren ti je manje-više poravnat a obzor otvoren. Cinici bi lakonski rekli: „kud god kreneš, ideš prema“. No što kada te sudbina svojski udesi, kada se nađeš u slijepoj ulici, ili na obali mora, poput Antoinea Doinela u nježnim godinama, u posljednjoj sceni Truffautova filma Četiri stotine udaraca? Kamo se uputiti kada više nemaš kuda kročiti? Ili kada si već odavno utabao sve staze uzduž i poprijeko? Ne bi li to pitanje stoga trebalo preoblikovati i upitati se: treba li uopće ikamo poći? Zašto nekamo ići, ako vazda pristižemo tek do usputnih konačišta, ako linija horizonta ostaje uvijek podjednako nedostižnom? Nećeš li se na koncu vratiti odakle si krenuo, ukoliko se odvažiš uporno koračati pravocrtno? A budeš li krivudao amo-tamo, nećeš li promašiti željeno odredište? Kako bilo, i mi se kao i dotični kicoš nalazimo u nevoljnoj situaciji, bilo da smo se poput Ciorana zatekli na balkanskome tlu – ondje gdje se „beskorisna ilovača puši zajedno s ljudima“ – bilo da živimo u zagušenim metropolama u kojima se – kao što to Bernhard u svojoj zgroženosti nad trivijama provincije dosjetljivo kaže za New York – udiše najčišći zrak. Osuđeni smo sveudilj na makinalno kretanje, na povremeno zastajkivanje, na gradsku vrevu ili pak na provincijsku pustoš. Ili u najboljem slučaju, na opetovano dolaženje i odlaženje. Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba. Nikako da se skrasimo između tih neželjenih krajnosti, u zlatnoj sredini. Tamo gdje se opreke preklapaju. Tamo gdje svatko priželjkuje doći, a nitko se ne usudi poći. Doista, ako već i ne znam kam bi del, bar da znadem gde bi sel.