Prva tvrdnja: nitko ne želi umrijeti. U pravilu, biramo i osiromašeni život radije nego nikakav, jer mislimo da ćemo uvijek imati mala životna zadovoljstva. A postoje li kakva druga zadovoljstva osim malih? To je pitanje koje bi valjalo istražiti. 

Druga tvrdnja: nitko ne želi patiti. Ovdje mislim na tjelesnu patnju. Moralna patnja ima svoje čari, i čak može poslužiti kao estetski materijal (kao što sam se mogao osobno uvjeriti). Tjelesna patnja je čisti pakao, lišen zanimljivosti i važnosti, iz kojeg se ne mogu izvući nikakve pouke. Život se ugrubo (i pogrešno) opisivao kao potraga za zadovoljstvom; ali bilo bi točnije reći da je on bijeg od patnje. I više-manje svatko, suočen s izborom između nepodnošljive patnje i smrti, odabire smrt. 

Treća tvrdnja, najvažnija od svih: tjelesna patnja može biti uklonjena. Na početku 19. stoljeća otkriven je morfij. Otad su se pojavile mnoge slične tvari. Na kraju 19. stoljeća ponovo je otkrivena hipnoza; u Francuskoj se ona i dalje vrlo rijetko koristi.

Nepoznavanje tih činjenica možda objašnjava uznemirujuće brojke anketa koje idu u prilog eutanaziji (ako me pamćenje ne vara, 96% ispitanika izjasnilo se za). Devedeset šest posto ljudi misli da je postavljeno pitanje sljedeće: "Biste li radije da vam se pomogne da umrete ili da ono što vam preostaje od života provedete u užasnim mukama?" Ostalih 4% znaju za morfij i hipnozu. Omjeri mi se čine dosta točni. 

Oduprijet ću se iskušenju opravdavanja dekriminalizacije droga (i ne samo "mekih" droga); u tome pitanju priklanjam se primjedbama punim mudrosti sjajnoga Patricka Eudelinea. 

Zagovornici eutanazije vole grgljati riječi čija značenja toliko iskrivljuju da više čak ne bi trebali imati pravo da ih upotrebljavaju. U slučaju "suosjećanja", laž je eklatantna. Kad dođe do "dostojanstva", stvari postaju podmuklije. Ozbiljno smo zastranili od kantovske definicije dostojanstva zamjenjujući, malo pomalo, moralno biće fizičkim (i možda čak poričući sam pojam moralnog bića), zamjenjujući ljudsku sposobnost za djelovanje površnijim i više animalnim pojmom dobrog zdravlja – pretvorenog u svojevrstan preduvjet svake mogućnosti ljudskog dostojanstva, čak možda i u njegovo jedino pravo značenje.  

Shvati li se to na taj način, rijetko sam imao dojam da sam u bilo kom razdoblju života očitovao bogzna kakvo dostojanstvo; i nemam dojam da će to ikad krenuti nabolje. Na kraju ću izgubiti svu kosu i zube. Pluća će mi se potpuno raspasti. S vremenom ću postati više-manje impotentan, nesposoban i možda čak slijep. Kad dosegnem određeni stupanj raspadanja, neminovno ću zaključiti (i bit ću sretan ako mi na to neće ukazati netko drugi) da više nemam nikakvo dostojanstvo. 

Dobro, i? Ako je to dostojanstvo, lako se može i bez njega. S druge strane, svakom više ili manje treba da se osjeća potrebnim ili voljenim; a u nedostatku toga, cijenjenim ili – kao što je čak i u mojem slučaju – da bude predmetom divljenja. Istina je da i to može biti izgubljeno, ali mi na to nemamo gotovo nikakvog utjecaja; u tome pogledu drugi imaju odlučujuću ulogu. I lako mogu zamisliti sebe kako izražavam želju da umrem u nadi da mi drugi kažu: "O, ne, nemoj. Molim te ostani s nama još malo." To bi itekako bilo u mom stilu. I priznajem to bez najmanje trunke stida. Zaključak je, bojim se, neizbježan: Ja sam ljudsko biće krajnje lišeno sveg dostojanstva. 

Dio uobičajene propagande u prilog eutanaziji je tvrdnja da Francuska "kaska" za drugim zemljama. Preambula zakona koji će uskoro biti predložen u toj je točki komična: tražeći zemlje za kojima Francuska navodno "kaska", mogli su pronaći samo Belgiju, Nizozemsku i Luksemburg; ruku na srce, nisam impresioniran. 

Ostatak preambule sastoji se od krparije navoda Anne Bert, za koje se tvrdi da su "veličanstveno uvjerljivi", ali koji su u meni uspjeli pobuditi samo sumnju. Na primjer, kad ona tvrdi: "Ne, eutanazija ne spada u rubriku eugenike." Nasuprot tome, očito je da su zagovornici tih dviju ideja upravo isti ljudi, od "božanskoga" Platona do nacista. Isto tako, kad dodaje: "Ne, belgijski zakon o eutanaziji nije dao poticaj krađi nasljedstva." Priznajem da mi to nije palo napamet, ali sada kad to spominje... 

Odmah nakon toga, ona nehotice rasvjetljuje čitavu priču tvrdeći da eutanazija "nije rješenje ekonomske prirode". No, neosporivo je da postoje određeni prilično ogavni argumenti koje čujemo samo od "ekonomista", ukoliko ta riječ više ima ikakvog značenja. Upravo je Jacques Attali isticao, u danas već zastarjelom djelu, pritisak na javnu blagajnu što ga vrši održavanje života jako starih osoba; nije nimalo neobično da je Alain Minc u novije doba pošao u istom smjeru, jer Attali je samo gluplja verzija Minca (da ni ne spominjemo onog klauna Françoisa de Closetsa, koji je nešto poput cirkuskog majmuna te dvojice, njihov Hanswurst). 

Katolici će dati sve od sebe da se odupru, ali, žalibože, već smo se više-manje naviknuli na ideju da su katolici uvijek gubitnici. Muslimani i židovi, u tome pitanju kao i drugim pitanjima koja se smatraju "socijetalnim" (koja ružna riječ) misle navlas isto kao katolici; mediji najčešće pokazuju neobičnu složnost u prikrivanju te činjenice. Nemam mnogo iluzija; te religije će naposljetku popustiti i podvrgnuti se jarmu "republikanskog zakona". Njihovi svećenici, rabini i imami u budućnosti će posjećivati kandidate za eutanaziju i govoriti im kako, ma jest, to je gadna stvar, ali sutra će biti bolje, i čak i ako su ih ljudi ostavili na cjedilu, Bog ih neće napustiti. Ne treba se zavaravati što se toga tiče.

S gledišta budističkih lama, situacija je očito još gora. Svaki pažljiviji čitalac Bardo Thödola zna da su smrtne muke posebno važan trenutak u čovjekovu životu, jer mu pružaju posljednju priliku, čak i u slučaju nepovoljne karme, da se oslobodi od samsare, ciklusa ponovnih rođenja. Prijevremeni prekid agonije stoga je jasno zločinački čin; nažalost, budisti rijetko sudjeluju u javnoj debati.

Preostaju samo liječnici, u koje sam polagao malo nade, vjerojatno stoga što ih slabo poznajem; ali neporecivo je da neki od njih pružaju otpor i odbijaju ubiti svoje pacijente i da će oni možda ostati posljednja barijera eutanaziji. Ne znam odakle im ta hrabrost; možda samo iz poštovanja prema Hipokratovoj zakletvi: "Nikome neću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov niti ću mu za njega dati savjet." To je moguće. Javno izricanje te zakletve mora da je bio značajan trenutak u njihovu životu. U svakom slučaju, njihova je borba vrijedna divljenja, čak i ako je to borba "za čast".   

Čast određene civilizacije nije sasvim beznačajna stvar. Ali ovdje je na kocki nešto drugo, s antropološke točke gledišta. To je pitanje života i smrti. Što se toga tiče bit ću posve eksplicitan: kad zemlja – društvo, civilizacija – dođe do točke da legalizira eutanaziju, u mojim očima gubi svako poštovanje. Tada postaje ne samo legitimno, već poželjno, da se razori; tako da se nečemu drugom – drugoj zemlji, drugom društvu, drugoj civilizaciji – da prilika da nastane.