Bio je zimski dan, baš poput ovog. Korak tvrđi i od trave pod mojim nogama vodio me iz Roča prema Gornjoj Nugli. Snijeg, mraz, led. Nespretno izvlačim iz džepa čuturicu pa otpijam još gutljaj, iz grlića nadnesenog nad usne. Sve osim rakije smrzlo bi se na putu od njega do usta, usta kao stvorena da se s grlićem slijepe, ako ga samo načas taknu. S moje desne strane promiču Hlaji, seoce čije su stamene i čvrsto nasađene kuće pokušale pratiti greben Ćićarije uz njen strm obronak, i zastale i prije pola puta. S moje druge strane zastaje automobil. Vozač me pita treba li mi prijevoz. Možda njemu ne treba moj, ali meni sigurno ne treba njegov. U bari kraj puta sjenica, iz smrznute površine izbijaju samo noge bez kandža. Ne bez tračka čežnje pogledavam prema lokomotivi koja vrelom utrobom prosijeca studen pa podriguje gustom, gustom parom. Iz usta odvraćam nejakom svojom.

Zavijena u okrajke topline koje bura nije pomela, Gornja Nugla ukazuje se samo vanjskom stranom. Sivi, lisnati pješčenjak izlistan onim istim prstima koji unutarnju stranu kalaju u bore. Likovi koji me promatraju s grobnih fotografija danas su ovdje najljudskija lica. Pred dobro mi znanom grobljanskom crkvicom svete Jelene, nakon rakije, nakon pare, ogrije me i opet plima uzbuđenja: to je ona ista crkva za koju su mještani godine 1405., za skupocjenih 45 zlatnih dukata (ne mogu ne pomisliti da bi ih bilo 46 da se to zbilo godine 1406.), kupili misal što ga je svojom rukom prepisao krbavski knez Novak, misal koji će krajem istog stoljeća, godine 1483., poslužiti kao predložak za prvu tiskanu glagoljsku knjigu. Uvijek isti srsi od uvijek istih stvari. A opet se oboje uvijek i mijenja. Opet se poklanjam Slovu, a onda se okrećem prema groblju pa se poklanjam i njemu. Tko bi danas uspio skupiti takve seljake, i to ne više siromašne i nepismene, koji bi uspjeli skupiti ma i dukat za jednu knjigu, o Jednom, u kojeg više i ne vjeruju? Spuštam se, prema Nugli Donjoj. 

Spušta me bura. Zanosi me, ukočenog, put osamljene crkvice što se koči na uzvišici meni zdesna, crkvice za koju znam da postoji, ali koja me dosad svaki put zaobišla. Crkvica raste pod hrastom koji je možda i nadgledao kako, možda u šesnaestom stoljeću, potomci onih misalokupaca pobožnih slažu sad kamen po kamen za svetog Petra i Pavla. Pročelje kakvo se ukazuje suženom vidnom polju moje kapuljače očekivano je: izljuštena žbuka; rozeta pod strehom, to treće oko crkve; četvrtasto, rešetkom premreženo tjelesno okno u visini vrata; vrata potrošena; kamena klupa: za putnika poput mene, odozdo; za putnika među putnike, odozgo. 

Ono što je na toj crkvi posebno, što mi začas zaustavi krv koju ni studen nije uspjela smrznuti, natpis je na nadvratniku: PONOVLIENA 1892.

I istog časa nije više zima, nego proljeće, za mnom ne pucketa neotpalo, smrznuto lišće hrasta, nego nečujno lepršaju tako kratkotrajne latice trešnje. Ponovno koračam drvenim mostom Uđi, preko Isuzua, na drugu, uvijek na drugu stranu rijeke. A na drugoj strani koči se – ali sad ne više ćićarijskim pješčenjakom, nego toplim japanskim čempresom – šintoističko svetište u Iseu, jedno od najvećih, najvažnijih i tisućinjak godina starije od nugljanske crkve svetog Petra i Pavla. Do same svetinje nad svetinjama, hrama u Naikuu, neću stići. Posvećen je ništa manje no Amaterasu-omikami, sunčanoj, vrhovnoj božici, s izravnim nasljednikom u svakom novom japanskom caru, i javnosti je nepristupačan. S druge strane četiriju ograda – uvijek, uvijek s druge strane! – vidim i ja tek nešto više od starinskoga krova, čije se dvije vode na vrhu ne samo sastaju, nego simbolično i produžuju, tvoreći križni motiv u kojem smjesta prepoznajem Don Quijoteovu vjetrenjaču. Uistinu, uvijek ta borba za drugu stranu.

Ali koja je zbiljska veza između tog pregolemog, presvetog svetišta u japanskome Iseu i neugledne, poluzaboravljene crkvice u sjeni ćićarijskog masiva?

Odmah uz hram u Naikuu nalazi se pošljunčana zaravan, iste površine, s drvenom kolibicom u sredini. Pohodi li netko to svetište opet za možda deset, možda dvadeset godina pomislit će da je krivo zapamtio. Ali onda će provjeriti u svom fotoalbumu i dobiti potvrdu: hram i zaravan doista su, osim vremena, promijenili otad i mjesto! Hram je prije bio gdje je sad zaravan. Zaravan gdje je sada hram. Najvažnije svetište Isea, zajedno s onim u Gekuu, drugom po važnosti, kao i cijeli stometarski most koji do svetišta vodi – svakih se dvadeset godina ruše i zamjenjuju sasvim novima. Nevidljiv u onoj drvenoj kolibici kraj hrama koči se stup oko kojeg će se oplesti novi stari hram, dok će mjesto starog novog biti posuto šljunkom, i kolibicom na njemu, s tom uvijek istom osi, uvijek jednog svijeta. Sve osim toga svijeta, od najgnusnije mrve izmeta do najčistijeg hrama nad hramovima, traje kratko, prolazi brzo, poput trešnjina cvijeta. I isto toliko i lijepo. Razrušeno drvo bit će rasječeno na drvca koja će vjernicima biti razdijeljena kao amuleti. Sve je to od čempresa, simbola besmrtnosti. Na ovoj zemlji, od propadanja nas i može sačuvati samo simbol. 

Kažemo da je hram svet. I za Boga kažemo da je svet. Ista riječ za nešto posvećeno i za onoga komu je posvećeno. Za mjesto i za velikog nadmjesnika. Za vrijeme i za vječnost. Da jezik ne bismo pobrkali sa zbiljom – da ne bi jezik prešutio zbilju – svako se novo pokoljenje podsjeća da je i najsvetije mjesto samo mjesto, i najsvetije vrijeme samo vrijeme. Da je istinski svet samo Bog, Božica, samo Amaterasu-omikami, koja samo zato da bi joj ljudi, u vlastitoj si predodžbi, lakše prišli plaća tim ljudima hramarinu. Inače je u tom hramu nema. Ili, ima je koliko i u ogradi koja zaklanja pogled na cijeli hram, koliko i u mostu koji do njeg vodi, u cvijetu trešnje, koliko i na prvoj strani rijeke. Ise je obistinjenje onog hrama što ga sam Krist ruši. 

Eto kako sam, stavši pred crkvicu svetog Petra i Pavla u Donjoj Nugli stao i pred svetište u Iseu. Jer tog, tisućuosamstodevedesetdrugog ljeta, nije ova prva ni restaurirana, ni renovirana, ni retuširana, nije čak ni obnovljena ili makar zanovljena: ona je, čitamo na nadvratniku, ponovljena. Čekalo se ne dvadeset godina, nego stoljećima, možda i preko pola tisućljeća, ali onda je i ona ponovljena, baš kao i hram u Iseu. I dalje privrženi Slovu, koje je izvorno značilo Riječ i koje se nije slučajno upravo odavde po prvi put prepustilo i tiskanom utjelovljenju, seljani možda stadoše zakrpavati postojeće svetište, sanirati ga, podupirati, pojačavati, podzidavati. A možda su ga do temelja srušili (pa istucali blokove i razdijelili kamenčiće kao talismane). Kako god, vodila ih je svijest da oni svetište ponavljaju. Ničeg novog pod Amaterasu. Jer Amaterasu uvijek sebe ponavlja. − Sruši hram, raznesi mu tijelo do i zadnje česti pa nekim drugima stani zidati drugi, na nekom drugom mjestu! – To je uvijek isti hram. Jer je samo jedan, uvijek isti Bog njegov. Istini je sve isto. Mislim da je i Nugljanima s kraja devetnaestog stoljeća još uvijek bilo jasno da svetost njihove crkve nije u njenom kamenju i njegovom sadašnjem rasporedu. Bilo im je jasno da su i sami idolopoklonici ako se poklone stanu, a ne stanaru.

Do početka osmog stoljeća svaki je novi japanski car birao sebi novu prijestolnicu. Današnjem čovjeku više nije moguće objasniti to ikako doli kao još jedan prepotentan izraz vladarske megalomanije. "Povijest počinje sa mnom, sve prije mene nek nestane!" I tomu slično. Ali, sjetit ćete se, novo vino ne stavlja se u stare mješine. Postoje zapravo dva puta kojima se može kretati prema mjestu. Moguće je jedno mjesto proglasiti središtem, u odnosu prema kojem svaka druga točka predstavlja onda prostor sve slabijeg bitka, razmjerno već udaljenosti od središta. To je poznati put pupka svijeta. On je podesan ako je ljudskoj predodžbi potrebna vidljiva metafora koja će Boga predstavljati kao stalnu, nepomičnu, jasnu središnju točku, sa svim ostalim točkama kao većim ili manjim otpadanjima od Boga, što je zapravo istoznačnica za veće ili manje upletanje čovjekovanja. U nastavku povijesti japanski su se carevi očito opredijelili za taj put i svoju prijestolnicu ustalili u Kjotu. Drugi put nazvat ću putom porā svijeta. Za razliku od prvog, koji svijet vidi kao veliko tijelo – što je uvijek istina pa je svojstveno i drugom putu – s pupkom kao epicentrom iz kojeg se potres u valovima širi sve slabije i slabije, drugi je put difuzan i uči da je središte u svakoj točki svijeta, u svakoj pori toga tijela, ako je oko u stanju prozreti tu dubinsku cjelinu. Mogao bih ga nazvati i putom Indrine mreže: Indra, kralj bogova, zastire svijet svojom mrežom – ona zapravo i jest sam taj svijet – a svaka je njena očica po jedno središte, jedan svijet, varijacija na istu temu. U osnovi, razlike između ta dva puta i nema. I put pupka svijeta vjeruje da je, u osnovi, svaka pora potencijalni pupak, da je, u osnovi, svaka točka svijeta podjednako sveta (što potvrđuje i etimologija: svet i svijet imaju isti korijen). Središte nam može biti negdje, dokle god pamtimo da je, u osnovi, svugdje. Ili nigdje, ovisno već o tome je li nam prisutnost Jednog bliža kao konkretna sveprisutnost, ili kao odsutnost iz ičeg izvan njega samog, shvaćenog u apstraktnoj samoći i jedinosti.

Za stalnom promjenom prijestolnice nazire se zapravo isti zakon koji pokreće i stalno rušenje svetinje nad svetinjama. Razlika između duhovne i svjetovne vlasti još nije izmišljena. Jamačno i ne znajući više zašto, Francuzi su smrt kralja obznanjivali formulom Le roi est mort, vive le roi! Nisu vikali Le vieux roi est mort, "stari je kralj mrtav", ili vive le nouveau roi, "živio novi kralj". Samo Kralj je mrtav, živio kralj! Jer je to u osnovi i bio uvijek isti kralj. Smjenjuju se njegova utjelovljenja, ali sama kraljevska instanca transcendentalna je i jedna jedina. Kralja koji je umro nasljeđuje kralj nekog drugačijeg lica, ali u potonjem dijelu francuske krilatice ne čujemo poklič samo sljedećem kralju, nego i kralju kao takvom, koji čas umire a čas zasjeda na tron. (U dalekoj, dalekoj starini to je bilo puno razvidnije: starog su kralja ubijali (s vremenom se to stalo činiti samo simbolično), jer se zbog onemoćalosti tog ljudskog utjelovljenja kraljevska moć, mana, nije više kroz njega mogla očitovati, a sve kako bi ga zamijenilo neko utjelovljenje mlađe, prijemčivije, kroz koje će se vjerodostojnije ponoviti kraljevstvo sâmo.)

Zagledan pred nugljanskom crkvicom svetog Petra i Pavla kroz njeno rešetkasto okno − to okrupnjenje Indrine mreže! – čekao sam da mi se oko prilagodi unutarnjoj tami. Manje-više samo oltar, ili ostaci oltara. Sa strane koja je meni bila lijeva, sveti Petar. Sa strane koja je meni bila desna, sveti Pavao. Između njih Majka s Djetićem, iznad kojih Krist predaje Petru ključeve raja. Tako mi se bar činilo. Bilo je tamno, napolju je zapravo bilo tek nešto svjetlije, i ja nisam dobro vidio. 

Ali uvijek više no u Iseu, gdje sam ostao četiri ograde i jedna hramska vrata udaljen od svetinje u hramu koju je, od smrtnika, zadnji put vidjelo tko zna čije oko, tko zna kad. Jata-no-kagami, ili kaga-mi-memitamo, "uzvišeni duh", jedan od tri atributa carske vlasti. Mnogi će ostati zatečeni činjenicom da je riječ o svetom ogledalu, ali – nipošto čudnovato – u Indiji se ogledalo zna naći i u ruci boga! Ogledalo služi upravo ogledavanju i ogledanju. Ono zrcali stvar kakva jest, zrcali istinu. Kad carski ogled zakaže, zakazao je car. (Izopačavanje ogledanja utjelovljuje Snjeguljičina maćeha, koja u ogledalu, umjesto potvrde božanske milosti − ona je kraljica! − traži potporu ljudskoj taštini. U Dorianu Greyu Oscar Wilde taj je fenomen vjerojatno intuitivno prepoznao i dosljedno radikalizirao.)

Nisam bio tužan što nisam vidio carsko, božansko ogledalo. I to ne jer sam samo jedan među tolikima koji su prošli isto; uzvišeni duh ionako nije nešto što se vidi okom pod suncem. U usporedbi s tim nevidljivim misterijem oltar nugljanske crkvice izgleda još skromnije. Ipak, na njemu Krist daje Petru ključeve raja i nešto mi govori da ti ključevi otključavaju i vrata svetišta u Iseu. I to isto nešto govori mi i da bih u carskom ogledalu iz tog hrama vidio samo očicu nalik na bilo koju u rešetkastom prozoru crkvice u Nugli, prozoru kroz koji se i dalje nadvijam. 

Obrnuh se.

I vidje hrast da je sve to dobro te se razlista krošnjom veličine sunca, veličine Amaterasu-omikami.