Kad pomislim na Jerryja Garciju, ili kako su ga najbliži prijatelji zvali “Captain Trips”, neizbježno se sjetim vlastite mladosti, 1970. godine i dvostrukog albuma Live/Dead grupe Grateful Dead. Da nije bilo tog albuma vjerojatno se nikad u životu ne bih bavio rock glazbom (kao bivši rock kritičar), a ni književnošću, poezijom, prevođenjem... Muzika grupe Grateful Dead u kojoj je Garcia svirao sve do smrti 1995., njihove pjesme za koje je većinu tekstova napisao pjesnik Robert Hunter i naše kasnije prijateljstvo doista su me ne samo usmjerili prema poetici beata, nego i učinili da se u mnogočemu opredijelim za cijeli život. S nostalgijom se sjećam svojih prvih putovanja u San Francisco, odlazaka na koncerte u arenu Winterland, našeg zajedničkog putovanja u Egipat u rujnu 1978., gdje su Grateful Dead u pratnji Kena Keseya svirali tri noći ispred piramida u Gizi, i njihovog prvog egipatskog koncerta za moj rođendan 14. rujna… I još kasnije, kad sam se još bliže sprijateljio s Garcijom i posjećivao ga u njegovoj kući u okrugu Marin u blizini San Francisca slušajući ga kako vježba na gitari, ili gledajući ga kako slika….
Kad pomislim na Boba Dylana, istog trena pomislim na naš prvi susret u starom stanu Allena Ginsberga u njujorškom kvartu Lower East Side, našeg prvog cjelodnevnog intervjua (ako se dobro sjećam 1978.), na sate i dane provedene zajedno s njim i Ginsbergom u razgovorima o književnosti, isprepletenim odnosima poezije i muzike, američkoj vanjskoj politici, Židovima… I moje još uvijek živo sjećanje na jednomjesečne zajedničke vježbe Boba Dylana i grupe Grateful Dead u lipnju 1987. u studijima u San Rafaelu gdje su vježbali pjesme Boba Dylana za njihove zajedničke koncerte tog istog ljeta, i moje kasnije druženje s Bobom i naše brojne intervjue, i još kasnije kad se preselio u kuću u Malibuu (koja, sama za sebe i na velikom priobalnom zemljištu izgleda poput muzeja suvremene umjetnosti sa svim njegovim golemim skulpturama od željeza, velikim platnima na kojima predano radi posljednja dva desetljeća)….
Kad pomislim na Patti Smith, prva asocijacija je nevjerojatna energija. Ta vulkanska energija koja ju je nosila od ranog zanosa princeze punk rocka do smirene promišljenosti pjesnikinje koja danas ima 74 godine. Patti Smith bavila se crtanjem još od najranije mladosti i neki od njezinih najboljih crteža nalaze se u njujorškom Muzeju suvremene umjetnosti, centru Pompidou u Parizu i drugdje. Svoju strast prema crtanju u posljednje je desetljeće zamijenila fotografskim aparatom (monografija Land 250, Pariz 2008.). I moje uspomene na dane i noći provedene s Patti u društvu zajedničkih nam prijatelja i učitelja, Allena Ginsberga i Williama S. Burroughsa. I Boba Dylana, naravno.
Sada već najveći dio života gotovo po navici, iz dana u dan, slušam muziku s davnih koncerata grupe Grateful Dead ali i Jerry Garcija Banda, baš kao i ostvarenja Boba Dylana iz najrazličitijih umjetničkih faza, od rane akustične do najnovijih koncerata. I radujem se još uvijek iznimno energičnim nastupima Patti Smith. Imao sam tu rijetku privilegiju da sam mogao puno puta prisustvovati ne samo koncertima Jerryja Garcije, Boba Dylana i Patti Smith, ne samo sjediti u njihovom društvu i razgovarati s njima do kasno u noć nego i gledati kako u slobodnom vremenu slikaju i crtaju. I znam da sam se u svakoj prilici družio s Umjetnicima. A kad gledam u likovna djela koja su mi tokom desetljećâ darovali, osjećam i njihovu prijateljsku ljubav kojom su me podarili.