Vjerojatno nijedan književni žanr nije tako karakterističan za 20. stoljeće kao uspomene zatvorenikâ i naročito zatočenikâ u masovnim zatvorima osobite vrste, logorima. Među tim svjedočenjima uznika i robijaša posebno mjesto pripada onima koja postoje unatoč tome što nisu trebala postojati; autori su im preživjeli tek čudom ili sretnim – ako je ta riječ ovdje umjesna – spletom okolnosti. To što su naposljetku izašli živi iz logora i dobili priliku da svjedoče protivno je planu njihovih tamničara (nacistički logori za istrebljenje) ili je u najmanju ruku bilo vrlo nevjerojatno (sovjetski „popravno-radni“ logori). Knjige o iskustvu logora govore o prekomjernoj patnji, svakodnevnim sitnim borbama za golo preživaljavanje, zloći i dobroti ljudi, beznađu i spasonosnom umijeću da se odustane od nade, a da se istodobno ne pristane na predaju. Jedan motiv pojavljuje se mjestimice u toj sumornoj i teškoj, ali neizostavnoj i prosvjetljujućoj literaturi. U knjizi pod naslovom Ako je to čovjek, jednom od vrhunaca književnog svjedočenja o logorima iznutra, Primo Levi uz ostalo opisuje kako je, jednog lijepog lipanjskog dana 1944. godine, kratko vrijeme hodanja izvan vidokruga logorskih nadzornika i stražara iskoristio da mlađem, ponešto povlaštenom i radoznalom suzatočeniku, po sjećanju i uz napor prizivanja nekadašnjih znanja, izrecitira i prevede na francuski XXVI. pjevanje Danteova Pakla, ono posvećeno Odiseju i njegovu drugu Diomedu. „Tko je Dante? Što je Komedija? Kakav osjećaj neobične novine nastoji li se ukratko objasniti što je Božanstvena komedija...“

Taj isti motiv, preživljavanje fragmenata visoke kulture u najgorim uvjetima, bez ikakvih pomagala učenosti, jedino pomoću zadivljujućeg i nepouzdana pamćenja, nalazimo u proširenu obliku, kao okvirnu temu, u knjižici koju je na francuskom jeziku napisao poljski autor Józef Czapski, u jednom odsječku svojeg dvogodišnjeg bivanja u sovjetskom zarobljeništvu, od rujna 1939. do kolovoza 1941. Postanak i sudbina toga djela posve su neobični. Osnovu čine autorove rukopisne natuknice, zapravo složeni dijagrami, uglavnom na poljskom jeziku, kojima se služio za niz predavanja o djelu Marcela Prousta što ih je svojim suzatočenicima održao u zimu 1940-1941. u bivšem samostanu svetog Kornelija Komeljskog u Grjazovcu (Грязовец), u oblasti Vologda, nekoliko stotina kilometara sjeverno od Moskve. Sažetu verziju tih predavanja autor je potom diktirao dvojici logorskih drugova, na francuskom jeziku („u velikoj samostanskoj blagovaonici koja je smrdjela na prljavo posuđe i kupus, pod pozornim okom politruka koji je sumnjao da pišemo nešto politički nepoćudno“). Oko dvije godine kasnije, kada se autor nalazio, s poljskom vojskom, na Bliskom Istoku ili u Egiptu, ti su diktirani rukopisi pretipkani na pisaćem stroju. U Francuskoj, gdje se Czapski trajno nastanio po završetku rata, tekst je preveden na poljski i objavljen 1948. u novoutemeljenom časopisu poljske emigracije, znamenitoj Kulturi, pod konciznim naslovom „Proust u Grjazovcu“ (Proust w Griazowcu). Tek 1987. djelo je, na temelju sačuvanih strojopisa, prvi put objavljeno u francuskom izvorniku, pod opširnijim izvornim naslovom, kao prvo izdanje nakladnika Noir sur blanc sa sjedištem u Švicarskoj, posvećenog objavljivanju književnih djela i povijesnih svjedočanstva s europskog Istoka, tada još na drugoj strani Željezne zavjese. Sačuvao se i dio autorovih bilježnica s rukopisnim nacrtima i ilustracijama za predavanja.

Rođen 1896. u Pragu, u aristokratskoj obitelji, umro 1993. u Maisons-Laffitteu kod Pariza, Józef Czapski dugim je životom posve obuhvatio „kratko 20. stoljeće“. Bio je u prvom redu slikar, a talent, životne okolnosti i poljska povijest njegova doba učinile su ga uz to i značajnim piscem, kao i istaknutim vojnikom. Za hrabrost u borbi tijekom Poljsko-sovjetskog rata (1919-1921) odlikovan je najvišim poljskim vojnim odličjem. Studij na likovnoj akademiji u Krakovu odveo ga je 1924, po logici umjetničkih tokova, u Pariz, gdje je proveo sedam godina. Po povratku u Poljsku počeo je pisati knjigu o zbunjujućem i svojeglavom ruskom filozofu i piscu Vasiliju Rozanovu. I taj je spis – esej od deset poglavlja – imao gotovo nevjerojatnu sudbinu: za Drugog svjetskog rata nalazio se u podrumu kuće u Varšavi koja je izgorjela; prva četiri poglavlja su nestala, ostatak je poslije rata našao put do autora u Francuskoj. Naposljetku, Czapski je na osnovi tog teksta napisao opsežan predgovor za knjigu Rozanovljevih izabranih spisa, objavljenu 1964. kod Gallimarda. Nakon njemačkog napada na Poljsku u rujnu 1939, Czapski je među tisućama poljskih časnika koje zarobljavaju Sovjeti; većina je po Staljinovu nalogu ubijena u proljeće 1940. Prvi dio zatočeništva, u bivšem samostanu u ukrajinskom gradiću Starobilsku, Czapski je opisao u knjižici Uspomene iz Starobjelska (Wspomnienia starobielskie), objavljenoj još za trajanja rata na poljskom te u francuskom i talijanskom prijevodu. Zatočeništvu Poljakâ u Grjazovcu došao je kraj nakon iznenadna Hitlerova napada na Sovjetski Savez, u lipnju 1941. Zatečen njemačkim Blitzkriegom, Staljin je „pomilovao“ i dao osloboditi preživjele časnike i druge Poljake raspršene po raznim sovjetskim logorima, kako bi omogućio stvaranje poljske vojske na čelu s generalom Władysławom Andersom (dotad zatvorenim i mučenim u zloglasnoj Lubjanki). 

Pridružen tako obnovljenoj poljskoj vojsci, Czapski je mogao nekoliko mjeseci razmjerno slobodno putovati po Rusiji, mahom vlakom, u uzaludnoj potrazi za tisućama Poljaka kojima se zameo svaki trag. Susretao je neke poznate ruske pisce, lažljive pripadnike NKVD-a i ponajviše obične ljude, sve zahvaćene velikim valovima stradanja u zagrljaju staljinističke diktature kojoj se pridružio novi užasan rat. Ta ruska putovanja, susrete i razgovore u uskomešanom moru ljudske nesreće i tjeskobe Czapski je opisao u svojoj glavnoj knjizi, naslovljenoj Na neljudskoj zemlji (Na nieludzkiej ziemi). U njoj je zapisao da bi bio potreban „novi Tolstoj ili Proust“ kako bi se uistinu prikazalo to što je tada u Rusiji mogao promatrati i slušati. Knjiga je poslije rata objavljena u Parizu, istodobno na poljskom i u francuskom prijevodu (1949), potonje kod malog izdavača jer su ga veliki odbili, nespremni za takvo svjedočenje o stvarnosti sovjetske države, saveznice u pobjedi nad Hitlerom. Czapski je u proljeće 1942. s poljskom vojskom, preko „perzijskog koridora“, napustio Sovjetski Savez. Sudjelovao je u borbama na talijanskom ratištu 1944. i od 1947. trajno se nastanio u Francuskoj, kao jedan od vodećih članova tamošnje poljske intelektualne emigracije.

Proust protiv potonuća (što je približan prijevod na hrvatski teško prevodiva izvornog naslova) jedna je od onih knjiga čiji nevelik opseg stoji u potpunom nerazmjeru s njihovom vrijednošću i ukupnom važnošću za europsku književnost i kulturu novijeg vremena. Za prvog boravka u Parizu, kamo je stigao samo dvije godine poslije Proustove smrti, Czapski je, zahvaljujući podrijetlu i društvenim vezama, upoznao ponešto od pariškog svijeta u koji je Proust bio uronjen i koji je ovjekovječio u svojem velikom romanu. Nakon što ga je stjecajem okolnosti, za bolovanja u Londonu, pročitao u cijelosti u jednom dahu, sprijateljio se s jednim od Proustovih bliskih školskih drugova, Danielom Halévyjem. Petnaestak godina kasnije vratio se Proustu u okolnostima koje je teško mogao zamisliti. U logorskim predavanjima govorio je ne samo o Proustu, nego i o svojim pariškim godinama kada ga je Proust oduševio i kada je nailazio na njegove ljudske i društvene tragove, otiske, odbljeske. 

Kao pisac ponajprije vrstan esejist, Czapski u knjizi daje niz izvrsnih minijatura posvećenih različitim aspektima Proustova života i životnog djela – ciklusa U traganju za izgubljenim vremenom. Neočekivana je i posve uvjerljiva njegova usporedba Prousta s Pascalom. Na razmišljanje potiče i povezivanje s Dostojevskim, preko ideje o „nekom drugom svijetu“, kod Prousta naoko sporedne; naslućujemo da je ta nit u Proustovu djelu Czapskome važna i kao vjerniku, nepokolebanom katoliku. Odabir motiva i uvida koje Czapski razrađuje ili naznačuje posve je reduciran, u skladu s okolnostima. Nema spomena o Proustovu homoseksualizmu i o njegovoj zabašurenoj transpoziciji u romanu, premda je Czapskom, također homoseksualcu, cijela ta problematika bila u svakom smislu bliska. (Možda je aluzija u tom smjeru jedna rečenica u Czapskijevu prepričavanju anegdote o Marcelovim dječjim tegobama s odlaskom na spavanje: „ ... nemogućnost da obuzda svoje želje te složeni fizički fenomeni koji vuku korijene iz njegove neurotične slabosti...“.) Okružje u kojem su bila sastavljena predavanja i esej na temelju njih čini takvu suzdržanost razumljivom.

Czapski pamti pojedinosti iz Traganja i citira Proustove rečenice s točnošću koja zapanjuje i odaje duboku čitateljsku suživljenost s Proustovim djelom. Kao i ostali logoraši-predavači, on je otkrio da, u tim ekstremnim uvjetima, paradoksalno, pamćenje postaje življe i sjećanje bogatije. O tome će poslije napisati: „Nakon nekog vremena, na površinu naše svijesti izranjaju činjenice i pojedinosti za koje nismo imali ni najblažeg pojma da su zapretane u našem mozgu. (...) Daleko od svega što bi moglo evocirati Proustov svijet, moja sjećanja na njega, u početku tako krhka, počela su jačati polako i potom iznenada s još više snage i jasnoće, posve neovisno o mojoj volji.“ Kao što je primijetio njegov biograf Eric Karpeles, Czapski je, izvlačeći iz dubine pamćenja mnoge dijelove Proustova romana, začudno jasno ocrtane, postupao vrlo slično temeljnoj preokupaciji i aktivnosti glavnog junaka i pripovjedača Traganja. Uoči izlaska drugog francuskog izdanja Czapskijeva Prousta, novinar i povjesničar-publicist Emmanuel Hecht objavio je 2011. osvrt pod dovitljivim naslovom „Swann u Gulagu“. Naravno, između Czapskog i Swanna više je razlika nego sličnosti, ali analogija i dosjetka su uspjele. Zamislimo Proustova Swanna kako dospijeva u sovjetski (ili, realnije, nacistički) logor... Nažalost, za to nije potrebna osobito bujna mašta. Mnogo je Swannova, znanih i neznanih, okrutno zaglavilo u skrovitom „arhipelagu“ zvanom Gulag, i još više njih u bezdušnim nacističkim tvornicama smrti. Ovaj se poljski i također dijelom francuski Swann, nekim divnim slučajem ili čudom, vratio živ iz toga podzemnog svijeta te je čak odande donio krasan esej o velikom piscu kojim se bio zauvijek opio na izmaku mladosti – najneobičniju i jednu od najljepših knjiga posvećenih geniju Marcela Prousta.