Ime izdavačke kuće Disput, koju je sad već ne tako bliske 1999. godine sa suprugom osnovao politolog i literarni entuzijast Josip Pandurić, u uhu svakog štovatelja birane fikcije i nefikcije zacijelo odzvanja posebno slatko, jer u njezinih su šesnaest edicija, od kojih je najpoznatija višestruko nagrađivana Na tragu klasika, podjednako zastupljeni vrhunski hrvatski i strani autori, uz naročit, u domaćim okvirima vjerojatno jedinstveno dosljedan, obzir prema kvaliteti dizajna i prijevoda.
Budući da smo već dobrano zagazili u treći milenij, a Disput je osnovan još krajem prošloga, 1999., sjećanja blijede i nije mi je lako sada, bez bojazni lošeg poopćavanja, potanko evocirati te davne dane. No moglo bi se reći da mi je osnovni poriv pokretanja Disputa bila zasićenost poslom kojim sam se bavio devedesetih, a bilo je to jedno veoma ambiciozno vođenje Narodnog sveučilišta u Svetom Ivanu Zelini, koje je s vremenom nadraslo infrastrukturne kapacitete i kulturne potrebe te sredine, a onda postalo i smetnja ondašnjim protagonistima lokalne političke scene, kao preslikanima iz brešanovske Mrduše Donje, i njihovoj ambiciji proceduralno suspektne privatizacije jednoga javnog dobra nad kojim sam imao ravnateljske ingerencije. Drugi motiv, onaj pozitivan, bio je pak u želji da, nakon gotovo desetljetnog kulturtregerstva u jednoj suburbanoj sredini sa svim malopalanačkim problemima koje ona sama sobom podrazumijeva, oživim svoj odmah po završetku studija politologije oformljen, a tada već pomalo zamrli urednički habitus. Riječ je bila o tome da mi se još kao mlađahnom dvadesetčetverogodišnjaku, 1985., ukazala divna prilika da budem kooptiran u urednički tim važnoga časopisa za društvena pitanja Naše teme i uz iskusne urednike, donedavne mi profesore, Daga Strpića (nekadašnjeg urednika Studentskog lista) i Dragutina Lalovića (bivšeg urednika časopisa Pitanja i Političke misli), te uz legendarnog likovno-grafičkog urednika Irislava Meštrovića – ispečem i redaktorski i grafički i urednički zanat. To su mi iskustvo još iz vremena olovnog sloga i znanje koje sam upio u tih pet časnih godina uređivanja časopisa, čijim se intelektualnim razinama nijedan kasniji ovdašnji sličnoga profila nije ni približio, bilo zalog i dobrodošlo odskočište u avanturu pokretanja vlastitoga izdavačkog poduzeća.
A na ovo drugo što me pitate, naime što me nakon tolikih godina raduje u izdavačkom poslu, mogu odgovoriti ovako: zapravo još malo toga, ponajviše suradnja s pametnim i dobrim čovjekom (autorom, prevoditeljem, kritičarom…), a pogotovo kada se te ljudske kvalitete sretnu u nekom mladom čeljadetu, kojemu sada ja mogu biti ono što su rečeni bili meni. No ako ćemo pravo, to i nije malo, jer što drugo i što još više od posla ili – da budem patetičan – od života općenito i očekivati.
Mijenjalo se jest: redale su se kulturne politike prema knjizi, povećavali su se ili smanjivali dijelovi budžetskog kolača namijenjenog izdavaštvu i knjižarstvu, restrukturirale su se pozicije moći u tzv. branši (neki su veliki igrači neslavno propali, na račun malih, a neki su mali postali veliki), odnosi između aktera na knjižno-knjižarskoj sceni čas su bivali više čas manje etični (izgleda da se problem neplaćanja sada popravio, ali je suma novca u optjecaju znatno manja u odnosu na vrijeme kada se uopće nije plaćalo, pa opet nije dobro), tu i tamo do glasa dođu oni koji imaju što reći, a puno se češće (većinom od vječno istih ljudi) recikliraju već otrcane ocjene stanja koje nikoga ničim ne obvezuju, tendencijski se sve više sužavaju komunikacijski kanali koji pomažu promoviranju pravih knjižnih vrijednosti, a ono što se tomu pojavljuje kao kompenzacija isuviše koketira s konzumerističkom logikom i prožeto je nedovoljnom kritičnošću… ma moglo bi se navesti još puno toga, ali izgleda da sve funkcionira po onom čuvenom Lampedusinu poučku: "Sve se mora promijeniti kako bi sve ostalo isto".
Međutim, čini mi se da se nešto drugo, ali uistinu bitno, u međuvremenu promijenilo, što ću pokušati tek naznačiti ovom malom prispodobom. U ljetos pokrenutoj anketi portala Moderna vremena (inače prilično suspektnoj u svojoj nakani da tekst kao takav uvlači u kontekst njegova konzumnog potencijala) jedna od najprodavanijih knjiga zadnjih mjeseci u Hrvatskoj je ona naslova, poslušajte i promislite dobro: "Kako manje misliti". E pa nije valjda da smo dotle došli. Mislim, nemam pojma kakva je to knjiga, možda griješim dušu, al' ipak… Nego, hoću reći ovo: ne znam u kojem se broju primjeraka mjesečno ta knjiga prodaje, ali znam da je Disput tamo negdje početkom dvijetisućitih knjige totalno nekomercijalne naravi – poput, recimo, zbornika znanstvenih, kroatističkih i komparatističkih, radova "Važno je imati stila" – u knjižarama u tri-četiri mjeseca uspijevao prodati u stotinjak primjeraka. Danas bi se knjiga s tom prodavanošću sigurno našla u vrhu navedene top-liste, ali, s druge strane, zbornik sličan tomu sada ne može prismrdjeti ni posljednjem, pedesetom mjestu te ljestvice. E sad, što bi bio uzrok takvoj promjeni u ne baš posebno dugom periodu – tko će ga znati. Da nije, kao što zapisuje Ivan Vidić u svom satiričnom romanu Faradayev kavez koji sam nedavno objavio, stvar "u svijetu u kojem sve više zajedno vladaju neznanje i besmisleno gomilanje informacija, simultanitet povijesnih činjenica i njihovih tumačenja, gdje ravnopravno stoje istina i laž, u zemaljskom krajoliku gdje je odavno sve otkriveno, a prisiljeni smo ići u potrage za novim"? Ako je doista to ono što se dramatično promijenilo, što nam je onda činiti? I dalje izdavati knjige i uobražavati si da time možemo promijeniti svijet ili se povući i obrađivati svoj vrt?
Prije svega, o nekom se ozbiljnom knjižnom tržištu u Hrvatskoj, razvijenom do razine opravdanja njegove pojmovne zbiljnosti, ne može govoriti. Ovo što imamo isuviše je málo i nepotentno: kupovni interes za knjigu pada kao i kupovna moć onih još preostalih kupaca, distribucijski kanali knjige su slabašni, knjižarska nam je kultura atrofirala, narodne knjižnice nemaju dovoljno javnog novca namijenjenog za nabavku knjiga, a usto mnoge muče prostorni problemi, izdavači nemaju dovoljno sredstava za marketing, naklade knjiga gotovo su simbolične, a zbog toga su njihove maloprodajne cijene za standard mnogih građana visoke, jednostavno: zakoni ponude i potražnje tu naprosto ne vrijede… Ali i da je kojim slučajem stanje puno bolje od ovoga kakvo sam ocrtao, da je naime tržište uređenije i za tržišne aktere lukrativnije, uloga bi države kroz potporu nakladništvu morala i u tom okruženju biti aktivna, promišljena i izdašna. Riječ je o tome da, ako već knjigu želimo, a zapravo moramo tretirati i kao robu, onda joj kao takvoj moramo pristupati s posebnim obzirom, jer ona naprosto obična roba nije. Znao je to jako dobro i autor s čijom se bogatom pisanom ostavštinom intenzivno družim zadnje 3-4 godine, Zdravko Malić, i čija razmišljanja o fenomenu književnoga i knjižnoga izuzetno cijenim, koji je još sredinom devedesetih u svojem dnevniku o tom problemu zapisao nešto čemu se i danas malo toga ima dodati: "Nema danas nijedne iole civilizirane društvene sredine ili države u kojoj se ne vodi računa o položaju one knjige koja nije šund. Sablažnjivim smatram nedovoljno društveno brižan, a to znači i nedovoljno stručno kompetentan uvid u oblik i sadržaj te činjenice. Svi mi koji se više-manje profesionalno bavimo knjigom znamo da za stanje kulture u nekoj sredini nije dobro kada se od vrijedne knjige zahtijeva da se sama, bez društvene podrške nađe i snađe na knjižnom tržištu, kada se to tržište isključivo prepusti ukusu samo onog knjigoljupca koji pripada kupovnoj većini građanstva. Jer knjiga, uostalom kao i svaka druga roba, nije predmet koji samo kupac traži i određuje, nego jest i predmet koji traži i određuje svog kupca. Tržište nije i ne bi smjelo biti krajnjim društvenim dometom demokracije."
Draže bi mi bilo, a i olakšali biste mi odgovor, da ste u svom pitanju sami pobrojili, pretpostavljam, mnogima dobro poznate Disputove edicije i pitali me nešto konkretnije o njima, jer ovako, uz tek trunku samoljublja, mogu posumnjati da i nakon gotovo petstotinjak naslova to što radim i nije baš poznato i prepoznato, pa se, eto, uvijek iznova treba autoidentificirati. A za tu sumnju, nažalost, tu i tamo dobijem povoda, i to, što je baš zabrinjavajuće, od onih od kojih najmanje očekujem, knjižarā naime, od kojih bi čovjek s razlogom očekivao da znaju barem osnovno, ako već ne i puno više od toga, o profilu izdavača čije knjige nude kupcima. Zato sam slobodan sve one koji još uvijek Disput brkaju s nekim drugim izdavačima uputiti da pročitaju tekst Viktora Ivančića pod naslovom "Disput i Despot" (lako ćete do njega guglajući), i sve će im biti jasno.
No hajmo o Disputovim bibliotekama. Onu po kojoj smo vjerojatno najvećem dijelu knjigoljubaca poznati i dragi, "Na tragu klasika", koja je sa svojih 150 prijevodnih bisera pobrala sve žive nagrade, ugasio sam. Bio je to čin moga osobnog pijeteta spram iznenada preminule kolegice mi Irene Lukšić koja ju je urednički potpisivala. Jer bez nje ta biblioteka nikako ne bi više mogla biti ista. Namjesto te obnovio sam biblioteku "Kaleidoskop" u kojoj sam davno objavio prvi prijevod Pétera Esterházyja na hrvatski, a sljedeće ćemo godine imati klasike poput Čapeka ili Heinricha Manna, ali i svjetski hit-roman južnoafričkog pisca Trevora Noaha Rođen kao zločin.
Ali htio bih reći nešto drugo: možda je problem s Disputovom prepoznatljivošću u svojevrsnom "svaštarenju". Evo o čemu se radi: kad biste pitali upućenu akademsku javnost koju zanima jezikoslovna tematika koja je najistaknutija domaća edicija iz te domene, sigurno ne bi zaobišli našu "Thesaurus" (s djelima Benvenistea, Jakobsona, Anića, Silića…). Isti je slučaj s probranom političkom teorijom i publicistikom: politolozi i ljudi sličnih struka, ali i politički osviješteni građani općenito, znaju da u našim bibliotekama "Srednji put" i "Čari političkoga" mogu naći ponajbolje stvari iz toga revira (recimo, klasična djela H. Arendt, F. Neumanna, N. Machiavellija, ali i sjećanja H. M. Enzensbergera, da ne govorim o vjerojatno najprodavanijem našem naslovu "Zapisi iz NDH" G. von Horstenaua). Ili pak biblioteka "Četvrti zid" u kojoj smo objavili gotovo stotinu naslova uz koje u akademske građane stasaju generacije studenta humanističkih znanosti. Sve bi to, ovako tek ocrtano, naravno, trebao biti strašan plus, on to iz moje perspektive i jest, ali štos je u tome da mnogi od Disputovih čitatelja znaju samo za jedan od naših izdavačkih odvjetaka, onaj svoj, i onda samo po njemu zaključuju o Disputovu nakladničkom profilu, doživljavajući nas često kao fah-izdavača. Jer što, primjerice, čovjeku koji prati prvenstveno ili isključivo znanstvenu literaturu navedenih provenijencija znači to što je Disput ove godine u svojoj biblioteci "Žive slike" objavio niz proznih medaljona domaćih autora s kojim se, oprostite mi na samohvali, nitko u Hrvatskoj ne može podičiti: sjajnu knjigu priča Fafarikul Đurđice Čilić (o kojoj se od svih recentnih domaćih naslova uvjerljivo najviše piše i govori), zatim roman U vrtložini manje poznate autorice Zoje Strenja-Šolaja (koji je upravo ušao u uži izbor za Nagradu Janko Polić Kamov), odličan romaneskni prvijenac književne kritičarke i urednice Gordane Crnković Lake šutnje ili netom izašli golemi, duhoviti i provokativni roman spomenutog Ivana Vidića, s tim da šećer na kraju tek slijedi, roman Velika Stvar, novo djelo šampionke stila Mihaele Gašpar, autorice koja je nakon nekoliko fenomenalnih knjiga i listom velikih pohvala kritike te uz nezanemariv broj štovatelja napokon na putu da stekne reputaciju koju zaslužuje, autorice koju bi svaka senzibiliziranija i kritički osvještenija ili barem manje klanovski ispremrežena kultura držala kao kap vode na dlanu i slijedom toga joj već odavno odala zaslužena priznanja. A ako hoćete malu ekskluzivu, evo je: sljedeće godine u toj ediciji izdajemo novi roman Damira Karakaša, Okretište, djelo na kojem je, cizelirajući ga, radio zadnjih nekoliko godina i za koji mi autor najavljuje da će biti njegov dosad najosobniji tekst.
I na kraju o još ove dvije biblioteke do kojih mi je iznimno stalo. Prva je "Svagdan" u kojoj objavljujemo dijaristiku: tako smo dosad izdali prijevode važnih dnevnika svjetske književnosti (recimo Viktora Klemperera i Gustawa Herling-Grudzińskog), ali i genijalne dnevnike dvoje domaćih autora, Osječanke Divne Zečević (Život kao voda hlapi) i spomenutog velikog maga književne riječi Zdravka Malića (prvi tom Stazom pored druma, drugi Noć bez sna). O toj je biblioteci Miljenko Jergović prošle godine napisao da je "možda najintrigantnija nova edicija u Hrvatskoj u proteklih dvadesetak godina". Meni je pak urednički rad na oba ta dnevnika, koliko god bilo mukotrpno probijati se kroz tisuće rukom ispisanih života drugih, pričinjavao nevjerojatno zadovoljstvo i potvrdu da ovo što radim ipak ima nekog smisla. Za sljedeću godinu opet imamo asa u rukavu: silno dojmljiv dnevnik životne družice Augusta Cesarca Marije Vinski, jedne nepoznate, a, vidjet ćete, uistinu snažne žene kristalna pera.
Druga pak biblioteka tek treba zaživjeti, sljedeće godine, a već guštam u njoj. Jako mi je drago što je dragi mi prijatelj Stanko Andrić prihvatio prijedlog da bude urednik jedne edicije probrane svjetske književne esejistike i što joj je zdušno i s velikim poznavanjem stvari već prvim kolom zadao jasne obrise. Za početak ćemo objaviti djela Józefa Czapskog Proust nasuprot nemilosti, Gyule Illyésa Ručak u dvorcu i Jeana Améryja Charles Bovary, seoski liječnik. Bit će to biblioteka (još samo da joj i naziv domislimo) kakve u domaćem izdavaštvu nema, a u kojoj će, urednikovim riječima, "redovito biti prisutan odnos autora prema nekom drugom piscu ili djelu; a kod onih gdje to neće biti ključni element sadržaja radit će se o nekoj vrsti autobiografskog teksta. Zapravo, često će biti posrijedi kombinacija tih dviju stvari. U prvom slučaju pisac se odnosi prema drugom piscu kao prema (u nekom smislu) sebi samom ili barem svojem duhovnom srodniku. U drugom slučaju pisac sebe sama tretira kao nekog drugog (pisac je i subjekt i objekt teksta)." Intelektualno silno obećavajuće, šta ne?
Tekuća godina – sva sreća da je pri kraju, i ono što se kaže: ne ponovila se (ili, primjerenije trenutku, ne preslikala se u sljedećoj). Najteže nam je, sasvim razumljivo, bilo za vrijeme lockdowna kada je sve stalo, knjižnice i knjižare su bile zatvorene i preostalo nam je jedino da prodajemo preko naše internetske stranice. Imali smo sreću da smo upravo uoči toga zatvaranja objavili spomenutu knjigu priča Đurđice Čilić, čije je objavljivanje nestrpljivo čekalo more autoričinih fejzbučkih obožavatelja, i konačno novi prijevod (Damira Grubiše) Machiavellijeva Vladara koji je, mimo mojih očekivanja – jer nedavno je bio reprintiran stari Frangešov prijevod – pobudio veoma lijep interes kupaca. Ti su nam, a naravno i drugi naslovi prodavani preko Interneta omogućili da glavu zadržimo iznad vode. Ljetos je izgledalo da se stvar u vezi s epidemijom kakti smirila, ali ovo sada, i to uoči Interlibera, opet ne sluti na dobro. I zato, ako ste mislili pitati me otprilike ovako: koliko će problema imati nakladnici protegnu li se tzv. restriktivne mjere i na veći dio sljedeće godine? – bolje nemojte: odgovor ne znam