Što se recepcije tiče Gustav Herling-Grudzinski sušta je suprotnost Jorgeu Luisu Borgesu, iako se radi o duhovnoj braći kada je uronjenost u estetski doživljaj svijeta u pitanju. U izvanrednom „Dnevniku pisanom noću“ Herling-Grudzinski piše kako je, oduševljen Borgesovim pripovijestima, pokušao po tko zna koji puta proniknuti u njihovu tajnu. „Nisu bile sazdane od čistog pripovijedanja, bile su nešto više. Što? Često mi na pamet pada riječ „ritual“, svojevrstan i prilično zagonetan književni obred.“ I onda citira Marija Vargasa Llosu koji piše: „Tajanstvena i grešna ovisnost koju osjećam spram Borgesova djela nije nikada jenjala i redovno ponovno čitanje njegova djela, navika nalik na kakav ritual, za mene je radosno iskustvo.“ Herling-Grudzinski piše o Borgesovoj sposobnosti umijeća prolaženja našom civilizacijom kao po poznatom vrtu koji okružuje njegov dom – i upravo ovdje poljski emigrant vidi najtješnju povezanost Borgesove književnosti i rituala. Borges je, tvrdi, toliko ovladao instrumentalizacijom eseja da poprima neočekivane oblike, sam i u pripovjednoj kompoziciji, gdje onda, valjda, i imamo za rezultat ove hibride koji se stalno šeću između više formi, gdje je moguće da imamo osjećaj, čitajući koju pod njegovih izvanrednih pripovijesti, zapravo čitamo esej, povremeno čak i novinsko izvješće ili krimić. Potraga koju je fingirao Borges oslanjala se na kompletno iskustvo, uključivo s danas prezrenom erudicijom, budući da mi danas živimo u vremenima u kojima se najviše cijene oni koji znaju sve više o sve manje, takozvani specijalisti. Mikroskopija je u suprotnosti s krupnim planovima u koje Borges smješta sve što piše, od poezije pa do eseja o piscima ili filozofskih rasprava. On uvijek piše s točke ljubitelja književnosti od Homera naovamo, a čak i u brojnim knjigama intervjua ne prestaje se kretati kompletnim književnim pejzažom. Kod Homera je volio „Odiseju“, a za „Ilijadu“ je smatrao, kao rasni sobni avanturista, da je dosadna, jer je glavni lik budala, što je duhovita i netočna opaska. No ono što u ovim njegovim školski predvidljivim lektirama fascinira nisu poznata imena, nego fakat da se cijelo prošlo stoljeće odvijalo u bijegu od klasike u ovom standardnom smislu pojma: bilo je neukusno reći da voliš Vergilija, osim ako nisi Borges ili Joyce. Ili Dantea, to su čitali dosadnjakovići i retrogradni tipovi. I Borges i Joyce. A njih dvojica su promijenili stoljeće, napravili od književnosti nešto što prije nije bila. Jedan je indukciju zamijenio dedukcijom, a drugi je odbacio sve skele i u svojoj prozi ostavio samo skelet književnog teksta nepravedno nazvan tijekom svijesti – radilo se o preciznosti poezije. Obojica su obožavala poeziju i voljela na sebe gledati kao na značajnije pjesnike nego prozaike, ali je teško znati jesu li se šalili, budući da je nemoguće da nisu znali što rade. Erudicija, sažimanje romana na svega nekoliko stranica – to je, prije svega ostaloga, Borges. No projekata Borgesa ima više. Edgar Allan Poe je pokušaj da se bude Borges. Vrlo uspjeli Borges je Thomas de Quincey. Njegov esej o Macbethu mogao je napisati i Borges, a „Posljednji dani Immanuela Kanta“ već su prenatalni Borges u osmom tjednu trudnoće, kada beba ubrzano raste, kada udvostručava težinu i već je blizu toga da može čuti zvukove iz vanjskog svijeta. Da, može ih čuti, no ne zaboravimo, radi se o Borgesu, čut će ih ova specijalna beba, ali samo ako su zvukovi napisani. Jer jedan od najvažnijih pojmova glede Borgesa je Aleksandrijska biblioteka. Marcel Schwob, to je već Borges koji završava osnovnu školu, ovdje je već sve kao na pladnju, miješanje žanrova, zbilja i fikcija, a čak su i posljedice knjige slične, jer je ostvarila vrlo raznovrstan, širok utjecaj. Sam Borges, koji je čitao Schwoba, tek se u drugoj polovini života prepoznao kao njegov učenik. Od kasnijih Borgesa, uz Dina Buzzatija, valja spomenuti Danila Kiša, čiji je pokušaj da bude Borges završio apatridstvom, što je definitivno i na razini života borhesovska tema. Ovakav način stvaranja Borgesova rodoslovnog stabla je borhesovski: kada u svom eseju „Sramežljivost povijesti“ piše o drami, ističe sljedeće stvari: „Poznato je da se drama rodila iz štovanja Dioniza; izvorno, jedan se jedini glumac, hypokrites, penjao na koturne, odijevao u crno i crveno i, lica uvećana maskom, dijelio pozornicu s dvanaest članova kora. Drama je bila jedna od kultnih svečanosti i, kao svaki obred, lako je mogla ostati nepromjenjiva.“ No nakon što Eshil uvede drugog glumca dogodila se povijesna revolucija. I sada nastupa Borges u čistom borhesovskom izdanju: „S drugim su glumcem došli dijalog i beskrajne mogućnosti reakcija jednih osoba na druge. Gledalac-prorok bio bi u njegovoj pratnji ugledao mnoštvo budućih pojava: i Hamleta, i Fausta, i Sigismunda, i Macbetha, i Peera Gynta, i druge koje naše oči ne mogu još razabrati.“ To je Borges sa nekima od svojih predšasnika i potomaka. No kakav je bio u paraleli sa svojim jakim suvremenicima. Na naš jezik zasad sramno neprevedeni „Dnevnik“ Witolda Gombrowicza bilježi neke susrete i reakcije na njegovo djelo. Gombrowicz ga je upoznao, cijenio, no bez ljubavi, ustvrdivši da je Borges pripadao onima koje su privukla svjetla, dočim je on uživao u mraku Pariza. Piše: „A ipak, na toj večeri bio je i Borges, valjda najdarovitiji argentinski pisac, sa inteligencijom izoštrenom osobnom patnjom – a ja pak, ispravno ili neispravno, smatrao sam da je inteligencija moja putovnica, nešto što mojim simplicizmima osigurava pravo boravka u civiliziranom svijetu. Ali, zaobilazeći tehničke teškoće, moj otporni španjolski kao i Borgesove govorne mane - jer govorio je brzo i nerazumljivo - zaobilazeći moju nestrpljivost, oholost, pakost, koje su bile posljedice moga bolnog egoizma i sputanosti u tuđini, kakve su bile mogućnosti sporazumijevanja između mene i te intelektualne, estetizirajuće, filozofirajuće Argentine?“ Piše za njega da se slučajno rodio u Argentini, a mogao je i na Montparnasseu. Da je na argentinsku kulturu bio zalijepljen kao ornament, kao nešto dopunsko. I tu smo možda kod ključnog elementa Borgesova svjetskog djelovanja: njega je moguće nakalemiti na sve velike svjetske kulture, sve do onih dalekoistočnih i on će djelovati, pokretati će se, micati, biti živ. Mislio je da se Argentinci njime mogu podičiti u Europi, ali da, uslijed nezrelosti i varljive usputnosti Borgesove literature (pa on vjerojatno samo prepisuje) to nema nikakva smisla. Nisu bili u pravu. Evo još Gombrowicza: „Najoriginalniji i najsamostalniji argentinski pisac Borges piše savršenim i otmjenim španjolskim jezikom, on je stilist u literarnom smislu (ne u smislu duhovnog rješenja), najčešće njeguje književnost o književnosti, pisanje o knjigama – a ako se ponekad prepusti čistoj mašti, onda ga ona odvede najdalje od života, u sferu zamršene metafizike, sastavljanja lijepih rebusa, skolastike složene od metaforā.“ Zna Gombrowicz malo i zasoliti tu juhu: „To je književnost za književnike, kao naročito pisana za članove žirija, to je kandidat baš kao što treba, apstrakcionist, skolastik, metafizičar, dosta neoriginalan da bi našao već ugažen put, dosta originalan u toj svojoj neoriginalnosti da bi postao nova i čak stvaralačka varijanta nečega poznatog i priznatog. I prvoklasan kuhar! Kuhar za sladokusce!“ (…) „Oh, ali mene ne ljuti Borges, ja bih se s njim i njegovim djelom mogao nekako dogovoriti u četiri oka ... nerviraju me borgesovci, ta armija estetā, cizelatora, znalaca, posvećenih u tajnu, urarā, metafizičarā, mudracā, sladokusaca ... Taj čisti umjetnik ima nemilu sposobnost da mobilizira oko sebe ono što je najgore i najviše eunuhovsko!“ Uspoređujući ga sa Sartreom, Gombrowicz je rekao da je Borges samo ukusna supica (juhica) za literate, i – pogriješio. Kod nas Hrvata Borgesu su se bliže približili pjesnici i tumači književnosti, nego tvrdo kuhani nprozaici. „Da li je Wittgenstein umro u Omišu“ jedna je takva borhesovska sanjarija napisana od Danijela Dragojevića. Prerano umrli Hrvoje Pejaković bio je Borges na studiju u Zagrebu, jedan od umnoženih Borgesa koji su se kretali tadašnjim književno-uredničkim svijetom. Borges kao odgajatelj? I u nas je objavljena Babilonska biblioteka: niska fantastične književnosti u izboru Jorgea Luisa Borgesa, gdje se štovano čitateljstvo literarno moglo uzdizati uz Villersa de l' Isle-Adama, Pedra Antonia de Alarcona, Jacqueza Cazottea, Giovannija Papinija, koje možda ne bismo čitali da preporuke nisu došle s ovako visoka mjesta. Veliki čitateljski zamah kroz sistem preporuka koje će obodriti sve ljubitelje književnosti na putovanje ovim imaginarnim oceanom jedan je od najvažnijih segmenata njegova djelovanja, ovdje je Borgesu teško naći pandana, no ima ih: Bela Hamvas, kojeg su (možda ne i posve krivo) uspoređivali s Borgesom kada je prvi puta preveden na hrvatski, i neusporedivi John Cowper Powys. Obojica su napisali knjige naslova „Sto knjiga“, a pregled i ukus povremeno se preklapao s Argentinčevim, a stalno ih spaja široki pogled. No njegova „Osobna biblioteka“ gotovo da je mogla biti napisana perima ove dvojice spomenutih literarnih i duhovnih iznimaka od Dvadesetog stoljeća. Što je na više načina bio i sam Borges. Kao što je to Gaston Bachelard, kojeg nije moguće čitati ako ga čitate u ključu vremena nastanka njegovih knjiga, njega uvijek morate antidatirati, staviti ga barem pedeset godina prije vremena u kojemu on piše knjigu, tek onda proradi Bachelardov kapacitet za suvremenost i budućnost. No svi naslovi njegovih djela kao da su nastali u Borgesovoj filigranskoj kovačnici za potkivanje vilinskih konjica. Danas se za ovakav pristup literaturi kaže da je „elitističan“, no to mogu reći samo ljudi koji zapravo nje vole književnost, nego tv novele, tv serije, ljudi koji objenoške pripadaju dobu slike svijeta, posvjetovljeni koliko je to već i najstarija literatura bilježila da će biti. Terzit iz Ilijade, gunđalo, prvi je televizijski čovjek Europe, buntovni vojnik pučanin kojeg Odisej mora udariti po grbi ne bi li začepio gubicu u svom zanovijetanju što bi i kako bi trebalo biti i kakvi su oni koji su bolji od njega – a odozdol se to nikada ne vidi. Tko je, dakle, nama danas Borges? Svi se zaklinju u Kafku pa onda i znaju priču „Pred zakonom“. Ondje čovjek sa sela traži Zakon i želi u njega ući kroz vrata. Vratar mu kaže da ne može ući u ovom trenutku. „Hoću li ikada moći“, pita seljak. Vratar kaže da je to moguće. Seljak podmićuje vratara, vratar uzima mito samo da seljak nema osjećaj kako nije uspio ništa. Prolaze godine. Seljak pred smrt pita vratara kako je moguće da osim njega nitko nije došao svih ovih godina. Vratar mu odgovara da je to zato što su ova vrata bila otvorena samo za njega i nikoga više i da će ih sada zatvoriti. Takva vrata predstavlja i Borgesova literatura, unatoč varljivom osjećaju da se radi o kolektivnom ulasku u svijet isprepletenih književnosti, nečemu u što se stiže čoporativno. Čak i ako si seljak, pred njih trebaš doći sam i čekati, pa ako se otvore – otvorila su se, nemoj već nakon prvog dana otrčati pred televiziju.