(Rat Rusije protiv Ukrajine, 6)
Nakon što su zadnjih tjedana morale izvještavati o značajnim napredovanjima ukrajinske vojske istočno od Harkiva i na jugu prema Hersonu, naše novine s nekakvim zadovoljstvom javljaju da su sada Rusi uspjeli zauzeti neka sela oko Bahmuta. Općenito je to kod nas uglavnom tako, rat u Ukrajini promatra se kao nekakva utakmica, u kojoj bi, prema svim očekivanjima i stanju na kladionicama, trebao pobijediti jači protivnik, Rusija, pa se s nekakvim čudnovatim žaljenjem i ljubomorom, s ironijom i napola podsmješljivo, primaju uspjesi slabije strane, Ukrajine. Kao da se nekako smatra da su ruski uspjesi temeljiti i neupitni, a ukrajinski varljivi, upitni i privremeni. Ne navija se baš izričito ni za jednu stranu, ali narušavanje ratne ravnoteže zamjera se onom koji preteže, naročito ako je to Ukrajina.
U većini slučajeva, čak se ni ne radi o tome da bi ti novinski pametnjakovići stvarno bili naklonjeni Rusiji i željeli njenu pobjedu, to jest propast Ukrajine. (Ima dakako iznimaka, manje-više otvoreno proruskih komentatora i “analitičara”, po uzoru na našeg besprizornog, i na sreću uglavnom beznačajnog, predsjednika Milanovića.) Više se radi o nekakvoj kombinaciji amoralne niskosti i obične gluposti, nesposobnosti da se vidi da taj rat nije nikakva utakmica ni sportski borilački dvoboj, nikakvo nadmetanje Rusije i “Zapada” na ukrajinskom terenu, nego posve nemilosrdan i okrutan napad nadmoćne države na puno manju i slabiju, svom silom i s ciljem da je se slomi i proguta, proždre, pripoji i učini nerazlučivim dijelom vlastite države i zemlje, “majčice Rusije”.
Ta niskost i glupost toliko su u toj svojoj sraslosti okorjeli da njihov savez ne može potkopati ni očita sličnost s nedavnim ratom Hrvatske za opstanak nasuprot srpsko-“jugoslavenskoj” ratnoj navali početkom 1990-ih godina. Ne pomaže tu ni biblijska analogija, ona s pričom o Davidu i Golijatu, kako bi se na koncu ipak zaključilo da bi bilo dobro i lijepo kada se u tom slučaju ne bi sve odvilo u skladu s prirodnim, fizikalnim “zakonima”, nego usuprot njima: ako je mišičavi div Golijat stupio teškom nogom i s najgorim nakanama na tlo Davidove zemlje, pravedno je i na svaki način duhovnom oku ugodno da se to ne završi tako što će Golijat satrijeti Davida, nego tako što će hrabri David doći glave osionom Golijatu. Naši tupoglavci, uz gurkanje kojekakvih “rusofila”, više su za to da konačna pobjeda pripadne Golijatu, jer je tako prirodno i jer im se sviđaju njegovi mišići; to jest onoj političkoj formaciji koja 1990-ih nije uspjela nadvladati Hrvatsku.
(15. 10. 2022.)
*
Kada pak srpski novinari i “analitičari” žele ostaviti dojam objektivnosti u odnosu na rat Rusije protiv Ukrajine, onda o njemu obično pišu kao o kakvoj elementarnoj nepogodi, o nevolji koja je provalila neznano otkud i zaprijetila stoljetnom bratstvu i jedinstvu Rusa i Ukrajinaca. A ako se nešto ipak zna o tom mračnom i tajnovitom izvoru iz kojeg je rat pokuljao, onda je to da ga treba tražiti negdje u Americi, na “Zapadu”, u zapovjednim centrima NATO-a i CIA-e.
U tom smislu i tonu taj rat prati, u tjedniku Vreme koji valjda slovi za “lijevo-liberalan”, nekakav Aleksandar Radić. Evo ga sada s “velikom vojnom analizom” i u novom broju tjednika Nedeljnik. Već mu je prva rečenica odmah potpuna svinjarija: “Diverzantska akcija ukrajinske službe bezbednosti na Krimskom mostu i zatim ruska odmazda po dubini i širini Ukrajine prelomni su događaji jer su uveli dve zemlje u novi krug mržnje.”[1]
(21. 10. 2022)
*
Traju odjeci ruskog povlačenja iz grada Hersona na desnoj strani Dnjepra. Iako su mnogi bez struje, grijanja i vode, građani Hersona slave na ulicama i razdragano dočekuju ukrajinsku vojsku. Netko je na internetu lijepo prokomentirao: “A to su ljudi za koje su Rusi nedavno objavili da su velikom većinom glasali za pripajanje Hersona Rusiji.”
Ubrzo nakon što su napustili Herson, Rusi su ga počeli bombardirati s druge strane Dnjepra.
Na internetu, na vrhu svjetskih vijesti, ovakav naslov: “Accounts of Torture Emerge From Kherson, Ukraine's 'City of Fear'” (iz The New York Timesa). Riječ je, naravno, o postupanju ruskih okupacijskih vlasti u Hersonu od početka rata do prije nekoliko dana.
A u našem Jutarnjem listu udarni naslov je ovo: “Jezivi prizori iz Hersona: Ljude koji su surađivali s Rusima zavezali za rasvjetne stupove.” U zbrkanom tekstu sastavljenom od ulomaka inozemnih novinskih članaka, pojašnjenje toga histeričnog naslova glasi ovako: “Fotografija Associated Press snimljena u nedjelju prikazuje dvojicu, kako se tvrdi, kolaboracionista vezanih za rasvjetne stupove u netom oslobođenom gradu, dok iščekuju neizvjesnu sudbinu.” I to je sve što se tiče “jezivih prizora iz Hersona”.
(15. 11. 2022)
*
Kod nas je sve uglavnom bezidejno i dezorijentirano, a i nekolicina takozvanih “analitičara” aktualne “vojno-političke situacije”, rekao bih, više doprinose tome da se stvari zamagle nego da ih se vidi jasno i razgovijetno. Pred koji tjedan slučajno gledam emisiju “Poligraf” koju vodi novinar Togonal, na temu Ukrajine i hrvatskog sudjelovanja u međunarodnoj pomoći toj zemlji da se obrani od ruske agresije. Sugovornici su političari, jedan iz vladajuće garniture, drugi iz opozicije, a spore se oko toga treba li i naša vojska primiti na obuku odgovarajuću kvotu ukrajinskih vojnika (njih stotinu). Vladajući su za to, kao i većina europskih zemalja, a opozicija, i “lijeva” i “desna”, u svojem je glavinjanju protiv toga pa pokušava sročiti suvisle i koliko-toliko probavljive razloge za to odbijanje. Protiv pomoći u obuci je, naravno, i naša predsjednička ništarija Milanović, koji je uvjeren da je solidno upućen u stanje na geopolitičkim kladionicama i koji ima najveće ovlasti nad vojskom, pa ga se može zaobići jedino dvotrećinskom podrškom za vladin prijedlog u Saboru. (Poslije će se pokazati da je ujedinjena lijevo-desna opozicija upravo dovoljno brojna da takve dvotrećinske većine u Saboru ne bude pa da pomoć ukrajinskoj vojsci bude besramno odbijena.)
Voditelj emisije u nekom trenutku uključuje i gledatelje ili slušatelje (“Poligraf” je primarno radio-emisija), da kažu svoje o temi i sporu. Prvi se javlja nekakav dežurni “rusofil”, očito spreman da uskoči čim se pruži prilika. On bi, sudeći po govoru, trebao biti nekakav običan čovjek “s ulice”, iz Zagreba ili okolice, koji “narodski” umuje o ovim dvojbama. Počinje time da on jest za to da se Ukrajini pomogne, ali ne po svaku cijenu, pa odmah postavlja pitanje: a tko je nama pomogao kada smo vodili rat za samostalnu državu, gdje je tada bio taj svijet koji sada Ukrajini tako velikodušno daje sve to protutenkovsko i protuzračno naoružanje, topove i haubice...? Mi bismo onomad bili sretni da smo dobili i samo maleni dio svega toga. Dakle, zaključak toga (tobožnjeg) uličnog mudraca glasi: Hrvatskoj se 1991. nije vojno pomagalo, pa se ni Hrvatska ne treba pretrgnuti oko pomoći Ukrajini koja je sada u sličnoj situaciji. Formula je primjerena (baš po mjeri skrojena) ograničenom umu koji manje-više vlada u našoj javnosti i koji nije kadar vidjeti da ona, zapravo, znači ovo: prema nama su drugi 1991. bili nepravedni, ravnodušni ili čak zlonamjerni, na što smo se tada s pravom žalili, kao što se toga s gorčinom prisjećamo i sada; zato je sasvim u redu da i mi sada budemo upravo takvi, nepravedni, ravnodušni i sebični, stjecajem okolnosti - prema Ukrajini.
Drugi dio argumentacije toga lažno domaćeg glasa iz etera koji sam upamtio glasi otprilike ovako: pitanje je zaslužuje li ta Ukrajina toliku, pa i ikakvu pomoć, jer nije u tom ratu sve crno-bijelo, nisu Ukrajinci nikakvi sveci, poznato je da se ondje gaze ljudska prava i prava manjina, da vlada korupcija... S onim prvim argumentom taj bi glas još i mogao proći kao autentični glas običnog, svakodnevnog glupana; ali ovaj drugi argument već je “upućeniji” u ukrajinsku situaciju i jasno odaje da u tom glasu imamo posla s nekim tko se samo krije pod krinkom našeg običnog pučkog everymana, ofucanog “dečka s ulice”. Ovaj argument znači da je Ukrajina u neku ruku zaslužila to što ju je snašlo, da Rusija u neku ruku ima pravo činiti to što čini. U tom sukobu Ukrajina nije nevina žrtva i stoga nas se taj rusko-ukrajinski sukob ne treba puno ticati pa je najpametnije da se tako prema njemu i ponašamo. To je sve tako blisko i uvjerljivo našem prosječnom mediokritetu, koji u ovakvim prilikama najviše voli pribjeći drevnoj mudrosti da “treba gledati svoja posla” i na koji ovaj glas iz etera računa kao na svoju uzdanicu. A realna i neizrečena jezgra toga drugog argumenta glasi: Ukrajina nije savršena država, a jedino savršene države imaju pravo očekivati našu pomoć ako ih napadne nadmoćni susjed; u Ukrajini ima nepoštivanja ljudskih prava i korupcije, a svaka zemlja u kojoj ima takvih stvari zavređuje da je kazni nadmoćni susjed i po potrebi izvrši vojnu invaziju na nju; pod kršenjem ljudskih prava mislimo zapravo samo na prava ruske manjine, premda to radije ne spominjemo izričito (jer je stvar problematična i, kao što svi znaju, u najvećoj mjeri samo lažna konstrukcija), a takvu nepravdu može se ispraviti jedino tisućama tenkova, ispaljivanjem bezbroj projektila, razaranjem ukrajinskih gradova i sela i ubijanjem desetina tisuća Ukrajinaca.
(15. 1. 2023)
Nedeljnik, 13. 10. 2022, str. 32. ↑