Ekskurs 1 (između drugog i trećeg dana).
Aristotel, Ovo i prvo bivstvo. Τό τι ἦν εἶναι. Pokazivanje i kazivanje.

Da problem pokazivanja i »Ovoga« nije poseban problem Hegelove filozofije niti je, za mišljenje Fenomenologije, slučajan početak, odabran između mnogih drugih mogućih početaka, već naprotiv predstavlja, na određeni način, izvornu temu filozofije, očito je iz njegova pojavljivanja u odlučujućem momentu povijesti metafizike: Aristotelovu određenju πρώτη οὐσία. Nabrojivši deset kategorija, Aristotel razlikuje prvo bivstvo (πρώτη οὐσία), kao prvu i najvišu kategoriju (ἡ κυριώτατά τε καὶ πρώτωϛ καὶ πάλιστα λεγομένη; Cat. 2a11), od drugih bivstava (δεύτεραι οὐσίαι). Dok su posljednja oprimjerena općom imenicom (ἄνθρωποϛ, ἵπποϛ), primjeri za πρώτη οὐσία su ὁ τὶϛ ἄνθρωποϛ,  ὁ τὶϛ ἵπποϛ, ovaj određeni čovjek, ovaj određeni konj [questo certo homo, questo certo cavallo] (grčki član u početku je i često još u Homera pokazna zamjenica; da bi mu povratio tu funkciju, Aristotel mu pridružuje zamjenicu τίς; prevoditelji Kategorija na latinski prevode ἄνθρωποϛ s homo, a ὁ τὶϛ ἄνθρωποϛ s hic homo). Malo poslije, da bi preciznije odredio značenje prvog bivstva, Aristotel piše da »svako [prvo] bivstvo označava ovo što« (πᾶσα δὲ οὐσία δοκεῖ τόδε τι σημαίνειν; Cat. 3b10), jer ono što ono pokazuje je »ἄτομον … καὶ ἓν ἀριθμῷ«, nerascjepivo i jedno brojem. 

Dok druga bivstva, prema tome, odgovaraju području značenja opće imenice, prvo bivstvo odgovara području značenja pokazne zamjenice (Aristotel katkad oprimjeruje prvo bivstvo i vlastitim imenom, na primjer 'Sokrat'). Problem bitka – najviši problem metafizike – od početka se ne može odvojiti od problema značenja pokazne zamjenice te je uvijek već povezan sa sferom pokazivanja. Već su prvi komentatori uočili da Aristotelovo τόδε τι izrijekom upućuje na čin pokazivanja. Tako Amonije (Cat. 48, 13-49, 3) piše: »καὶ ἔστι μὲν οῦν τὸ τόδε τῆς δείξεως σεμαντικόν, τὸ δε τι τῆς κατὰ τὸ ὑποκείμενον οὐσίας«, »ono ovo znači pokazivanje, ono što bivstvo prema podmetu«. 

Ukoliko označava τόδε (to jest istodobno »ovo« i »što«), πρώτη οὐσία je takoreći točka u kojoj se ostvaruje prijelaz s indikacije na signifikaciju, s pokazivanja na kazivanje. Dimenzija značenja bitka je, naime, granična dimenzija značenja, točka u kojoj ono prelazi u pokazivanje. Ako se svaka kategorija nužno kazuje polazeći od neke πρώτη οὐσία (Cat. 2a34-35), tada se na granici prvog bivstva ne kazuje više ništa, nego se samo pokazuje. (S te točke motrišta, Hegel u prvom poglavlju Fenomenologije tvrdi samo da granica jezika uvijek pada unutar jezika, da je uvijek već sadržana u njemu kao negativno.) Ne treba nas stoga iznenaditi što u povijesti filozofije – ne samo u Hegela, nego i u Heideggera i Wittgensteina – uvijek iznova pronalazimo tu izvornu povezanost problema bitka i pokazivanja. 

Uz to, primjećujemo da između Aristotelova razmatranja o prvom bivstvu i Hegelova razmatranja Diese, kojim se otvara Fenomenologija, postoje neke analogije koje nisu slučajne. Prije svega, i ovdje nalazimo prividnu proturječnost (na kojoj se Hegel zadržava) po kojoj je ono najkonkretnije i najneposrednije istodobno ono najneodređenije i najopćenitije: πρώτη οὐσία je, naime, τόδε τι, pojedinačno biće, no ona je također i najviši rod, onkraj kojega više nije moguća odredba. No između dvaju razmatranja postoji još začudnija korespondencija. Hegel je pokazao kako pokušaj da se »uzme Ovo« nužno biva uhvaćen u negativet, budući da se Ovo redovito pokazuje kao neko ne-ovo, kao neko biti-bio (Gewesen), a »ono što je bilo (Gewesen) nije biće (Wesen)«. Aristotel u ulomku iz Metafizike (1036a 2-8) karakterizira prvo bivstvo riječima koje podsjećaju na Hegelove: 

τοῦ δὲ συνόλου ἤδη, οἷον κύκλου τουδί, τῶν καθ᾽ ἕκαστά τινος ἢ αἰσθητοῦ ἢ νοητοῦ  (λέγω δὲ νοητοὺς μὲν οἷον τοὺς μαθηματικούς, αἰσθητοὺς δὲ οἷον τοὺς χαλκοῦς καὶ τοὺς ξυλίνους), τούτων δὲ οὐκ ἔστιν ὁρισμός, ἀλλὰ μετὰ νοήσεως ἢ αἰσθήσεως γνωρίζονται, ἀπελθόντες δὲ ἐκ τῆς ἐντελεχείας οὐ δῆλον πότερον εἰσὶν ἢ οὐκ εἰσίν· ἀλλ᾽ ἀεὶ λέγονται καὶ γνωρίζονται τῷ καθόλου λόγῳ.

Što se pak tiče složevine, kao ovaj krug, što je jedna od pojedinačnosti, bilo ona osjetilna bilo mišljena (a mišljenim nazivam krugove što su kao matematički, osjetilnim one što su kao mjedeni i drveni), takve nemaju odredbe, nego se spoznaju ili mišljenjem ili zamjećivanjem; i kad ona napusti usvršenost, nije jasno je li jest ili nije, nego se uvijek kazuje i spoznaje s pomoću općeg pojma.

»Negativni karakter« (»nije jasno je li jest ili nije«) i neodredivost, koji prianjaju uz prvo bivstvo kada napusti usvršenost [ἐντελέχια, essere-in-atto] i, stoga, njegovo nužno uplitanje u vremenitost i prošlost, očituju se također u izrazu koji Aristotel rabi da bi odredio πρώτη οὐσία: τό τι ἦν εἶναι. Kako god se preveo taj neobičan izraz (koji skolastičari prevode s quod quid erat esse), on u svakom slučaju sadrži upućivanje na prošlost (ἦν), na neko biti-bio. 

Da je dimenzija prvog bivstva nužno povezana s negativitetom, primijetili su, uostalom, već srednjovjekovni komentatori u vezi s Aristotelovom tvrdnjom da se prvo bivstvo ne iskazuje o nekom podmetu niti jest u nekom podmetu (Cat. 2a 12-13). U jednom ulomku Liber de praedicamentis Albert Veliki određuje status prvog bivstva pomoću dvostruke negacije (per duas negationes):   

Quod autem per negationem diffinitur, cum dicitur quae neque de subiecto dicitur neque in subiecto est, causa est, quia sicut prima est in substando, ita ultima in essendo. Et ideo in substando per affirmationem affirmanetem aliquid quod sibi causa esset substandi, difiniri non potuit. Nec etiam potuit diffiniri per aliquid quod sibi esset causa de aliquo predicandi: ultimum enim in ordine essendi, non potest habere aliquid sub se cui essentialiter insit. […] His ergo de causis sic per duas negationes oportet ipsam diffiniri: quae tamen negationes infinitae non sunt, qui finitae sunt ab his quae in eadem diffinitione ponunutur. (Tract., II, 11)

Aristotelovski rascjep οὐσία-e (koja se kao prvo bivstvo podudara sa zamjenicom i ravni pokazivanja i kao drugo bivstvo s općom imenicom i označavanjem) konstituira izvornu jezgru raspuknuća ravni jezika na pokazivanje i kazivanje, indikaciju i signifikaciju, koje prolazi čitavom poviješću metafizike i bez kojega se ontologijsko pitanje uopće ne bi moglo formulirati. Svaka ontologija (svaka metafizika, ali i svaka znanost koja se kreće, bila ona toga svjesna ili ne, područjem koje je obilježila metafizika) pretpostavlja razliku između pokazivanja i označavanja, štoviše, određuje se onom točkom u koju postavlja granicu između njih.