Što je u glasu? Hermeneutički krug u De interpretatione. Derrida i gramma. Gramatologija kao fundamentologija.
Izoliranjem dimenzije koju smo označili terminom Glas, filozofija odgovara na pitanje koje bi, referirajući se na njegovu implicitnu formulaciju u Aristotelovu Περὶ ἑρμηνειας, moglo glasiti: Što je u glasu? Što su τὰ ἐν τῇ φωνῇ? Naime, ovo su riječi kojima Aristotel opisuje proces označavanja ljudskog govora:
Ἔστι μὲν οὖν τὰ ἐν τῇ φωνῇ τῶν ἐν τῇ ψυχῇ παθημάτων σύμβολα, καὶ τὰ γραφόμενα τῶν ἐν τῇ φωνῇ. Καὶ ὤσπερ οὐδὲ γράμματα πᾶσι τὰ αὐτά, οὐδὲ φωναὶ αἱ αὐταί· ὧν μέντοι ταῦτα σημεῖα πρώτων, ταὐτὰ πᾶσι παθήματα τῆς ψυχῆς, καὶ ὧν ταῦτα ὁμοιώματα πράγματα ἤδη ταὐτά.
(Ono što je u glasu je znak stanja u duši, a ono što je napisano je znak onoga što je u glasu. I kao što niti slova nisu svima ista, tako nisu isti niti glasovi. No ono čega to u prvom redu jesu znakovi, to su svima ista stanja duše; kao što i ono čega ta stanja jesu prilike-prispodobe, naime stvari, jesu iste.) (De int. 16a3-7)
Ako se u ovom odlomku značenjski karakter jezika objašnjava kao proces interpretacije (hermēneía) koji se odvija između triju termina (ono što je u glasu, interpretira i označava stanja duše, koja sa svoje strane odgovaraju pragmata), problematičnim ostaje status grammata. Zašto Aristotel uvodi ovaj »četvrti interpret« pored ostala tri, koji čini se da iscrpljuju poredak označavanja? Već su antički komentatori primijetili da se, kada se označavanje jednom koncipira kao neko upućivanje od glasova na stanja duše i od stanja duše na stvari, nužno mora uvesti četvrti element kako bi se osiguralo tumačenje samih glasova. Gramma je taj četvrti hermeneut koji osigurava razumljivost glasa.
No, utoliko što je gramma kao posljednji interpret temelj koji sadrži čitav krug označavanja, ono nužno mora unutar njega uživati povlašten status. Grčka gramatička refleksija rano prepoznaje taj posebni status gramma, u tome što ono nije (kao ostalo troje) jednostavno znak, već je ujedno element glasa (στοιχεῖον τῆς φωνῆς). Razvijajući ono što je u određenom smislu već bilo implicitno u Aristotelovoj formulaciji (τὰ ἐν τῇ φωνῇ, ono što je u glasu, a ne jednostavno glas), antički gramatičari određuju tako gramma kao φωνή ἔναρθρος ἀμερής, pars minima vocis articulatae, to jest kvantum označujućeg glasa. Kao znak i ujedno konstitutivni element glasa, gramma preuzima na sebe paradoksalni status znaka sebe samoga (index sui).
To znači da zapadnjačka refleksija o jeziku otpočetka postavlja gramma a ne glas na izvorno mjesto. Kao znak, gramma, naime, pretpostavlja glas i njegovo odstranjenje-ukidanje, no kao element ima strukturu čiste negativne samoafekcije, traga sebe samog. Na pitanje »Što je u glasu?«, filozofija odgovara: Ništa je u glasu, glas je mjesto onog negativnog, on je Glas, to jest čista vremenitost. No, taj negativitet je gramma, ono ἄρθρον koje artikulira glas i jezik i tako otvara bitak i smisao.
S te točke gledišta možemo odmjeriti oštrinu, no također i granicu, Derridaove kritike metafizičke tradicije. Iako moramo odati poštovanje Derridau kao filozofu koji je najstrože izložio – razvijajući Levinasov pojam traga i Heideggerov razlike – izvorni položaj koji gramma i označitelj zauzimaju u našoj kulturi, istina je i da je vjerovao da je na taj način otvorio put za prevladavanje metafizike, dok je uistinu tek iznio na vidjelo njezin fundamentalni problem. Metafizika, naime, nije naprosto primat glasa nad gramma. Ako je metafizika ono mišljenje koje na početak postavlja glas, također je istina da je taj glas otpočetka mišljen kao odstranjen. Prepoznati horizont metafizike samo u supremaciji φωνή i zato vjerovati da ga se može prevladati pomoću γράμμα, znači misliti metafiziku bez negativiteta koji ju određuje. Metafizika je uvijek već gramatologija, a ova je fundamentologija, utoliko što gramma (Glasu) pripada funkcija negativnog ontološkog temelja.
Odlučujuća kritika metafizike morala bi nužno uključivati sučeljenje s Hegelovim mišljenjem apsoluta i Heideggerovim Ereignisa. Jer nije li u apsolutu (koji je tek na kraju, kao rezultat, ono što istinski jest; povratak traga u samoga sebe) i u Ereignisu (u kojem se misli razlika kao takva, to znači ne više jednostavno zaborav bitka, već zaborav i uskrata u sebi samima) riječ upravo o tome da se misli (apsolvira) uskraćivanje izvora koji je strukturiran kao trag, to znači negativno i vremenito? Uostalom, možda je struktura traga izvora kao fundamentalni problem mišljena već ranije, možda već u τὸ ἴχνος ἀμόρφου μορφή Eneada VI 7.33 (forma, princip prisuća, kao trag – ἴχνος – onog amorfnog); možda već u Platonovu ἐπέκεινα τῆς οὐσίας, to znači u postavljanju ideje dobra onkraj bitka (Rp. 509b9), kao i u Aristotelovu τὸ τί ἦν εἶναι (bitak koji je uvijek već bio).
I Levinasova kritika ontologije, koja je svoj najljepši i krajnji izraz našla u obnovi platonskog i neoplatoničkog ἐπέκεινα τῆς οὐσίας (Levinas 1978), ustvari samo iznosi na vidjelo fundamentalnu negativnu strukturu metafizike, pokušavajući misliti ono imemorijalno biti-bio onkraj svakog bitka i svake prisutnosti, ono ille koje prethodi svakom ja i svakom ovo, Kazivanje koje se nalazi onkraj svakog Kazanog. (Naglasak koji Levinasovo mišljenje stavlja na etiku, s gledišta seminara, ostaje za istražiti.)