1. Rupa je sveprisutna pojava

U nama i oko nas postoje mnoge i svakojake rupe. Kroz neke dišemo, kroz druge kušamo i slušamo, kroz treće pak ispuštamo tvari koje naš metabolizam nije u stanju integrirati u se. U rupama se začinjemo, kroz njih dolazimo na ovaj svijet, u rupe nas na koncu životnoga puta polažu na vječni počinak.

2. Rupa je privlačna pojava

Rupa nas kao pojava privlači. Ta privlačnost može imati pozitivan ili negativan predznak. Rupa može biti obećanje, ona može biti i opomena. U rupi se može kriti svakojako blago. U nju možemo upasti i polomiti se.

3. Rupa je paradoksalna pojava

Iskustvo nam govori da privlačne stvari u sebi sadrže određeni paradoks. Privlačnost rupe u tome je što je ona paradoksalna pojava. Ona je pojava koja nije pojava u strogom smislu te riječi. Ona istovremeno jest i nije. Rupe vidimo i možemo ih opisivati, možemo ih brojati, ali one nisu ništa konkretno. One su neko ništa koje zaposjeda određeno nešto.

4. Rupa je ontološki parazit

Ako je ontologija filozofijska disciplina koja se bavi pitanjem naravi bića, onda se u okviru ontologije može reći da rupa nije biće po sebi. Ona je nametnik koji – da bi postojao – mora zaposjesti nekog domaćina. Potrebno mu je biće odnosno tijelo drugoga, da bi samo bilo kakvim-takvim bićem, kakvim-takvim tijelom.

5. Rupa je „nematerijalno tijelo“

U vidokrugu analitičke filozofije rupa se poima kao materijalna pojava. Ona je – kao što kaže David Lewis – „materijalni rub oko praznine“. Rupe u čarapama, rupe u siru postoje samo zahvaljujući materijalu koji ih okružuje. Iako materijal okružuje prazninu, za rupu se može reći upravo da predstavlja „nematerijalno tijelo“.

6. Rupa je osobiti znamen

Rupom može biti obilježen diskontinuitet u poretku stvari, poput rupa u pamćenju ili pak rupica na puhačkim sviralama. Njome može biti obilježena praznina, poput praznine koja predstavlja uvjet svake ispune. Njome može biti obilježena naša zakinutost za štogod, poput rupe u cipeli i rupe u džepu. One ukazuju na našu zakinutost materijalnim dobrima. Ona može biti i generički znamen – obilježje koje upućuje na rupu kao takvu.

7. Rupe se ne nalaze samo izvan nas nego i u nama

Iako se može činiti da postoje mnoge različite rupe, sve one ukazuju na rupu kao takvu. Drugim riječima – na neki temeljni manjak ili nedostatak. Nije neosnovano pojmiti neku rupu svih rupa, svojevrsnu metafizičku rupu iz čijega predloška nastaju sve ostale rupe. Takva rupa zacijelo mora postojati i u čovjeku. Jer i čovjek je obilježen temeljnom zakinutošću, temeljnom nedostatnošću.

8. Rupa u nama odnosi se na naš ontološki nedostatak, na naše ljudsko stanje

Čovjek je, naime, smrtno biće. Zato što je smrtan, čovjek je tjeskoban. Smrt je čovjeku kob, tjeskoba mu je ćud. Čovjek je tjeskoban zato što ga ništa ne može istinski zadovoljiti, ništa ga ne može istinski ispuniti. Pregolemu prazninu koju u sebi osjeća ispuniti može samo ostvarenje njegove temeljne žudnje: žudnje k neograničenosti, žudnje k besmrtnosti.

9. Rupa je uvjet svakog postajanja, svakog bivanja

Majčin uterus rupa je u kojoj se začinjemo kao ljudska bića. Cjelokupna stvarnost sa svim stvorenim bićima također je začeta u uterusu, i to onom kozmičkom. To je ona praznina koja nije drugo doli punina svih mogućnosti. To je ona rupa koja je nastala samoustegnućem prvobitno Jednoga – koje se gdjekad još naziva i Apsolutom, Sferom, ili pak Bogom. U židovskoj se kabali taj čin samoustegnuća naziva zimzum.

10. Rupa je vitalni prostor ponovnog rađanja

Rupe kao omeđene praznine generiraju životnu energiju. U simbolizmu majanske kulture grobnice imaju takvu preobražavajuću funkciju – one su prostor ponovnoga rađanja. Ali nije li jednako tako i u kršćanskoj kulturi, u kojoj prazan grob u Jeruzalemu predstavlja znamen uskrsnuća, znamen obnovljenoga života? Simbolički rečeno, svako biće koje želi živjeti istinskim, neprolaznim životom, mora se na ovaj ili onaj način poništiti. Ono mora umrijeti da bi živjelo. Mora se drugi puta roditi.

11. Rupa predstavlja utjehu i obećanje

Postoje mnoge i svakojake rupe. No sve se one mogu svesti na jednu jedinu rupu, na jednu jedinu prazninu, na jedno jedino ništa. To nas ništa može plašiti, ali ono nas može i utješiti. To ništa nije tek neko puko ništavilo, nego vrelo apsolutne mogućnosti, obećanje obnovljenoga, preobraženoga života. Smrt za nas predstavlja propadanje u ništavilo. No smrtni strah nije strah od smrti. Strah od smrti ustvari je strah od života. Susret s rupom može biti naš svjesni odaziv na poziv za cjelovitom preobrazbom našega bića.