Otprilike sredinom osamdesetih za vrijeme jednoga od mojih tada čestih posjeta Ginsbergovom njujorškom domu u Istočnoj dvanaestoj ulici (Lower East Side, Manhattan) posve neočekivano pojavio se i Bob Dylan. Ginsberg je u tom razdoblju bio iznova veoma zaokupljen fotografiranjem i gotovo cijeloga dana fotografirao je sve što mu se učinilo zanimljivim, od konopaca za sušenje rublja do susjednih dimnjaka.
Oko jedanaest uvečer, dok smo sjedili za kuhinjskim stolom i razgledali Allenove fotografije (koje su, pet godina poslije, objavljenje u velikoj monografiji Allen Ginsberg: Photographs, Twelvetrees Press, Altadena, 1990.) zazvonio je telefon. Bio je to Bob Dylan. Pitao je Allena može li navratiti k njemu jer je upravo tih dana dovršavao novi album pa mu je želio pustiti još nedovršeni materijal, ali i čuti njegovo mišljenje. Allen se veoma obradovao tom pozivu i kazao Dylanu da smjesta dođe. Još mu je rekao da nijedno zvono na ulaznim vratima zgrade ne radi nego kad stigne da vikne ispod prozora.
Tako se i dogodilo. Poslije otprilike pola sata Dylan je stigao i počeo vikati sa ulice. Allen je otvorio prozor i ključ od ulaznih vrata uvio u jednu čarapu, čvrsto joj napravio čvor na vrhu i bacio. Nekoliko trenutaka poslije Dylan je ušao u stan i pitao: “Je li ova čarapa čista?”
Dylan je sa sobom donio dva pakovanja po šeest limenki piva. Na sebi je imao crne traperice i čizme, crni prsluk i gotovo dopla otkopčanu košulju iza koje se vidjela Dylanova trbušina – što je Allen i komentirao, ali Dylan je ignorirao njegovu šaljivu primjedbu.
U tom istom stanu deset godina prije, 1975. snimljene su neke od najvažnijih scena za Dylanov film Renaldo & Clara.
“Pa gdje je ta kazeta?” pitao je uzbuđeno Allen. Dylan je posegnuo u džep na košulji i izvadio kazetu u plastičnoj kutiji.
Sjedili smo u dnevnoj sobi. “Nadam se da bi mi mogao dati neku drukčiju ideju za naziv albuma”, Dylan mu je kazao i nastavio: “još nikada nisam imao problema s naslovima za albume. Uvijek su mi padali na pamet u pravom trenutku.”
E tu počinje kućni cirkus. Ginsberg koji je imao zvučnike u kuhinji i dnevnoj sobi pušta tu kazetu na najače, ali zvuk se jedva čuje. Počinje pjesma “Tight Connection” ali Allen ništa ne čuje. I obraća se Dylanu: “Koje su riječi koje pjevaš?” “A, moraš pažljivije slušati”, odgovara mu Dylan. “Ali ja baš pozorno slušam i ništa ne čujem, molim te ponovi mi riječi cijele pjesme!” Već to je bilo dovoljno da Dylan problijedi u licu i ne ponaša se opušteno. “Oprosti, ali ne čujem ni jednu riječ”, Allen mu je ponovio. I tako su istu pjesmu puštali barem pet puta. A Dylan je Ginsbergu na uho govorio sve stihove pjesme.
Pri sljedećoj pjesmi Ginsberg je komentirao: “Jako populistički pristup melodiji.” Ali svi smo šutjeli.
Nekoliko trenutaka kasnije, Allen je rekao: “Ah, vidim da se još uvijek pališ na Jehovine svjedoke!”
“Ali ti nemaš pojma o tome tko je Bog!” Dylan mu je odgovorio.
“Istina je, nikad nisam sreo tog tipa”, Allen je dodao.
Slušajući ostale pjesme, tu je prepirka završila.
Nešto kasnije Ginsberg je pitao: “A kako si mislio nazvati album?”
“Empire Burlesque” Dylan mu je odgovorio, a Ginsberg kimnuo glavom i kazao: “Da tako se zvao vodvilj u kojem sam nekoć i sam honorarno radio, dolje na Delancy Streetu.”
Potom mu je Ginsberg još rekao: “Da, to je dobar naslov za tvoj album. Takve su i pjesme.”
Druženje se nastavilo do tri ujutro ali nitko više nije bio osobito rječit.