U jednom razdoblju života jako puno me je privlačila glazba Theloniousa Monka. Svaki put kad bih slušao osobiti zvuk njegova klavira – koji podsjeća na grebanje po velikom i tvrdom komadu leda – govorio sam si: “Ovo je jazz”. Zapravo, tako sam samoga sebe hrabrio.
Jaka crna kava, pepeljara puna opušaka, dva golema zvučnika marke JBL, knjiga koju sam tada čitao i držao u rukama (naprimjer Bataille, ili William Faulkner), lagani džemper koji se odijeva s prvim jesenskim danima, osamljenost koju sam osjećao u pojedinim dijelovima grada… i dan-danas ti prizori i scene duboko su ukorijenjeni u meni i povezujem ih s Theloniousom Monkom. To su zanosni prizori. Čak i ako pretpostavimo da ih u stvarnosti ništa ne povezuje, u mojoj memoriji sačuvani su savršenim redoslijedom poput niza sjajnih fotografija jednoga razdoblja.
Monkova glazba istodobno bijaše hrabra i blaga, inteligentna i ekscentrična, i iz nekog razloga kojega tada nisam dobro razumio, kao cjelina iznimno precizna. Vrsta glazbe koja je imala nevjerojatnu snagu uvjerljivosti, a kojom je pridonosila onome nečemu skrivenom duboko u nama. Može se usporediti s nekim zagonetnim čovjekom nepoznate prošlosti koji se posve iznenada pojavio, na stol stavio nešto dragocjeno, i već sljedećeg trena nestao, ne kazavši ni jednu jedinu riječ. Imati subjektivno mišljenje o Monku znači prihvaćati određenu enigmu. I Miles Davis i John Coltrane genijalni su i uzvišeni glazbenici. Ali, oni nikada, čak ni jednom, nisu bili “zagonetni ljudi”.
Kada i kako je Monkova glazba za mene izgubila taj autentični i izvorni sjaj? Da budem iskren, ne sjećam se posve dobro. Jedan od njegovih posljednjih albuma Underground, sviđao mi se strašno puno, ali, čudnovato, ne sjećam se baš dobro tog razdoblja. Baš kao što ne znam valjano objasniti kako su Monkovi lik i djelo malo-pomalo nestali, a da toga uopće nisam bio svjestan, tako su i zagonetni i ujednačeni prizori i slike koji me vezuju za tu glazbu postupno iščezli. Potom je stiglo neuvjerljivo razdoblje lišeno mitova, a to su već sedamdesete.
Album simetričnog naslova 5 By Monk By 5 kupio sam u dućanu Marumi Records koji se u ono vrijeme nalazio u četvrti Shinjuku, blizu šintoističkog hrama Hanazonoa. Bio je to veoma važan album, i s obzirom na moja tadašnja primanja, prilično skup. Od prodavača sam tražio album Prestige Reda Garlanda, ali vlasnik dućana mi je kazao: “Istina je da si još mlad, ali to nije razlog da kupiš toliko banalnu ploču. Umjesto toga, kupi ovaj album i dobro ga poslušaj.” I tako, htio ne htio, kupio sam taj album. Vlasnik tog dućana gramofonskih ploča doista je bio čudnovat tip.
Ali, bio je u pravu. Album 5 By Monk By 5 slušao sam beskrajno puno puta, i ni jednom nisam osjećao dosadu kad bih ga iznova stavio slušati. Svaka nota, svako fraziranje bijahu gusto ispunjeni živopisnim dojmovima i osjećajima. Bilo je to neiscrpno nadahnuće. A ja sam tu glazbu primao kao duševnu hranu, bezrezervno, bez zadrške, kao što i jest privilegija mladih. Tih dana, čak i kad sam koračao gradom, u glavi mi je odzvanjala Monkova glazba. Međutim, sve i da sam želio riječima iskazati njezinu izvanrednost, jednostavno se nisam uspijevao izraziti na valjan način.
To je jedan od oblika koji može poprimiti osamljenost. Tako sam razmišljao u to vrijeme. Zapravo, nisam se osjećao tako loše. Tužno, ali ne i loše. Tada sam imao dojam da skupljam različite oblike osamljenosti. A u međuvremenu sam pušio hrpu cigareta.
(Thelonious Monk, 5 By Monk By 5, Riverside RLP-1150)