Ova uspomena vraća se mnoge godine unatrag, još dok sam bio gimnazijalac. Ustrajno sam štedio i jednoga dana napokon kupio album Song for My Father. Zajedno s mojom tadašnjom djevojkom prošao sam pokraj dućana u kojem su prodavali gramofonske ploče, a nalazio se u četvrti Motomachi u gradu Kobeu. Ušli smo u dućan, a ja sam kupio taj album. Ploča, još hermetički zapečaćena u plastičnu foliju bila je iznimno teška. Adresa diskografske kuće Blue Note Records bila je otisnuta na stražnjem omotu ploče: “43, 6th Street, New York”.
Moju djevojku nije osobito zanimao jazz ali jako joj se svidjela naslovna strana tog albuma. Bila je jesen, nebo uglavnom vedro i bez oblaka osim onih paučinastih i jedva vidljivih u velikoj visini. Čak se i tih detalja dobro sjećam. Jer, kupnja te ploče za mene je tada predstavljala važan događaj. U to vrijeme oni iz diskografske tvrtke Blue Note nisu Japancima htjeli dati licencu da mogu proizdvoditi japanska izdanja ploča iz njihova kataloga, tako da je kupljena ploča bila originalni proizvod koji je koštao tada golemih 2800 jena (jedan dolar vrijedio je 330 jena). U to doba čovjek je mogao popiti kavu za 60 jena, a za gimnazijalca je to bila pozamašna svota. Stoga, kad god bih uspio sakupiti novac i kupiti novu ploču slušao sam je krajnje pozorno i cijelom svojom dušom. Baš kao što onaj pas drži glavu pokraj dubokog lijevka gramofona – marke Victor[1]* – načuljio bih oba uha želeći čuti i osjetiti i doslovno svaku notu. Ne mogu reći da su mi ti albumi bili draži od djevojke, ali gotovo jednako su mi značili i bili važni. Dodirivao sam ih, vonjao, pažljivo proučavao svaki detalj omota. Meni je svaki album predstavljao pravo malo blago, ili, drukčije rečeno, dragocjenu ulaznicu pomoću koje sam mogao ući u neki drugi svijet. Ne vjerujem da u današnje vrijeme netko tako srčano drži, dodiruje i miluje zaštitnu plastičnu kutiju jednog CD-a, bez obzira kakva sjajna glazba bila pohranjena na njemu (ili možda ipak?).
Istoimena pjesma Song for My Father po kojoj je nazvan cijeli album, posjedovala je čudnovati osjećaj životnosti. Osnovni ritam pripada onome što zovemo bossanova, ali puno je sporiji i sentimentalniji, kao da je provučen kroz neku glazbenu napravu za filtiriranje zvukova… Zapravo, atmosfera koja vlada u toj pjesmi puno je drukčija od tipa bossanove Stana Getza, koji je u to vrijeme bio u modi. Sin oca crnca podrijetlom iz Portugala, Horace se još kao dječak običavao sastati sa susjedima koji su imali neki instrument i zasvirati zajedno s njima. Govori se da je pjesmu Song for My Father skladao u spomen na taj dio mladenačkog života. Nostalgični osjećaji na ugodan način prožimaju cijelu pjesmu, od početka do kraja. Osobni život Horacea Silvera očituje se na živopisan način, gotovo magično, i to stilom koji nije hard bop, a ni funky. Melodija je veoma slušljiva i lako se pamti, ali ima i veliku dubinu.
Također treba obratiti pozornost i na oštar i prodoran zvuk tenor saksofona, donekle čak i grub, mladog Joea Hendersona. To je zvuk koji kad se sluša na prazan želudac ima snažan tjelesni utjecaj.
Tu ploču bezrbroj puta doslovno stavio na gramofon (kupio sam čak i CD, ali redovito se dogodi da ipak slušam staru LP ploču) i nikada mi ne dosadi slušati je. Čak i dan-danas, kad spustim gramofonsku iglu i počne onaj originalan i izvanredno zanimljiv uvod, osjećam kako mi srce snažno tuče. U pjesmi Rikki Don't Lose That Number članovi grupe Steely Dan upotrebljavaju i prenose taj uvod: a ja, kad čujem taj glazbeni citat, svaki put iznova osjetim veliko uzbuđenje i radost.
(The Horace Silver Quintet, Song for My Father, Blue Note BST-84185)
* Zapravo stare gramofonske ploče His Master's Voice od 78 obrtaja na kojima je kao njihov zaštitni znak predstavljen pas foksterijer koji sluša gramofon marke Victor s dubokim lijevkom. ↑